ZAGREB U RUJNU Zašto Dežmanova podsjeća na ljeto i zašto ne bih ljetovao u Albaniji ni da mi plate

Posljednjih dana često sjedim u Dežmanovoj ulici na terasi istoimenog bara. Otkako sam se naime vratio s mora, a svaki iole pristojan čovjek to čini oko Velike Gospe, najkasnije tjedan kasnije, ovu ulicu koja dijeli tuškanačko zelenilo i mir od gradske vreve najbolje vidljive upravo na obližnjem križanju Ilice i Frankopanske, odlučio sam koristiti kao neku vrstu čistilišta između rajskih dana godišnjeg odmora na jadranskom plavom žalu i, malo ću preuveličati stvar zbog postizanja jačeg literarnog dojma: pakla posljednje trećine radne godine koja nam predstoji.

U ovom prijelaznom razdoblju između ljeta i jeseni dakle, pa onda vrlo brzo i zime jer su se godišnja doba, moguće da ste primijetili, temperaturno toliko približila jedno drugome da ih je zapravo teško i razlikovati te se bližimo situaciji samo dva: ljeta i zime, svoje stalno mjesto pronašao sam na lijepoj terasi Dežman bara. Koja se u jutarnjim satima pokazala idealnim mjestom za prvu kavu, ekološka jaja s lokalne farme za doručak ili neki kratki neformalni sastanak, a navečer za naglašeno antiprovicijalnu zabavu kojom se nažalost ne može pohvaliti baš previše zagrebačkih lokala.

I nisam, nota bene, bio jedini koji se za to odlučio. Ispostavilo se da je ova ulica sjajna lokacija za rasprave brojnih Zagrepčana koji su se netom vratili s naše obale o tome koliko košta kugla sladoleda u Rovinju, kilo janjetine u Torcidi kod Šibenika ili štojaznam kava s mlijekom na dubrovačkim zidinama… Na terasi ovog jedinog funkcionalnog ugostiteljskog objekta u ulici od ukupno tri – druga dva, također sjajni Dežman mini bar i Velvet još uvijek ne rade u punom kapacitetu – pokazivale su se fotografije s ljetovanja, prepričavale anegdote s lokalnim stanovništvom koje na kraju svake ispadne glupo, nepošteno ili primitivno u usporedbi s osobom koja prepričava događaj te laički analizirala turistička sezona koja je, po njima, strašno podbacila.

Preskupi smo! navodila je svako jutro jedna gospođa koja je Dežmanovu ulicu također prepoznala kao mjesto s više intime od, primjerice, obližnjeg Cvjetnog trga i Bogovićeve ulice za koje još uvijek nitko od nas iz Dežmana nije psihofizički spreman, te spremno navela primjer Albanije kao mnogo prihvatljivije destinacije za odmor. Čitala je, kaže, o tome na nekom portalu.

Da sam kojim slučajem bio raspoložen za takvu vrstu rasprave, naveo bih joj da tamo na godišnji odmor ne bih otišao ni da mi plate, pa mi njihove diskontne cijene plastičnih ležaljki, suncobrana i hamburgera na plaži nipošto nisu valjan argument za tezu o boljoj turističkoj strategiji, ali s druge pak strane: da sam bio raspoložen za takvo što ne bih, evo, sve do kraja kolovoza sjedio u ovom međuprostoru između uspomena s ljetovanja i stvarnog života koji vreba iza ćoška.

Ulica nazvana po liječniku, književniku i narodnom zastupniku Ivanu Dežmanu koju je u nekim ranijim vremenima na životu održavao tek kultni buffet Studio 13, a u koji su zalazili stari Zagrepčani i susjedi koji žive u Dežmanovom prolazu nazvanom također po njemu ali i njegovom sinu, te nešto kasnije i jedna od prvih zagrebačkih pizzerija u kojoj se na red znalo čekati i preko sat vremena, postala je tako posljednjih ljetnih dana središte svih zbivanja i sigurna zona za aklimatizaciju na sve što nas već tradicionalno čeka od idućeg tjedna.

——

Prisjetio sam se ovih dana, sjedeći na toj terasi Dežman bara, i priče o maloprije spomenutom sinu Ivana Dežmana, također doktoru, književniku, gradskom vijećniku, ali i velikom romantiku Milivoju. Sjetim ga se kad god prođem Dežmanovim prolazom ili kada se autom spuštam niz Mesničku pa zbog prometne gužve na Ilici zapnem na križanju Mesničke i Streljačke. Tamo je, naime, s desne strane, na samom križanju, kuća starog Šrama, spretnog fiškala s prijelaza stoljeća te oca djevojčice za koju će uskoro svi govoriti da je jedna od najljepših zagrebačkih puca – Ljerka Šram. Sigurno ste čuli za ljubavnu priči između njih dvoje, a koja je u povijest ovog grada ušla kao najveća, ali ne baš i najsretnija…

Ljerka Šram, koju su nazivali ‘Damom s kamelijama’, bila je bez sumnje najljepša Zagrepčanka na razmeđu dvaju stoljeća. Za njom je uzdisao cijeli grad, čak i njegov najviši gost: car Franjo Josip I, koji se u mladu glumicu zagledao prigodom svečanog otvaranja HNK 1895.g., premda je – pazite molim vas ovo – nastupala u ulozi dječaka. Ili možda, govorili su tih dana zlobnici i deklarirani protivnici K und K monarhije poput Vladimira Vidrića – upravo zbog toga što je igrala dječaka!

Stasita ljepotica obezglavila je, nadalje, i samog A. G. Matoša koji javno u novinama objavljuje izljeve svojeg oduševljenja njezinom pojavom, a divili su joj se i mnogi drugi, literarno manje nadareni gradski frajeri. Jedan od njih, ugledni zagrebački liječnik Milivoj Dežman, Ivanov sin, zacopao se tako do ušiju u svoju nekadašnju susjedu. Oboje su odrastali u centru grada – ona, kao što sam već naveo, na uglu Mesničke i Streljačke, a on nedaleko od nje i prolaza koji će s vremenom biti nazvan po njegovom ocu i njemu – ali osjećaje spram nje razvija tek kada ju je ugledao u jednoj plemićkoj gornjogradskoj kući gdje je nastupala u predstavi amaterske družine. Od tog dana su njegove misli bile isključivo s njom. 

Ona njega, kako to nažalost prečesto biva, nije ni pogledala.

Razlog za to moguće leži u činjenici da Dežman navodno nije bio osobito lijep muškarac. Povjesničari ga opisuju kao čovjeka snažne građe, grubih crta lica i pomalo klempavih ušiju, a njegovi konkurenti u borbi za Ljerkinu naklonost navode i da je imao predugačke ruke za svoje tijelo te da nikada nije znao kud bi s njima. Mlatarao je tim rukama dok hoda, ismijavali su ga po gornjogradskim krčmama, poput nekog majmuna. 

Njega, međutim, te uvrede nisu obeshrabrile. Smatrao je da sve te pijance nadvisuje svojom “intelektualnošću”. Kao liječnik i istaknuti kulturni djelatnik, rezonirao je u svoju korist, ponudit će Ljerki sigurnost koja joj je potrebna da bi na miru mogla nastupati. 

Sve njegove nade grubo je, međutim, prekinula njegova majka kada mu je poslala plakat s otvaranja hrvatskog teatra – istog događaja kada ju je spazio i sam car Franjo Josip – na kojem je ispred Ljerkina imena pisala riječ po kojoj je postalo jasno da ga, eto, ipak nije čekala: ‘gospođa’. (Ekvivalent u današnjem vremenu – da priču približim milenijcima koji možda čitaju ovaj tok svijesti iz Dežmanove – bio bi da preko noći na Fejsu promijeni status veze iz: ‘u kompliciranom odnosu s Milivojem’, u onaj: ‘udata za nekog drugog tipa’. Složit će te se da to baš i nije za lajk!) 

Dežman je taj plakat više puta izgužvao pa izravnao, strpao ga u džep i uputio se u Zagreb. Ondje će doznati da je njezino srce osvojio Aleksandar Isaković zvani Aca, bankovni činovnik zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici.

Za razliku od našeg dobrog doktora, međutim, koji je Ljerku, shvatili ste, volio najviše na svijetu, ovaj bankar više od kamelija volio je lovu. Zbog pronevjere u Prvoj hrvatskoj štedionici, Isaković netragom nestaje iz Zagreba i Ljerkina života, ostavljajući čak i zajedničkog sina Sašu. A, njega će Dežman, koji je požurio obrisati suze iz njezinih lijepih očiju, prihvatiti kao da je njegov rođeni. Takav je to bio čovjek!

Tu započinje njihov zajednički život u koji on ulaže svoju beskrajnu ljubav i žrtvu te ispunjava sve njezine želje, a ona – ne baš recipročno – njemu nudi samo svoje poštovanje i zahvalnost. Pa čak i nakon što je oboljela od sušice, a on samo zbog nje na Brestovcu izgradio prvu bolnicu u južnoj Europi specijaliziranu za plućne bolesti, ona ne pristaje na to da se njihov odnos uzdigne na višu razinu. O braku, rekla mu je, neka ni ne pomišlja…

Njena bolest ubrzo je okončana smrću, i to njemu na rukama, a njegova – ta neizlječiva ljubav za njom – time se samo pogoršala. Preostale godine koje je proveo na zemlji prije nego što će i njega napokon u nju spustiti, pa na taj način ponovno s njom ujediniti, teško da bi se uopće mogle nazvati životom.

Mora li baš svaka ljubav, pitao se stoga sjedeći u njegovoj nekadašnjoj ulici nastojeći što više odgoditi povratak u zagrebačku zbilju ispunjenu obvezama, radnim zadacima, prometnim gužvama i stresom, biti nesretna da bi bila ona prava? Bili sa sretnim završetkom ta ljubav bila nešto manja, te da li bi uopće ostala upamćena u kolektivnoj memoriji ovoga grada?

Odgovor na to pitanje nažalost nemam, ali ono što znam je da se samo u ovom razdoblju godine koje je najbolje opisati kao produženi ljetni praznici, a koje se jedino moglo provesti u spokoju Dežmanove ulice, mogu baviti takvim povijesno-filozofskim pitanjima. Od prvog ponedjeljka u rujnu za takvo što neće biti ni vremena, ni volje…

——-

Neće se naime više moći, kao što je u Zagrebu tijekom ljeta uvijek slučaj, mirne duše proći pokraj svih slobodnih parkirališnih mjesta na Zelenom valu jer će se slobodno mjesto sasvim sigurno pronaći i na vrhu Gajeve. Krugovi po centru će se osim u potrazi za slobodnim mjestom za auto praviti i oko Bulldoga, Vip travela i Pifa da se pronađe slobodna stolica. Prometne gužve na cestama i one koje na trotoarima stvaraju biciklistimi, romobilisti i drugi ilegalni korisnici pješačkih zona, postat će ponovno teško podnošljive. Početak školske godine dodatno će, čini mi se, pogoršati te situacije. A, promijenit će se, jasno, i teme razgovora pa umjesto ovih nekih općenitih i opuštajućih koje se zapravo nikoga ne tiču direktno, ljudi će se okrenuti mnogo konkretnijim i za njih osobno značajnijim, egzistencijalnim temama. 

Na ljubav između Milivoja Dežmana i Ljerke Šram, primjera radi, nitko neće ni pomisliti, a kamoli o tome razgovarati…

Dežmanova ulica međutim, u nastavku godine nipošto ne bi trebala zbog toga pasti u drugi plan. Baš naprotiv! U punom će, naime, kapacitetu početi raditi i preostala dva ugostiteljska objekta koji uz Dežman bar ulicu čine jednom od boljih u gradu. Prekrasno uređeni Velvet Cafe počet će raditi i ujutro čim se finaliziraju radovi na fasadi obližnje kuće zbog kojih su bili primorani raditi samo u međusmjenama kada majstori odmaraju, a i uvjerljivo najuzbudljivije mjesto za alkoholne izlaske u gradu, koje u ponudi ima više od šezdeset vrsta whiskeya i bezbroj kreativnih, visokoalkoholnih craft koktela, počet će ponovno raditi kao u najboljim danima i još važnije noćima.

Riječ je, naravno, o Dežman Mini Baru koji Zagrebu već godinama donosi dašak atmosfere londonskih i pariških barova, a koji će u večernjim terminima nakon ljetne stanke ponovno početi privlačiti ono najbolje što Zagreb ima za ponuditi.

Mogla bi stoga ova ulica koja dijeli tuškanačko zelenilo i mir od užurbane gradske vreve, postati mnogo više od svojevrsnog čistilišta između godišnjeg odmora i ostatka radne godine, a kako se posljednjih dana intenzivno koristila. Isto tako moguće je da uz ovakvu ponudu jedne od ljepših ulica u gradu ni taj ostatak godine ne bude baš toliko paklen kako sam na početku priče, a kraju bezbrižnosti karakteristične za ljetne to bio pretpostavio.

Foto/Dežman bar web, Velvet cafe Facebook Page

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.