Evo zašto se Rozga i Magazin ne bi smjeli puštati u restoranima. Kao ni Joy Division ni Black Flag 

U subotu popodne u Franko’s Pizza & Baru prvo smo slušali kompilaciju Rolling Stonesa s hitovima iz sedamdesetih i osamdesetih godina, a zatim originalne izvedbe starih talijanskih šlagera poput Volare. Glazba je bila prigušena, ali dovoljno glasna da bi se sve pjesme lako raspoznale.

Franko’s je bio uobičajen prepun, ljudi su normalno razgovarali, a glazbena je podloga očigledno dobro funkcionirala. Boogie Lab ima jednu od najboljih playlista u gradu, koja se bazira na raznim glazbenim žanrovima s vrlo mnogo soula i funka: Boogie Lab je valjda jedini lokal u Zagrebu gdje redovito puštaju Stevieja Wondera i Marvina Gayea. U Boogie Labu glazba nema samo ulogu ugodne podloge, nego aktivno sudjeluje u stvaranju vibrantnog, energičnog ugođaja koji je iznimno bitan za uspjeh Boogie Laba.

U Bistrou Esplanade uglavnom se puštaju neutralne, blago jazzirane verzije rock i pop klasika, što je opet dobar izbor jer je ta vrsta zvuka prihvatljiva širokoj publici, koja se skuplja u Esplanadi. U Submarineu u Frankopanskoj svojedobno su puštali američki rhythm and blues i rock iz šezdesetih, kako bi podcrtali tadašnji amerikanizirano “subkulturni” feeling tog burgerskog lanca. Naposljetku, sasvim je logično i ispravno da u dalmatinskim konobama slušate Olivera Dragojevića , Meri Cetinić i klape.

Ali je potpuno nedopustivo kad se u bilo kojem restoranu opće prakse puštaju najniže forme domaćeg popa, poput Rozge, Magazina ili Severininih folk pjesama, naprosto zato što su one neslušljive i uvredljive za određeni dio gostiju. Svi koji mijenjaju televizijski ili radio kanal čim čuju Rozgu ili Danijelu, ili hrpu inferiornih domaćih pop izvođača, u takvom će se ambijentu osjećati neugodno i neće se više htjeti vratiti, što restoranu sigurno nije u interesu. Isto vrijedi i za turbo folk i trap, na koji smo također povremeno nailazili u nekim zagrebačkim restoranima, u koje se više nismo vratili.

E sada, ako restorani misle da je okej gubiti goste zbog sumnjivog glazbenog ukusa konobara ili samog vlasnika, to je njihov problem kkoji se, međutim, prije ili kasnije osjeća na završnom godišnjem računu. Ovdje ne želimo biti diskriminativni. U restoranu opće prakse i sociodemografski raznolike publike nikad ne bismo željeli čuti Joy Divison, King Crimson ili Black Flag, premda je riječ o bendovima koje volimo: prilično smo sigurni, nažalost, da bi ti be ndovi rastjerali određeni dio gostiju. Tko bi uz ručak želio slušati Epitaph ili Eternal?

Playliste u restoranima ne smiju, prvo, nikome smetati, i drugo, trebale bi stvarati ugođaj usklađen s dominantnim ambijentom određenog restorana. Jasno je da Blue Oyster Cult baš i ne ide uz Carpaccio, ali odlično ide uz Bekal. Važno je, međutim, da restorani izbjegavaju vrlo rubne glazbene žanrove, koje segmenti publike naprosto ne podnose. Vlasnici restorana u kojima trešte Rozga i Magazin ili još čišći narodnjaci, mogu reći da takva glazba privlači njihove stalne goste. Međutim, sama muzika nikad neće dovesti goste u restoran. U klub da, ali u pravi restoran teško. Najbolji je primjer Maredo.

Maredo je godinama bio poznat po tamburašima i narodnjacima. Otkako se preuredio i ukinuo živu glazbu, Maredo posluje mnogo bolje i zarađuje više nego dok su ondje svirale harmonike. Magazinska klet krenula je drugim smjerom, pa je jednu od svojih lokacija pretvorila u narodnjački klub s roštiljem. No, Maredo ima odličnu hranu, dok hrana u Magazinskoj kleti zaista traži bilo kakvo vanjsko pojačanje.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.