Najnoviji zagrebački prolom oblaka zatekao nas je na terasi ribljeg restorana Korčula u Teslinoj ulici.
Ručali smo bruschettu sa smokvama, mascarpeoneom i pršutom, koja je posve pogrešno koncipirana jer se radi o jelu veličine manje pizze, koje se uopće ne smije nalaziti na listi predjela. Tko god pojede cijelu ovu bruschettu/pizzu, teško da može nastaviti s bilo čim drugim. Ostavili smo pola, pa smo se prebacili na vrlo finu slaatu od hobotnice s velikim kaparima, ukusnim maslinama, solidnom rajčicom i blago slatkastim krumpirom. Salatu je podiglo izvrsno Ipšino ulje, a Škegrina je Žilavka odlično funkcionirala uz oba jela. No, pravi junaci našeg današnjeg ručka u Korčuli bili su Korčulini konobari.
Točno u dva sata nad centrom Zagreba spustio se pljusak koji bismo prije par godina nazvali biblijskim, a sad ga, nažalost, moramo zvati svakodnevnim. Dakle, pljuštalo je toliko gusto i snažno da se na Teslinoj stvorio sloj od tri ili četiri centimetra vode. Što sve nije spriječilo Korčuline konobare da kroz svu tu vodu (terasa se nalazi preko puta ulaza u restoran, s druge strane Tesline) pod kišobranima poslužuju goste na dobro natkrivenoj terasi. Dvije su gospođe po najvećem pljusku naručile dvije čaše prosecca.
Konobar im je za minutu ili dvije, po najvećem pljusku, žonglirajući s kišobranom u jednoj i bocom prosecca s dvije čaše u drugoj ruci, donio pjenušac, i natočio ga by the book, kao da vani i nije padala monsunska kiša. Sve vrijeme pljuska Korčulina je terasa funkcionirala kao da je dan sunčan i topao, bez ijednog zastoja u servisu.
Takve konobare želimo vidjeti u svim boljim hrvatskim restoranima, a tako profesionalan pristup poslu ne može se dovoljno pohvaliti. Zadnji smo put u Zagrebu vidjeli konobare kako se probijaju kroz pljusak i uredno, bez zastoja, isporučuju tanjure i boce u Okrugljaku, prije dvadesetak godina. Tada je voditelj Okrugljaka bio veliki Vlado Lisak, vlasnik Carpaccia.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.