Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

U ispražnjenom Zagrebu početkom kolovoza Carpaccio je i dalje pun

Prije mnogo, mnogo godina, kad smo pohađali ondašnju Novinarsku školu u Križanićevoj ulici, jedan od strukovnih nastavnika bio nam je Branko Lovrić. Gospodin Lovrić, kasniji dugogodišnji direktor Večernjeg lista, u ono je doba bio tek Večernjakov noćni urednik, s naizgled neugodnim radnim vremenom: Lovrić se morao pojavljivati  na osmom katu danas napuštenog Vjesnikova nebodera u Slavonskoj oko devet navečer i ostajati na poslu do pet ujutro, do predaje Plave devetke, zagrebačkog izdanja Večernjeg lista. 

Lovriću, koji nam je predavao Suvremeno novinarstvo, takvo radno vrijeme nije smetalo, jer je volio samoću i prazan newsroom.  Katkad nam je cijeli školski sat znao pričati o tome kako je Zagreb najljepši početkom kolovoza, jer početkom kolovoza u Zagrebu nema nikoga; Branko Lovrić obožavao je restorane, a restorani, barem oni državni, kakvi su u vrijeme Crno bijelog svijeta bili u većini, nisu išli na ljetni godišnji, pa su Zagrepčani koji su u kolovozu ostajali u gradu mogli uživati u punoj pažnji konobara i kuhara bez gužve i hektičnosti uobičajene za centar grada.

Danas zagrebački restorani uglavnom odlaze na ljetni godišnji. Pa se sinoć 1. kolovoza Teslina, glavna zagrebačka restoranska ulica, doimala jednako praznom kao da je netko ponovo proglasio lockdown. Theatrium nije radio, Sopal nije radio, Nomu nije radio a Korčulina je terasa bila netipično mirna. Par koraka dalje, u Preradovićevoj i Masarykovoj, nisu radili ni Burgeraj, kao ni Nav, koji je na moru negdje do 20.kolovoza ali već ima rezervacije za 21.ili 22.

U toj se blaženoj pustoši kolovoškog Zagreba izdvajao jedino Carpaccio, koji je čak i jučer, u ponedjeljak 1. kolovoza, bio gotovo pun. “Evo, od danas radimo od pet popodne i nisam se baš nadao gostima. Ali, već u šest cijela se blagovaonica napunila, a iza osam svi su stolovi na terasi rezervirani,” govorio nam je Carpacciov vlasnik Vlado Lisak, nedvojbeno najuspješniji zagrebački ugostitelj, ispričavajući se, usput, što eto prvog kolovoza nije uspio nabaviti škampe, pa nema klasičnog Carpacciova rižota od škampa. “Ali, imamo dosta dobre crne tartufe,” kazao je Lisak, baš prije nego što su ljetni tartufi koje su konobari ribali za susjednim stolom  zamirisali cijelu ulicu.

Fenomen Carpaccio traje od otvaranja restorana u prosincu 2010. i upravo ulazi u trinaestu godinu. Fenomen Carpaccio znači da taj restoran nikad nije prazan, a da je često pun kao da je hrana besplatna (Carpaccio zapravo spada među skuplje mainstream restorane u centru Zagreba, ali goste to ne brine). Fenomen Carpaccio znači da su konobari sinoć između osam i devet, u distopijski ispražnjenom Zagrebu u kojem ste mogli birati čak i mjesto za parkiranje, morali odbijati goste koji su željeli sjediti na terasi.

Uzrok fenomenu Carpaccia nisu ni hrana ni vino nego sam Vlado Lisak, čovjek koji se tako dobro razumije u ugostiteljstvo da se svaki njegov restoran puni do zadnje stolice: dok je Lisak bio direktor Okrugljaka, redovi za stolove počeli su se formirati još na tramvajskom okretištu ispod Mlinova.

Lisak, baš kao i naš gimnazijski profesor Lovrić, i još nešto mudrijih Zagrepčana, kolovoz najčešće provodi u gradu da bi početkom rujna otišao na redoviti radni godišnji odmor u New York. Sinoć je vrlo ozbiljno i analitički raspravljao o novim trendovima na njujorškoj postpandemijskoj restoranskoj sceni. 

Jučer smo u Carpacciu jeli odličan gazpacho, finu burratu i hobotnicu toliko meku da bi mogla poslužiti kao reklama za Carpacciovu marku konvektomata.  I bilo nam je toliko zabavno da se nismo htjeli dignuti prije jedanaest ili pola dvanaest.

aqua-panna-sidebar
ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

U ispražnjenom Zagrebu početkom kolovoza Carpaccio je i dalje pun

by Kult Plave Kamenice time to read: 2 min