Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Hrvatska je mala zemlja s potencijalno velikim i originalnim vinima. Hrvatska je jedna od rijetkih malih europskih zemalja u kojima najraširenije autohtone sorte čine više od 60 posto ukupne vinske proizvodnje.
Riječ je o graševini koju definitivno možemo smatrati autohtonom sortom premda se, naravno, uzgaja i drugdje u srednjoj, zapadnoj i istočnoj Europi, o istarskoj malvaziji, plavcu i o pošipu.
Usput govoreći, apsolutno je skandalozno što Ministarstvo poljoprivrede još ne tretira graševinu kao autohtonu sortu. Tu je još čitav niz manje rasprostranjenih autohtonih sorti koje mogu davati vrhunska vina u različitim stilovima: teran u Istri, babić, tribidrag, grk, vugava u Dalmaciji, škrlet u Moslavini, kao i vrlo mnogo više ili manje popularnih autohtonih sorti koje zasad ne daju vina najviše kategorije, ali igraju važnu ulogu u pojedinim vinogradarskim područjima.
Uz autohtone sorte, posebnu važnost imaju i sorte koje su se davno udomaćile u Hrvatskoj poput pušipela u Međimurju i frankovke u Slavoniji. Naposljetku, u nekim su područjima udomaćene i sorte koje su izrazito internacionalne, ali su postale sinonim za pojedina hrvatska vinogorja poput traminca u Iloku i bijelog muškata u Momjanu.
Autohtone su sorte najveća vrijednost hrvatske vinske industrije zbog dva jednostavna razloga. Prvo, u Hrvatskoj se mogu proizvoditi izvrsni merloti i chardonnayi, dobri caberneti i rizlinzi, odlični sauvignoni, pa možda čak i sasvim korektni crni pinoti. Međutim, oni nikad neće biti značajnije konkurentni na svjetskom tržištu; ovdje pod svjetskim tržištem podrazumijevamo i milijune turista koji svakog ljeta dolaze na Jadran i žele piti lokalna vina.
Primjer mađarskog Villánya, koji je stekao internacionalni renome na stranoj sorti cabernet francu, prilično je usamljen. U Hrvatskoj jedino Plešivica zahvaljujući veoma dobrim pjenušcima i impresivnim prirodnim vinima, može prosperirati na internacionalnim sortama. Teoretski govoreći, Baranja i Erdut s crnim francuskim sortama imaju šanse ponoviti uspjeh Villánya, ali to ne mijenja činjenicu da identitet hrvatske vinske industrije ovisi o autohtonim sortama.
Drugo, praksa je pokazala da autohtone sorte bolje reagiraju na klimatske ekscese i da im je katkad potrebno manje zaštite, što je iznimno važno zbog klimatskih promjena, kao i zbog očekivanog prelaska sve većeg broja hrvatskih vinogradara i vinara na razne oblike ekološke proizvodnje.
Naposljetku, kad analiziramo medalje koje hrvatska vina osvajaju na najvažnijim svjetskim natjecanjima, vidljiv je iznimno visok udio malvazija i graševina, a u zadnje vrijeme i pošipa. Ohrabruje da su i terani, babići, plavci i tribidrazi počeli osvajati zlatne medalje na Decanterovim Svjetskim nagradama. Zabrinjava, međutim, činjenica da ni jedna hrvatska regija osim Istre sustavno i uspješno ne promovira svoja autohtona vina, niti vodi računa o unapređivanju kvalitete.
Vinistra je postavila jasne modele i kriterije za afirmiranje malvazije. Ti se modeli, naravno, ne mogu automatski prenijeti u druge regije, ali bi se glavna načela promoviranja, kvalitativni kriteriji i zajednički tržišni nastupi morali usvojiti u svim hrvatskim vinskim regijama.
Na našim listama najvažnijih proizvođača vina od autohtonih sorti namjerno smo izostavili pojedine velike vinarije čiji postupci katkad jako štete i njihovoj regiji i njihovim glavnim sortama, kao i butikne vinarije koje u Hrvatskoj tko zna zašto, pokušavaju proizvoditi kalifornijska i australska vina.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
