Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U vrijeme dok je Niko Kranjčar tek odrastao, kao čovjek koji iz djetinjstva prelazi u svijet odraslih ali i u nogometnom smislu – a riječ je o razdoblju do 2005. godine kad je, eto, bio primoran preko noći odrasti u oba smisla i odseliti u Split – nas dvojica kretali smo se unutar istog životnog prostora.
On je stanovao u jednoj od bijelih zgrada kako ih još uvijek nazivaju starosjedioci na Dobrom dolu, iako su one već neko vrijeme sive, a ja na nekih stotinjak metara zračne linije udaljenom Jordanovačkom odvojku. Naši svjetovi bi se pri tome redovito susretali na malom platou ispred njegove zgrade, a koji je sa svim svojim sadržajem – od mjesne zajednice u kojoj se povremeno igrao ping pong, Konzuma, pošte, sportske kladionice, Jurassic videoteke, dva suprotstavljena kafića, pekare, kopiraonice, apoteke, frizeraja i parčeta trave s dvije savršeno posađene breze koje su nerijetko znale poslužiti kao stative – oduvijek bio neka vrsta centralne točke društvenog života tog kvarta.
Konzum se ubrzo proširio na prostor spomenute pošte pa je lokalno stanovništvo primorano po svoje preporučene pošiljke potegnuti sve do Mandrovićeve ulice, broj kladionica se povećao, isto kao i pekara, a dok je videoteka skupa s VHS vrpcama i DVD-ima otišla u ropotarnicu povijesti, oba spomenuta kafića, ali i kopiraonica doživjeli su veliki poslovni procvat s otvaranjem privatnog ekonomskog fakulteta u neposrednoj blizini. Dok bi studenti naime sjedili po tim kafićima, a ovo je biznis model koji je dugi niz godina besprijekorno funkcionirao, u kopiraonici bi se od skripti printanih na papiru formata A4 manijakalno štancali višestruko umanjeni šalabahteri za ispite koji ih čekaju nakon malog makijata. Svi su time, jasno, bili na dobitku, i studenti koji bi glatko polagali ispite, i fakultet koji se mogao pohvaliti dobrom prolaznosti pa bi sukladno tome privlačio sve veći broj novih studenata, ali ponajviše je profitirao Dobri dol koji je odjedanput postao jedan od vibrantnijih kvartova u gradu.
Otvaranje pizzerije bio je stoga, samo prirodan slijed događaja…
Niko Kranjčar je za vrijeme te kvartovske renesanse driblao po nogometnim terenima diljem Europe i nije bio upućen u sve promjene koje su se događale na platou ispod njegova prozora pa sam mu – kao neku vrstu dobrodošlice kada se nakon raskida ugovora s kijevskim Dinamom odlučio vratiti u Zagreb – ponudio nekoliko praktičnih i, bezbeli, insajderskih informacija uz pomoć kojih se trebao lakše priviknuti na svoj dom.
Elem, njegovi ukrajinski poslodavci su baš tih dana na svojoj internetskoj stranici potvrdili da su sporazumno raskinuli ugovor s tim tada tridesetogodišnjakom i, zahvalili mu na godinama koje je proveo kod njih. Nisu mu, nota bene, kao kod nas navijači palili svijeće ispred stana, bivši suigrači pjevali uvredljive pjesme ili, štajaznam, novinari u svojim kolumnama vrijeđali članove obitelji pa onda opet pili gemištece na njihov račun. Umjesto toga su samo profesionalno i, na obostrano zadovoljstvo, raskinuli ugovorni odnos. A, nešto slično se – započeo sam mu bio taj kvartovski pregled čim se vratio na ovaj 16. meridijan – dogodilo i onoj konobarskoj postavi na koju je Niko bio navikao u svome omiljenom kafiću: Vagabondu. Nekolicina mulaca, valjda nezadovoljni načinom na koji su se konobari ophodili spram njih kada bi došli s djevojkom na piće, pod okriljem noći sprejem je pošaralo vanjski zid lokala i u nekom rimovanom stihu izvrijeđalo spomenutu gospodu. Bitno je za napomenuti da je to bilo doba prije Facebooka i pametnih telefona, dok su klinci još uvijek djevojke pokušavali zavesti u kafiću ili parkiću, ne kao danas na Tinder aplikaciji, a svoje nezadovoljstvo su iznosili na pravom zidu, onom friško ofarbanom, umjesto na ovim zidovima po nekim fejsbuk grupama, Google recenzijama ili na internetskom forumu.
To je njegovim najdražim konobarima priskrbilo taj raskid ugovora, ali nisu oni bili jedini koji su za vrijeme njegovo odsustva otišli s platoa, a kojima se Niko možda upravo tada, dok je pakirao svoje kofere u Ukrajini, radovao što će ih ponovno vidjeti.
Nakon one improvizirane videoteke u dućanu s kraja devedesetih, pa onda i one samostalne na mjestu gdje je sada jedna od pekara, propala je bila, spomenuo sam već, i legendarna Jurassic videoteka. Na tom mjestu je niknula slastičarnica Amelie, a onaj strogi poslovođa Jasmin koji se nikada nije smijao, niti opraštao zakasninu – sigurno ga se i Niko dobro sjećao – okončao je posljedično tomu svoj radni odnos te napustio mali plato. Sada radi u kartoteci na zagrebačkom Pravnom fakultetu i, ako ga se baš zaželio, rekao sam mu tada, ali nije mi teško još jedanput ponoviti jer je Jasmin i dalje tamo, može ga posjetiti svaki drugi utorak u mjesecu od 9.30h do 10 sati kada rade sa strankama…
Promijenila se, upozorio sam ga dalje, i struktura gostiju u tom Vagabondu. Glavni gosti postali su studenti obližnjeg privatnog fakulteta, neki novi kvartovski klinci koji su u njegovo doba još uvijek pili samo majčino mlijeko, a sada već u jutarnjim satima naručuju neka od najskupljih pića, te pokoji Talijan koji je došao na popravak zuba u obližnju stomatološku ordinaciju koja očito ima bolju suradnju s bezubim zdravstvenim turistima sa susjedne nam Čizme nego što je to Niko Kranjčar imao s Harry Redknappom…
Nema tamo dakle, više onih koji su ga prvo godinama tapšali po ramenu i molili da im pokloni dres Dinama ili, zadovoljili bi se oni i s tim; barem kratke hlačice(!), a onda, čim je to postalo popularno, štampali majice s njegovom prekriženom glavom.
Dobri dol je, postalo je svima jasno najkasnije te 2015.g., postao kvart s nekom ozbiljnom pričom, a koju je ubrzo počela pratiti i cijena kvadratnog metra koji je bez pretjerivanja postao jednako poželjan kao oni u centru grada.
Onaj mali Zvon-market iza kopiraonice, nadalje, isto je prekrižen, i to na stranicama Trgovačkog suda u Zagrebu, a kafić Gold je dobio nove vlasnike, ukinuo onaj mali kiosk na kojemu je Niko u ljetnim danima kupovao sladoled te znatno podigao svoj standard. Nema više onih starih alkoholičara koji po cijele dane natežu klipaču, igraju kladionicu i lupaju po poker aparatu, ali – pazite sad foru – nema ih ni manje. Samo su, eto, nešto mlađi, a mnogi od njih su i Nikini nekadašnji poznanici za koje zasigurno nikada nije pomislio da bi mogli tako skončati…
Gogina mama se, da spomenem i nju, također promijenila. Više nije onako atraktivna kakva je bila dok se i on okretao za njom, a mali debeli Nikola iz drugog nebodera kojega smo svi zajebavali da ga je lakše preskočiti nego zaobići, postao je bodybuilder i više ga – na ovo sam ga upozorio da posebno pripazi – nitko ne zajebava!
Niki Kranjčaru su te moje informacije očito veoma pomogle jer se vrlo brzo i kvalitetno adaptirao na novonastalu situaciju u svom nekadašnjem kraju pa je naposljetku, nakon samo dva kraća izleta u New York Cosmose i Glasgow Rangerse, odlučio trajno se nastaniti upravo kraj onog parčeta trave s dvije savršeno posađene breze koje su nam znale poslužiti kao stative dok smo se kretali unutar istog životnog prostora.
Dobri dol je tada, te dvije i petnaeste kad se Niko vratio, bio još bolji nego one na početku spomenute godine kad je ne svojom voljom morao otići, ali u ovo današnje doba je, a riječ je o 2023. godine, po pitanju infrastrukture i ponude, kako mi se čini, daleko najbolji u svojoj povijesti. Ono što mu, međutim, sada nedostaje, pa se postavlja pitanje kome sve ovo što se tamo tijekom godina pootvaralo zapravo služi, to su ljudi. Privatni fakultet naime, koji je s tim velikim brojem studenata s puno slobodnog vremena bio pokretač cjelokupnog razvoja tog malog platoa promijenio je lokaciju prije par godina ostavljajući tako kvart ponovno isključivo njegovim stanovnicima, a što nažalost nije ni približno dovoljan broj ljudi, niti je to klijentela za sve ono što se na ovoj mikrolokaciji tijekom njena zlatnog razdoblja akumuliralo. Djelomično se ljutim na Niku što me o tome nije obavijestio jer, eto, u međuvremenu sam ja bio taj koji je promijenio adresu stanovanja pa sam ostao neupućen u sve promjene kroz koje je naš kvart u posljednje vrijeme prolazio, ali i da me o istom pravovremeno te potpuno informirao teško da bi moje iznenađenje bilo išta manje od onoga kako je bilo nedavno kada sam se nakon dugog odsustva ponovno popeo uz onih desetak stepenica koje vode od ulice prema nekadašnjem centru mog djetinjstva i rane mladosti.
Kafić Vagabondo, u kojemu sam baš poput Nike provodio neke od najljepših dana u svome životu, a noći pogotovo, sada je sablasno prazan. Na njihovoj ogromnoj terasi koja zauzima skoro polovicu tog platoa, a na kojoj je nekoć bila potreba da se mjesta i rezerviraju jer bi inače kavu morali piti stojeći negdje sa strane šanka, sada jedva da netko sjedi. Unutrašnji prostor koji su tijekom godina u više navrata proširili, dodajući mu čak i jedan mali lokal sa strane posebno osmišljen za gledanje utakmica i privatne proslave, isto tako pretežito zjapi prazno.
Jedva sam prepoznao taj nekoć najslavniji kvartovski kafić ovako lišenog ljudi, a da tamo nisam zatekao svog starog prijatelja Gileta koji još uvijek radi kao poslovođa iako je posla znatno manje od onog vremena kada je tu pod njegovom dirigentskom palicom radila jedna od najboljih konobarskih postava u Zagrebu, a o čemu svjedoči i to da su kasnije svi oni prešli u najbolje lokale po centru grada, mislio bih da sam negdje zalutao.
U susjednom kafiću Gold situacija po pitanju ljudstva nije bila ništa bolja, a nekoć skoro pa nepodnošljive gužve u Konzumu, pekarama i slastičarnici, a u čijim redovima su donedavno dominirale atraktivne studentice Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, pa bi u iste povremeno stao i neki kvartovski mangup sa željom da se istima barem tako malo približi, zamijenila je slika pustoši koju bi upotpunilo jedino plasto sijena nošeno vjetrom kao u nekoć popularnim western filmovima.
Paradoks u svemu tome je da je potražnja na platou nestala upravo onda kada je ponuda dosegnula svoj vrhunac, a mnogi lokalni investitori koji su godinama vrijedno ulagali u širenje sadržaja i ponude na toj mikrolokaciji između Jordanovca i Lašćine, vjerojatno su požalili što nisu bili mudriji te umjesto da se nezaustavljivo šire, misleći da će ta berba vječno trajati, prodali svoje lokale kada se za njih nudilo suho zlato.
Mala pizzeria prislonjena na Vagabondo, simpatičnog naziva Grizzeria, također nikad nije bolje izgledala, a Pizza koju sam tom prilikom probao ni po čemu nije bila lošija od onih koje su pekli u svojim najboljim danima dok je pizza majstor bio Jozo koji će kasnije spletom neobičnih okolnosti postati vozač ZET-ova autobusa. Izbacuju ih, međutim, pet puta manje nego što su to činili za vrijeme Joze… A, ni dva najrecentnije otvorena, a moguće i ponajbolja objekta na Dobrom dolu: Mrkvica i Igomat, ne ostavljaju dojam da posluju onako dobro kako su to na temelju ranijih gužvi u ovom kvartu vjerojatno predviđali.
Mrkvica kao relevantan lanac susjedskih dućana sa specifičnom, butiknom, prilično atraktivnom ponudom naslonjenom na OPG-ove, a koje uglavnom nema u supermarketima, sasvim sigurno dobro radi, nema razloga da se u to sumnja jer su itekako uspješna inovacija na hrvatskoj sceni špeceraja, ali pitanje je da li bi ovdje uopće otvarali da su znali kako će im publika biti isključivo lokalno stanovništvo pretežito starije životne dobi koje je nažalost nekada ipak primorano izabrati jeftiniji, nego kvalitetniji proizvod. Isto, bezbeli, vrijedi i za poznati zagrebački lanac mesnica samoborske obitelji Runtas kojemu je gotovo pola svega što prodaje u trgovini na Dobrom dolu njihova domaća proizvodnja, a ostalo su isključivo proizvodi malih hrvatskih proizvođača. Ispred njihovog ulaza znaju istina, biti dugački redovi, ali to se događa uglavnom vikendima, kada je susjedstvo na okupu pa donekle popune i ostale objekte, dok je na nekim njihovim drugim prodajnim mjestima takva slika uobičajena i, najvažnije od svega: svakodnevna.
Na Dobrom dolu, nažalost, već dugo niti jedan lokal na to ne može računati iako, evo ponoviti ću, ne pamtim kada je nudio više i boljeg sadržaja.
2053. Utopistički dol
Ljudi su se, u ovoj budućnosti kojoj se nadam, vratili na kvart. Sva ova infrastruktura i ponuda koja je skupa njima tijekom godina rasla i širila se, da bi zatim, u svojoj najboljoj fazi, odjedanput ostala bez onih zbog kojih je uopće i nastala te postoji, ponovno će dobiti svoj smisao. Gile je u Vagabondu ponovno okupio onu sjajnu konobarsku ekipu predvođenu s dva Iceka, Dančijem, Renatom i malim Slavoncem jer sam više ne uspijeva poslužiti sve goste koji su im se vratili, a i Gold je ponovno uveo škrinju sa sladoledom na kojoj Niko Kranjčar – sada već i trener Dinama, ali ženske ekipe u kojoj kapetansku vrpcu nosi njegova kćer – redovito zadovoljava svoju potrebu za slatkim.
Pošta se ponovno vratila na kvart, preuzimajući Konzumove prostorije za koje više nema potrebe jer svi radije kupuju u Mrkvici i Igomatu koji u potpunosti zadovoljavaju svačije potrebe te ih si svi sada mogu i priuštiti, a ljudi više ne moraju do Mandrovićeve ulice po svoje preporučene pošiljke.
Sportskih kladionica je sve manje, a onih ping-pong i šahovskih turnira u mjesnoj zajednici sve više. Osim već spomenute Grizzerije, a koja je proširila ponudu i na ostale talijanske specijalitete, na platou su, barem kada je ova utopistčka fantazija u pitanju, otvorila još dva restorana, roštiljana, vinarija i mali francuski bistro koji do podne služi najbolje doručke u gradu. Za sve to, naime, povratkom ljudstva na ovaj prekrasni plato itekako ima potrebe, a nećete vjerovati: grad Zagreb je u suradnji s mjesnom zajednicom, Zagreb parkingom i komunalnom službom napokon riješio i pitanje parkinga na Dobrom dolu i par okolnih ulica. Širenjem parking zone i osiguravanjem dodatnih parkirališnih mjesta za brojno stanovništvo koje tu stanuje, ali i ono još brojnije koje svakodnevno u ovom smjeru migrira – bilo zbog posla, školovanja ili puke zabave – na kraj su stali velikoj prometnoj zakrčenosti ulice te divljem parkiranju kakvo je posljednjih tridesetak godina ovdje bilo pravilo.
Eh da, skoro sam zaboravio: i ja sam se u tim budućim okolnostima vratio na kvart, nedaleko od one dvije breze od kojih je sve počelo, a koje u ovoj 2053. godini nekim novim klincima – baš kao Niki i meni onomad – služe kao stative u njihovim uzbudljivim uličnim utakmicama.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
