Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

Dobra na lijepoj rijeci Dobri jedan je od najkomičnijih restorana u Hrvatskoj. Ne zbog hrane.

Evo kako je, doslovno, izgledao naš današnji posjet restoranu motela Dobra u Jarčem Polju iza Karlovca. Čim smo parkirali, otišli smo na veliku terasu, koja se nalazi nad prelijepom, dubokozelenom rijekom. Sjeli smo za prvi veći stol u hladu, s dobrim pogledima na rijeku i travnatu suprotnu obalu na kojoj je nekoliko ljudi pecalo.  Na stolu se nalazila pepeljara s dva opuška. Poslije otprilike tri ili četiri minute pojavila se mlada konobarica. Zamolili smo jelovnike i naručili piće.

Prvo smo htjeli popiti pivo. Konobarica nam je, međutim, rekla da drže samo Ožujsko, Karlovačko, Pan i Staropramen, dakle zloglasni domaći tercet plus jedno korektno češko, koje nam se taj čas nije pilo. Tek kad smo plaćali vidjeli smo da imaju pun hladnjak vrlo solidnog Erdingera, što nam konobarica nije spomenula.

Par minuta kasnije stigla su naša prva pića i jedan jelovnik. Dakle, donijeli su nam jedan jelovnik za dvoje. Moramo priznati da se radi o inovaciji u hrvatskoj i međunarodnoj ugostiteljskoj praksi . Jelovnk smo položili na sredinu stola pa se nekako pokušavali snaći, što i nije bilo teško s obzirom na relativno siromaštvo ponude.

Čim smo dobili jelovnik, na kojem se ne spominju vina (niti restoran, očekivano, ima posebnu vinsku kartu) našu smo zaista ljubaznu konobaricu pitali koja buteljirana vina Dobra drži. Rekla nam je da imaju đakovačka, kutjevačka i Krauthakerova vina. Naručili smo, naravno, Krauthakerovu Graševinu. Poslije nekoliko minuta na stol nam je došla boca od litre, iz Krauthakerove B serije Paralela 45. Rekli smo da smo tražili butelju, ali konobarica nije znala razliku između butelje i litrene boce. Pokazalo se da Dobra nema ni jednu butelju, nego drži isključivo vina u bocama od litre.

Kad je došlo na stol, vino je bilo propisno hladno. No, za pola sata zagrijalo se na više od sobne temperature, što nije osobita preporuka za mladu svježu graševinu. Nismo se usudili tražiti kiblu s ledom, jer nam je jedna druga konobarica, koju smo u međuvremenu morali zamoliti za vinske čaše (vino je, vjerovali ili ne, na stol stiglo bez čaša) rekla da za šankom trenutno baš i nema puno leda. Donijela je nekoliko kocki u uskoj čaši. 

Sve to vrijeme na našem se stolu nalazila pepeljara s nečijim opušcima. Niti jednoj od dvije, ponavljamo, zaista ljubazne konobarice nije palo napamet da makne ili očisti pepeljaru, pa smo je nakraju sami prebacili na susjedni, prvi slobodni stol. Kad smo tražili račun, jedna od konobarica kazala nam je da moramo platiti za šankom, jer smo plaćali karticom i tražili R1. Procedura plaćanja za šankom trajala je, štopali smo, točno osam minuta.

Subotnji ručak u Dobri bio je naš najkomičniji restoranski doživljaj unatrag dosta godina. Sve je izgledalo kao da smo ručali u restoranu nekog poljoprivrednog kombinata 1985. ili 86. godine. Očigledno je da osoblje restorana i motela Dobra, koje se doista trudi ponašati ljubazno, i koje naporno radi, ne zna baš ništa o elementarnim protokolima restoranske posluge.

Očito je da je nabava zaostala u davnim predratnim vremenima: imati restoran na tako fantastičnoj lokaciji a istodobno ne držati baš ni jednu buteljku vina, tragikomičan je primjer nedostatka ambicije da se zaradi bilo što novca. Danas čak i najnepretencioznije roštiljarne smještene u ne baš komercijalnim zagrebačkim kvartovima razumiju da na vinu, znaju li ga prodavati, mogu zaraditi relativno više nego na ćevapima.

Uprava Dobre, međutim, ništa ne razumije. Pa zato i nije neobično što je Dobrina terasa danas bila tek djelomično puna. Svaki bar malo darovit, razuman i ambiciozan ugostitelj učinio bi sve da od terase iznad prelijepe tamnozelene rijeke stvori atraktivno, masovno okupljalište gostiju iz Zagreba, Jastrebarskog i Karlovca. No, ljudi koji vode Dobru zadovoljavaju se razinom ugostiteljstva karakterističnom za veliki restoran u Severinu na Kupi, gdje su jednom davno prije otvaraja autoputa stajali svi autobusi koji su povezivali Zagreb i Rijeku. Danas se restoran u Severinu na Kupi pretvorio u napuštenu ruševinu.

Ako se hitno ne promijeni i ako ne počne valorizirati svoju genijalnu lokaciju, Dobru usprkos velikim porcijama i niskim cijenama čeka slična sudbina.

Hrana u motelu Dobra nije posve loša. Chefica ili chef posjeduju stanoviti profesionalni integritet, tako da su naše pastrve (koje smo čekali malo manje od sat vremena) bile prilično korektne, pečeni krumpir hrskav i nemasan, dok su rajčice za salatu narezane par minuta prije posluživanja, što zaslužuje pohvale.

Glavni Dobrin argument velike su mesne i riblje plate, koje skoro ništa ne koštaju s obzirom na količinu. Primjerice, riblja plata  koja se sastoji od dvije pastrve, dva filea smuđa, dva filea šarana, i dva odreska pohanog soma, košta samo 300 kuna. Mesne su plate jednako velike i još nešto jeftinije.

Ali, sve to ne može pomoći restoranu u kojem gotovo nitko, od vlasnika, preko direktora do najniže rangirane konobarice zapravo ne zna svoj posao i nema nikakvu ideju ni o vrijednosti Dobrina  položaja ni o profesionalnom ugostiteljstvu.

aqua-panna-sidebar
ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

Dobra na lijepoj rijeci Dobri jedan je od najkomičnijih restorana u Hrvatskoj. Ne zbog hrane.

by Kult Plave Kamenice time to read: 4 min