Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Dok sam se vozio katamaranom iz zadarske luke prema Dugom otoku gdje sam trebao prenoćiti u luksuznom izdanju Ville Nai 3.3, čiju fotografiju sam prethodno na Googleu promatrao sigurno nekih desetak minuta prije nego što sam uopće shvatio oblik tog zbilja fascinantnog hotela, a za kojega ću saznati da je djelo genijalnog arhitekta Nikole Bašića što će u potpunosti objasniti taj jedinstveni dizajn objekta koji se naizgled nalazi u špilji, sve me podsjećalo na neki film o tajnom agentu James Bondu.
Glavni lik priče, u ovom slučaju umjesto Sean Conneryja ili nekog drugog britanskog ljepotana to sam, eto, bio ja, Miro Par, odaziva se na poziv nekom pripadniku visokog društva u njegovu zamku, koji se javno predstavlja kao luksuzno odmaralište a zapravo je paravan za neko zlikovačko udruženje koje za svoj krajnji cilj ima pljačku nacionalnih rezervi zlata ili, što ja znam, preuzimanje vlasti na cijelom svijetu.
Tako nekako ili barem slično započinje radnja tih špijunskih filmova prije nego što dođe do one po život opasne akcije za koju sam se nadao da će mene ovdje ipak mimoići, te da će se ispostaviti kako se iza maslinika i luksuznog smještaja ne krije ništa više od želje vlasnika da u Hrvatskoj, na tlu svojih predaka, stvore nešto zbilja “svjetsko”. Ali sve dok nisam uplovio u njihovu luku nisam u to mogao biti sasvim siguran, pa sam za svaki slučaj posegnuo za Bondovim najubitačnijim oružjem i naručio vodka martini. Protresen, naravno, ne promiješan!
Na otoku me, međutim, nije dočekao neki šofer za zadatkom da me odmah likvidira dok me vozi prema vili kao u filmu Dr. No, ili poput onog Oddjoba iz Goldfingera da me ubije svojim letećim šeširom od cementa. Dočekao me Šime, simpatični lokalac s Dugog otoka mi je tijekom tih pet-šest minuta koliko traje vožnja iz luke do Ville Nai 3.3. ispričao sve o berbi stoljetnih i mladih maslina koja im je trenutno u tijeku, hotelskom smještaju i njihovom zanimljivom nazivu koji u prijevodu s dalmatoromanskog znači snijeg, koji je nekoć na otoku znao u prosjeku padati 3.3 dana godišnje i tako pomagati da maslina bolje rodi.
Neki ne pretjerano informirani gosti iz Amerike nedavno su ga pitali pitali kako se uopće zove otok na kojemu se nalaze, a kad je on naziv otoka preveo na engleski ispalo je da su, pazite molim vas ovo, iz istog mjesta. “I mi smo s Long Islanda!”, rekli su mu oduševljeno, a on je tek tada, kaže mi, po prvi put shvatio tu barem nominalnu povezanost s New Yorkom koju će u buduće svakako koristiti kao malu uvodnu šalu prilikom predstavljanja svog lijepog otoka stranim turistima.
Da me je htio lišiti života, pomislio sam tada, ovo mu je idealna prilika. Trebao bi samo reći da su ovi Velika Jabuka, a oni, jasno, Velika Maslina(!) i ja bih se, evo, sam ubio, ali on je ostao krajnje profesionalan i sva sreća bezopasan, sve do kraja kada me sigurno dovezao na odredište.
Ni vlasnici, isto tako, nisu zlikovci poput Goldfingera ili onog Hana iz Bruce Leeovog U Zmajevom gnijezdu, a na što me ovo putovanje u početku također podsjećalo. Od osam sati ujutro kada sunce izađe, pa sve do pet, šest popodne kada zalazi, skupa sa svim svojim radnicima, kombinacija domaće čeljadi poput Šime i nevjerojatno simpatičnih, iznimno ljubaznih i uslužnih Nepalaca, Filipinaca i Balinežana beru masline u pet stotina godina starom i četrdeset tisuća kvadrata velikom masliniku koji okružuje hotel.
Nakon toga, isto vrlo značajno za spomenuti, svi se premještaju u proizvodni pogon, malu, vrhunski opremljenu uljaru u sklopu hotela, u kojoj narednih nekoliko sati prerađuju masline; odstranjuju plodove u kojima je crv, oštećene masline ili malsine s bilo kakvim tragovima vanjskog utjecaja. Samo savršene masline, zdrave i netaknute, idu na prešanje i stvaraju jedinstveni okus njihova ulja Nai 3.3. koje je, uzgred kazano, i u ova vremena kada na Dugom otoku više ne pada snijeg najnagrađivanije dalmatinsko maslinovo ulje na svijetu. Nai ulje suvereno je u svim segmentima, od okusa pa sve do dizajna bočice i etikete, sve od Grčke i Italije pa do New Yorka i Japana a gdje su ti najveći svjetski izbori na koje se od 2016. godine redovito prijavljuju i, eto, redovito pobjeđuju. I da hoće, dakle, preuzeti svijet, shvatio sam čim me taj ljubazni i iznimno vrijedni bračni par Morović proveo i upoznao sa svojim proizvodnim pogonom ali i napornim radnim danom, nemaju kada to učiniti!
Od jutra do sutra naime, baš poput svojih djedova, rade u tom OPG-u, a onda u večernjim satima, što mi se posebno svidjelo, svoje strane zaposlenike podučavaju hrvatski jezik i lokalne običaje. Jedno poslijepodne, cijelo mjesto Žman svjedočilo je tome pa ih slobodno pitajte ako vas put ikada tamo nanese, učili su ih plivati na obližnjoj plaži. Odrasli ljudi iz Nepala, koji nikada nisu ušli u more, tu vještinu savladali su, evo, na šest tisuća kilometara od njihova doma udaljenom otoku uz pomoć svojih poslodavaca, a što je zasigurno jedan od razloga zašto im se jedni te isti radnici iz godine u godinu rado vraćaju.
Istovremeno u Zagrebu, moguće da ste primijetili, ali i u drugim dijelovima Hrvatske, svjedočimo slučajevima gdje ih poslodavci naguraju po trideset-četrdeset u jedan mali sobičak, ucjenjuju ih i financijski kažnjavaju, pa se onda čude što ih nikako ne mogu zadržati duže od par mjeseci u radnom odnosu… Upravo ta povezanost bračnog para Morović sa svim njihovim radnicima, te činjenica da skupa s njima svako jutro zasuču rukave i onda do navečer stvaraju zajednički proizvod, osim kontinuitetu radne snage iz sezone u sezonu doprinosi i obiteljskoj atmosferi koja se u hotelu osjeti na svakom koraku, a što je svakako prilično osvježavajuće u usporedbi sa svim ostalim ovako luksuznim hotelskim kompleksima iza kojih umjesto ljudi od krvi i mesa uglavnom stoje neke impersonalne i dehumanizirane financijske korporacije koje su, da ostanem u atmosferi filmova nastalih po špijunskim romanima Iana Fleminga, već opljačkale nacionalne rezerve zlata ili eto preuzele vlast na cijelom svijetu.
Još jedna značajna razlika od onih James Bondovih filmova na koje me putovanje prema Villi Nai 3.3 podsjetilo, treća i za sad posljednja koju ću ovdje spomenuti pa ću nakon toga odustati od usporedbi s tim slavnim serijalom o tajnom agentu 007 koji je očito imao manje sreće s domaćinima od mene te ću se posvetiti isključivo svom smještaju, restoranskoj ponudi u istom i berbi maslina u kojoj sam iduće jutro veoma aktivno sudjelovao, jest da za vrijeme cjelokupnog boravka nisam, jebatga, uspio osvojiti srce niti jedne Bond djevojke. Tu je međutim problem bio u meni, a ne u Villi Nai 3.3, a koja je, između ostaloga, idealna i za tako neku romansu koja bi se ovdje ispod najzvjezdanijeg neba na Jadranu veoma lako mogla pretvoriti u pravu ljubav.
——-
Elem, Luxury Travel Intelligence na svoju je godišnju listu najluksuznijih hotela na svijetu za 2021, vjerojatno ste to već čuli, uvrstio i Hrvatsku. Na visokom desetom mjestu našla se upravo ova Villa Nai 3.3, otvorena samo godinu ranije u srcu Dalmacije, na Dugom otoku pored mjesta Žman, samo nekoliko minuta udaljena od parka prirode Telašćica, njegovih plaža i litica, s prekrasnim pogledom na Kornatsko otočje. Nakon rigoroznih procesa ocjenjivanja, skupina iskusnih putničkih i hotelijerskih stručnjaka prestižnim je priznanjem potvrdila da je Villa Nai 3.3 nadmašila brojne konkurente. Od mogućih 100 bodova, a da bi se uopće dospjelo u ovo prestižno društvo potrebno je ostvariti najmanje 85 bodova, oni su dobili 92. Iako, zapravo, po domaćoj kategorizaciji uopće nisu hotel.
To međutim nije ni najmanje zanimalo mjerodavne prilikom ovog izbora pa su im rekli da po njihovim kriterijima, a koji su svakako stroži od naših nacionalnih jer se temelje na sveobuhvatnom procesu koji započinje preuzimanjem rezervacije za sobu i završava check out-om i odlaskom iz hotela, oni ne samo da su hotel već su i jedan od deset najluksuznijih na svijetu! I to, nota bene, već nekoliko godina zaredom jer su se od te 2021. svaki put uspjeli iznova dokazati i tako zadržati status kojim se osim njih niti jedan drugi hotel u Hrvatskoj ne može pohvaliti.
Za takvo što postoji svakako više razloga, a osim svih ovih ranije navedenih koji se tiču samih vlasnika, njihovih zaposlenika, atmosfere koja vlada unutar tog malog kolektiva te općenito filozofije koja stoji iza ovakvog projekta koji se ne može nikako drugačije nazvati nego kapitalnim, navesti ću još tri dodatna koja mi se za sada čine kao najvažnija za spomenuti iako ih, bezbeli, ima još mnogo više. Jedan od najvažnijih razloga tako je zasigurno taj da hotel arhitektonski potpisuje akademik Nikola Bašić koji je uspio u tome da objekt ne nameće prirodi već je, kako i sam kaže, prihvaća i prilagođava joj se.
Taj rođeni Murteranin i sarajevski student, koji je svjetsku slavu stekao Morskim orguljama i Pozdravom Suncu u Zadru te Spomen križevima na Kornatima, a među rajom uživa ugled jer je vrlo komunikativan, zabavan i rado počasti kad je prilika, ovaj objekt neobične geometrije koji se sastoji od osam smještajnih jedinica za goste, prostora za proizvodnju maslinovog ulja i kušaonice, stvorio je na najteži mogući način: ukopan u zemlju, prateći izohipsu terena. To je naravno jedno malo arhitektonsko remek-djelo, ali s građevinske strane jasno je svakom laiku koji je makar jednom u životu barem kupaonicu renovirao, moralo je biti noćna mora za izvesti. Sreća pa je gospodin Morović inženjer građevine i vlasnik građevinske firme jer bi svatko drugi, sasvim sigurno, odmah u startu odustao od tako kompliciranog pothvata…
Morović je to poželio učiniti malo kasnije kad je vidio da se teže probiti kroz hrvatsku birokraciju nego pećinu na otoku, ali o tome ne treba pisati na gastronomskom portalu nego državnom odvjetništvu i Olafu, samo da malo vide kako je tom drugom birokratskom ešalonu po ministarstvima zapravo lako opstruirati značajne projekte. Objekt je, nadalje, izgrađen od kamena iz Morovićevih maslinika, interijeri su uređeni dizajnerskim namještajem milanskog studija Giorgetti i u potpunom skladu s prirodom, a na zidovima vise umjetnička djela od kojih su me najviše zabavila ona Tisje Kljaković. Njezini Oni u okruženju ovog skupocjenog hotela u kojemu najmanja soba ima više od trideset kvadrata, palo mi je na pamet kraj jedne od njezinih slika koja se bavi temom malih stanova u Splitu, inspirirali bi je za najmanje još dvije-tri onako ludo zabavne knjige crteža po kojima se proslavila.
Drugi veoma bitan razlog zbog kojega se Villa Nai 3.3 održava na toj prestižnoj listi najboljih svjetskih hotela, onaj je gastronomski dio njihove priče. Kad je izgradnja hotela naime bila završena, objekt okružen maslinama, voćkama, povrtnjacima i vrtovima začinskog bilja dodatno je oplemenjen posađenim mediteranskim biljem.
Njihov OPG ima svoj ekološki vrt koji se nalazi na krovu hotela, a u kojem se uzgaja povrće koje će se poslije naći na tanjuru u njihovim restoranima. Osim toga, Morovići u svoj menu uključuju i druge otočne poljoprivredne proizvode kao što su kozletina i krumpir, a koje se u Villi pripremaju i jedu onako kako se to činilo u najstarija vremena. Jedan od dva hotelska restorana nazvan je stoga Grotta 11.000, jer je prije točno 11.000 godina zabilježen prvi stanovnik Dugog otoka, a ideja restorana je upravo da se hrana priprema na velikom ognjištu, na živoj vatri baš kao što je to i taj prvi stanovnik svojevremeno činio.
I Grotta 11.000 i drugi njihov restoran 3.3 poslužuju, jasno, samo najbolje s otočkih farmi i iz mora, Dugi Otok je stara ribarska centrala i Morovićima je ribarstvo obiteljska tradicija, a na meniju su autentični okusi otoka i okolice koje inovativnim modernim tehnikama izvlači Naijev francuski chefa Yann Berger. U oba restorana sam prilikom ove posjete u više navrata objedovao, pa iako je degustacijski meni u 3.3 bio na razini Michelinovih restorana u kojima je Berger godinam aradio, u cjelokupni ambijent mi se ipak više uklopila Grotta, gdje sam uživao u svježoj ribi i steakovima pripremljenima na naizgled primitivan, ali zapravo jedini ispravan način da u potpunosti doživite ovaj komadić raja.
Sve to, naravno, začinjeno je njihovim maslinovim uljem koje poslužuju uz svaku narudžbu pa makar to bila i samo kava, a u čijem stvaranju sam jedno jutro osobno sudjelovao kad sam umjesto da odem na jedan od dva grijana bazena ili, također primamljivo, masažu kod simpatične Balinežanke koja priprema i ljekovite kreme od maslinova lišća, odlučio vlastitim rukama podržati ovaj njihov poslovni ali i životni pothvat od kojega cijela Hrvatska ima koristi i, evo, nesebično im pomoći u berbi.
Ne sjećam se točnog broja maslina koje sam tom prilikom ručno ubrao pazeći da ne oštetim grane, ali bez obzira je li to bila jedna maslina kako su se ostali radnici kasnije šalili ili ih je ipak bilo tri koliko sam ja prebrojao, to će mi iskustvo sasvim sigurno trajno ostati u lijepom sjećanju. To je uostalom, i taj treći veoma bitan razlog za fantastičan uspjeh Ville Nai na listi najboljih svjetskih hotela. Iskustvo koje se stekne u berbi njihovih maslina u tom prekrasnom ekološkom masliniku te eventualnim sudjelovanjem u kasnijoj preradi, odlaskom u lov s lokalnim lovačkim društvom što također imaju u ponudi hotela, ili odlaskom u big game fishing oko Kornata što ću svakako učiniti idući put kad na katamaranu isplovim iz zadarske luke prema Dugom otoku, svakome tko ima sreću da u tome sudjeluje ostaje u sjećanju za čitav život.
Ima nešto i u tim njihovim ogromnim i sjajno opremljenim sobama, nepreglednim kupaonicama iz kojih najradije nikada ne bih izlazio, terasama koje vode direktno na vanjski bazen i finskoj sauni…ali da ne nabrajam više jer mom boravku u tom zbilja spektakularnom kompleksu kraj nažalost jeste došao. I to, kao što je uvijek slučaj dok se čovjek dobro provodi, a pogotovo ovako dobro kako sam to ja činio ovaj posljednji lijepi vikend u kalendarskoj godini koja je svoj vrhunac dosegnula evo pred sam kraj, mnogo brže nego što sam mislio…
Kada me je zadnji dan mog boravka na otoku onaj Šime s početka priče vozio natrag u luku, odakle ću se ponovno otisnuti prema Zadru, onda autocestom i prema Zagrebu, ali najgore od svega u surovu realnost ovog svijeta lišenu luksuza u kojemu sam proveo nekoliko posljednjih dana, nisam se, da vam iskren budem, više osjećao ni kao čovjek a kamoli tajni agent 007. Naredne godine se vraćam u Villu Nai 3.3, odlučio sam tada čvrsto, pa makar se ovo luksuzno odmaralište i pokaže kao paravan za neko zlikovačko udruženje koje za svoj krajnji cilj ima preuzimanje vlasti na cijelom svijetu. Shvatio sam naime, već nakon prvog umakanja kruha u njihovo mlado nefiltrirano maslinovo ulje, da bi to bio jedan puno bolji svijet od ovoga u kojemu trenutno živimo.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
