Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Po tradiciji kršćanskog, islamskog i hebrejskog kalendara ponedjeljak je drugi dan u tjednu, a po međunarodnom standardu ISO 8601, koji je mjerodavan za pitanje datuma i vremena od 1988. – prvi! Na zapadu on je svakako prvi dan radnog tjedna, ali u muslimanskim zemljama i, evo, Izraelu, opet je drugi… Ono što je, međutim, svima zajedničko kada je ponedjeljak u pitanju, to je izniman prijezir spram istoga.
—
Elem, već prilikom prvog jutarnjeg paljenja radija u autu, voditelj je počeo s pričom o tome kako je ponedjeljak i da bi, eto, trebali stisnuti zube. Već u sljedećoj rečenici nazvao ga je sivim, a do kraja svoga jednosatnog bloka, koji sam uslijed novonastalih prometnih gužvi u centru grada odslušao do kraja, i depresivnim.
Vijesti koje je taj neimenovani radijski voditelj prenio između tih obavijesti o danu u tjednu, nisu bile, nota bene, ni malo dobre. Govorilo se o aferi u HEP-u, lažnoj imovinskoj kartici ministra vanjskih poslova, Barišićevom potencijalnom odbijanju novog Dinamovog statuta i, naravno, ni malo dobrom stanju na rusko-ukrajinskom frontu. Ništa od toga, međutim, našeg voditelja nije tako pogodilo kao prosta činjenica da je danas ponedjeljak i da će, eto, narednih pet dana morati provesti na svome radnom mjestu. Isto je bilo i s njegovim kolegom koji je nakon njega svoj blok započeo s Balaševićevim ‘D-molom’, i rekao kako on najbolje paše za ovaj “turobni” ponedjeljak.
Nakon toga promijenio sam još nekoliko stanica, pratio objave na društvenim mrežama i osluškivao što ljudi govore na ulici, a svugdje je glavna tema – kao da je jedinstven događaj i kao da se ne ponavlja svakih sedam dana – bio taj nesretni ponedjeljak. (Evo ga, sad je sasvim nenamjerno postao i “nesretan”…)
Mora li početak tjedna, pitao sam se najkasnije tada, obavezno značiti i kraj svijeta? Na odgovor međutim nisam morao dugo čekati. U Teslinoj sam ugledao Vladu Lisaka kako puši ispred ulaza u njegov Carpaccio, a to je bio nepobitan dokaz da se vratio sa svog tradicionalnog posjeta New Yorku koji se svake godine odvija u vrijeme trajanja teniskog Grand Slam turnira US Open.
‘Oćeš pojest nešto?’, rekao je i prije pozdrava te pružajući ruku nastavio u jednom dahu,’dobili smo vrganje, ali i tartufe!’
‘A rajčice?’, upitao sam ga zapravo znajući odgovor na to pitanje jer sam nedavno doznao da je Carpaccio uz Vinodol jedini restoran u centru grada kojemu se dostavlja Rajska rajčica. Po meni svakako najbolja rajčica u opticaju izvan onih pravih domaćih s OPG-ova…
‘Imam i to!’, rekao je onako kratko i energično kako uvijek govori, ali kako nisam bio gladan morao sam ga odbiti za ručak. Na kavu sam doduše pristao, ali bez obzira na to što je bio ponedjeljak – po mnogima subjektivno najgori dan u tjednu, ali za restoranski biznis i objektivno najgori – njegova terasa je bila ispunjena do posljednjeg mjesta pa smo sjeli unutra na gazdino pomalo sakriveno mjesto iza malog zida kod šanka.
——-
U ambijentu starog talijanskog restorana koji bi se isti ovakav kao u Teslinoj, bez problema mogao nalaziti u nekom njujorškom kvartu, a pokraj vas umjesto ovih naših domaćih uglednika i uglednica koji ga svakodnevno posjećuju mogao bi sjediti čak i Al Pacino, teme su bile sušta suprotnost onima koje sam do tada slušao.
Razgovaralo se o Novaku Đokoviću koji je uz Lisakovu podršku s tribina oborio sve moguće rekorde, ali i o njegovom treneru Ivaniševiću koji ne samo da je stalni Vladin gost već se s njim i vraćao avionom za Hrvatsku te mu je tijekom tog osmosatnog leta odao i nekoliko insajderskih detalja s turnira u kojima sam uživao dok ih je Vlado s oduševljenjem prepričavao. Dan u tjednu, jasno, nije bio ni spomenut. Pokazivao mi je nadalje, slike New Yorka, koje su me samo podsjetile na to koliko mi taj grad nedostaje, a kada sam mu spomenuo ovo gore navedeno kako bi se i njegov restoran tamo sjajno uklopio, ispričao mi je priču o svom prijatelju Giulianu Zulianiju koji mu je bio i inspiracija za otvaranje restorana nakon što se na mjestima poput Esplanade i Okrugljaka dokazao kao sjajan ugostitelj.
Taj Giuliano je Istrijan koji se prije više desetljeća otisnuo u Veliku Jabuku gdje je prvo počeo raditi kao konobar, a sada, evo, ima već tri restorana od kojih je jedan upravo ovakav kakav poput Vladinog i baš taj je, nota bene, jedan od najboljih i najpoznatijih na Manhattanu. Stalni gost mu je upravo Al Pacino, a donedavno je, između ostalih, tu svakodnevno dolazio i Bernie Madoff o čemu je New York Post napravio veliku priču nakon što se doznalo tko je zapravo plaćao sve te njegove silne račune.
‘Imamo identične stolce, stare plakate talijanskih opera, retro ogledala i pozadinsku glazbu sa San Rema…’, nabrajao je Vlado sličnosti njihovih ugostiteljskih objekata, a nakon što nam se pridružio zajednički prijatelj, u restoranima također rado viđeni gost gospodin Željko Šimek, te naručio fantastične scaloppine s tartufima, sjetio se da im je i hrana skoro pa ista.
U restoran su cijelo to vrijeme ulazili neki od najviđenijih i najutjecajnijih ljudi hrvatskog društva, tražeći mogućnost objedovanja iako se nisu sjetili ranije rezervirati stol (mislili su da ponedjeljkom neće biti gužve), a Dejan Aćimović, naša inačica Giulianijevog slavnog holivudskog gosta, cijeli dan nije ni izlazio. Za stolom su mu se samo izmjenjivala društva, od Ratka Rudića pa sve do Erica Cantone, a on je bio najsretniji kada mu je došla petogodišnja kćer sa sata plesa koji pohađa u obližnjem ZKM-u.
Napomenuo sam stoga Vladi da mu je i klijentela donekle slična kao u Zulianijevoj ‘Primoli’, a što mu je bilo posebno drago za čuti iako je odmah napomenuo da on među svojim gostima ne pravi nikakve razlike.
‘Sasvim mi je svejedno da li na ručak dolazi neka svjetski poznata faca…, rekao je ne zaustavljajući se pri tome u svom naletu iskrenosti,’ili anonimac poput tebe!’
‘Glavno da su svi siti i zadovoljni!’, poentirao je svojom životnom filozofijom, a ja sam se, u skladu sa svojom, pravio da onaj dio o sebi nisam čuo.
Popili smo zatim još pokoju čašu Montezovov sauvignona te ponovno zakoračili iz ovog komadića New Yorka u Zagrebu na realnost Tesline ulice. Sunce je već bilo pomalo zašlo i ponedjeljak se bližio svome kraju. Nije bio siv, depresivan, turoban ni nesretan, kako ga je na početku spomenuti ali neimenovani radijski voditelj okarakterizirao i prije nego što je dan zapravo krenuo, a zube je trebao stisnuti samo gospodin Šimek kada je zagrizao u Carpacciovu fantastičnu teletinu, ali ni to se nije ponovilo previše puta jer se, kako je sam rekao, topila u ustima. Ovakav početak tjedna, bez obzira po kojoj tradiciji kalendara se gleda te da li je prvi, drugi ili zadnji dan u tjednu, nipošto nije kraj svijeta, ali bi s obzirom na gastronomsku ponudu i ambijent koji je vladao u Carpacciu vrlo lako mogao biti njegov vrhunac.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
