Stinina Pustinja Stipančić na Braču vjerojatno je najdramatičniji i najljepši vinograd u Hrvatskoj

Petar Kusić, Stinin direktor proizvodnje, spada u onu manju grupu agronoma i enologa koji su, da bi mogli obavljati svoj posao, morali svladati off road vozačke vještine. Gospodin Kusić, Imoćanin s dugom karijerom u hrvatskim i svjetskim vinogradima, koji radi za Stinu od 2016. godine, s lakoćom nas je dovezao uskim makadamom do vrha Pustinje Stipančić, najnevjerojatnijeg vinograda u Hrvatskoj.

Pustinja Stipančić ime je dobila po obližnjem samostanu Stipančić, koji su podigli svećenici skrivajući se pred Turcima. Pustinja Stipančić nalazi se iznad Murvice kraj Bola, na nadmorskim visinama od 300 do 400 metara, s fantastičnim pogledima na Hvar.

Do Pustinje Stipančić stiže se brutalnim makadamskim putem, koji jest u nešto boljem stanju nego neprohodna, zarasla “cesta” kroz Dingač kojom smo se u društvu Tončija Madirazze vozili prije mjesec i pol, ali je zato znatno strmiji. Veliki, dosta snažni pick up, nezadovoljno je brundao dok smo se probijali prema vrhu Stipančića. Pustinja Stipančić pruža sve forme osjetilnih senzacija: zrak miriše na majčinu dušicu, divlji origano i ružmarin koji rastu  kraj vinograda, po smilju i vrijesku.

Stalni vjetar ublažava vrućinu, tako da nas podnevno sunce koje tuče ovaj vinograd na južnoj ekspoziciji nije osobito smetalo. Vinograd je toliko strm da se obrađuje uz pomoć vitla, dok se berači vjerojatno moraju vezati. U vrijeme pripreme terena za sadnju, jedan se buldožer prevrnuo zbog strmine. Vozač je uspio iskočiti.”Trenutak prevrtanja buldožera uzeo mi je nekoliko godina života,” sjetio se Petar Kusić dok smo s vrha Stipančićeva amfiteatra promatrali čarobne vinograde i more i udisali najmirisniji zrak koji možete zamisliti.

Zanimljivo je da momci iz Stine na Stipančiću nikad nisu vidjeli poskoke, kojih je Brač inače pun. Stipančić je, čini se, prenepristupačan i prebrutalan čak i za otrovnice. Vinograd Pustinja Stipančić zauzima oko četiri hektara zasađena isključivo plavcem  malim. Plavac na terasama raste kao bush vine, dok je glavna padina u konvencionalnom uzgoju. Prinosi su minijaturni, oko tri tone po hektaru, što je slično najuglednijim burgundskim grand cru položajima.

Pustinja Stipančić mjesto je koje bi, uz sve teškoće pri usponu i hully gully osjećaj pri spuštanju, trebao posjetiti svaki hrvatski sommelier, svaki ozbiljni hrvatski vinski distributer i mnogi hrvatski vinogradari. Kako bismo odali dodatno poštovanje ovom veličanstvenom dostignuću krvavog ljudskog rada usred grube i prelijepe divljine, kraj prvog smo, najgornjeg reda vinograda popili bocu pjenušca. Plavac Stipančić iz berbe 2018. izišao je na tržište kao prvi Stinin single vineyard. Napunjeno je samo 2500 boca, koje su odmah rasprodane. U berbi 2019. Stina je napunila 3700 boca Stipančića. Vino iz Pustinje Stipančić stilski ne podsjeća na vizualnu stranu svog terroira. Ono nije ni brutalno ni teško, ni agresivno ni divlje.

Pustinja Stipančić, u sve tri dosad proizvedene berbe (2020, još nije na tržištu) elegantan je, zaokružen, svjež i vibrantan izraz plavca malog, bez pretjerane ekstrakcije i bez zelenih i pregrubih tanina. Riječ je o jednom od najotmjenijih i najpreciznijih plavaca na hrvatskom tržištu, s 20 do 25 godina potencijalnog dozrijevanja i s netipično širokim gastronomskim potencijalom. Poslije posjeta vinogradu Stipančić, u bolskom restoranu Riva pili smo Plavac Stipančić iz 2019. i 2020. uz pečenu škrpinu. 

Kažemo pili, a ne kušali, zato što nam na bračkih tridesetak stupnjeva uz izvrsnu oboritu ribu nije trebalo bijelo vino: Plavac Stipančić funkcionirao je upravo savršeno. Pustinja Stipančić spektakl je za sebe i kvalitativno najvrijedniji Stinin kapital. Ranije ujutro obišli smo glavni Stinin vinograd Grabicu, koja se nalazi na pola puta od Pučišća prema Bolu.

Grabica nije strma, ali je zapravo na većoj visini od Stipančića. Veći dio vinograda koji zauzima pedesetak hektara, nalazi se na više od 400 metara nadmorske visine dok su najviši položaji smješteni na čak 600 metara nadmorske visine. Na Grabici je prošle srijede puhala žestoka, hladna bura.

Vjetar na Grabici tjera vas da razmislite o stvarnim obilježjima mediteranske klime, jer temperatura koju smo osjećali između devet i jedanaest ujutro početkom rujna, uistinu nije bila tipična za ono što se smatra mediteranskom klimom.

Ali vjetar, nadmorska visina i znatne temperaturne razlike između dana i noći osiguravaju Stininim vinima njihovu prepoznatljivu svježinu. Veći dio pošipa, osim na najvišim položajima, već je pobran. U srijedu ujutro trajala je berba vugave. Berači su uglavnom Filipinci, uz nešto Dalmatinaca. “Filipinci kod nas stalno rade već pet godina,” kazao nam je Ivica Kovačević, direktor i jedan od kreatora Stine. “Kad ste na otoku, u izolaciji, morate misliti unaprijed. Mi smo prije pet godina bili svjesni da je samo pitanje dana kad ćemo ostati bez domaćih radnika pa smo stalno zaposlili Filipince, s kojima smo iznimno zadovoljni. Filipinci obavljaju niz različitih poslova. Evo, jutros su u berbi, a iza podneva će se prebaciti u kušaonicu. Probali smo par bobica netom ubrane vugave: grožđe je slatko, zrelo, zdravo i sluti na ozbiljno vino.

Poslije obilaska oba glavna Stinina vinograda, u kušaonici na Bolu smještenoj u staroj zgradi Poljoprivredne zadruge na čijem prvom katu i danas radi osnovna škola, sudjelovali smo u kušanju vjerojatno prve vertikale vugave u Hrvatskoj. Stinin glavni enolog Rikard Petrić točio nam je izbor Vugava između 2022. i 2010.

Ivica Kovačević kupovao je grožđe za prve Stinine berbe Vugave na Visu, dok se od berbe 2013. koristi grožđe iz Stininih vinograda na Braču. Vertikala Vugave pokazala je nekoliko nekodificiranih značajki ove autohtone dalmatinske sorte. Prvo, vina mogu iznimno dugo trajati. Berba 2010. bila je u tehnički savršenom stanju, s ugodnom prisutnošću tercijarnih elemenata, ali bez znakova oksidacije. Drugo, vina napravljena od viškog grožđa imaju značajno veće, šire tijelo od bračkih vina ali su bračka vina vidljivo svježija i vibrantnija.

Treće, neke starije berbe upravo su u izvanrednoj formi, uključujući 2013. Najbolji su dojam, međutim, uz 2010. ostavile 2018. i 2019. Stinina Vugava iz 2019. kremasto je svježa, s neočekivanim ali ugodnim začinskim elementima, dok je 2018. veoma kompleksna; u bouquetu se, među ostalim, prilično jako osjete suhe smokve, dok je na okusu još naglašeno svježa, mineralna, puna živih marelica, citrusa, kore citrusa i začinskog bilja. Petrićeva vertikala u Stininoj kušaonici pokazuje kako Vugava posjeduje potencijal da se jednom, uz više posađenih vinograda, ravnopravno uspoređuje s pošipom i grkom, najvažnijim dalmatinskim bijelim sortama.

Stinu je prije petnaestak godina utemeljio Jako Andabak, koji je i danas vlasnik. Ivica Kovačević od prvog je dana Stinin direktor. Prvi glavni enolog bio je dr. Leo Gracin, spiritus movens moderne dalmatinske enologije. Stina proizvodi oko 250 tisuća butelja godišnje, s fokusom na autohtone sorte plavac, pošip i vugavu.

Uskoro bi se trebala početi graditi nova vinarija, s višestrukim kapacitetom. Stina je prva moderna veća dalmatinska vinska kuća u neovisnoj Hrvatskoj; utoliko se njen značaj za dalmatinsku i hrvatsku vinsku industriju uistinu ne može precijeniti (danas sličnu ulogu igra Testament, a sutra kad se posade i narastu vinogradi na Šolti, Stini i Testamentu trebao bi se pridružiti Markus). Plavac Stipančić pokazuje da je Stina jednako mlada, ambiciozna i gladna kao što je bila prije petnaestak godina.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.