5 većih problema s današnjim kremšnitama, kolačem koji smo obožavali kao klinci

Sve kremšnite koje smo probali u zagrebačkim slastičarnicama u zadnjih nekoliko godina ozbiljno su nas razočarale. Nećemo napisati ime slastičarnice u kojoj smo sinoć kupili prilično grozne kremšnite, jer ni drugdje nisu puno bolje.

[adsense_content_v2]

Naše jučerašnje kremšnite bile su blijede, bez ikakva okusa vanilije i jaja, jako brašnaste, sa slojem preslatke, krivo izrađene čokolade i nekog nedovoljno istučenog šlaga. Ukratko, bile su za baciti.

No, ne možemo reći da su bile sadržajno pogrešne, jer kodificirani recept za kremšnite ne postoji, kao što nema ni suglasnosti o porijeklu kremšnita.

Kremšnite su desert za koji se pretpostavlja da potječe iz Austrije premda je, primjerice, Paul Hollywood u jednoj svojoj putopisnoj emisiji tvrdio da su kremšnite poljski nacionalni specijalitet. Na internetu ćete pronaći i podatak da kremšnite zapravo dolaze iz Rumunjske, dok se Slovenci hvale kako su na Bledu prodali više 100 milijuna kremšnita: Wikipedia, međutim, tvrdi da je recept za bledske kremšnite u Sloveniju stigao iz Srbije početkom 50-tih. 

Kaos u tezama o porijeklu kremšnita prava je sitnica u odnosu na kaos koji vlada među receptima za kremšnite.

Na blogovima koji se bave austrijskom kuhinjom katkad se navode recepti sa samo tri jaja, što se u Hrvatskoj ne bi smatralo kremšnitama. Wikipedia na engleskom tvrdi kako je gornji čokoladni dio stilska oznaka zagrebačkih kremšnita, što je prilična bedastoća: do sredine 80-tih gotovo nitko u Zagrebu nije pokrivao kremšnite čokoladom, a prve poznatije slastičarne koje su to činile nazivale su te kremšnite bečkima premda u klasičnim bečkim slastičarnama nikad nismo vidjeli kremšnite s čokoladom.

Neki hrvatski blogeri, što je posebno neobično, misle da se u kremšnite stavlja voda. Glavni argument zagovornika vode u kremi za kremšnite jest da su tako, eto, kuhale njihove bake.

Kod nas doma, kremšnite su se radile od osam žumanjaka, osam žlica šećera, litre mlijeka, vanilin šećera i nešto brašna pomiješanog s gustinom za čvrstoću kreme. Krema se kuhala desetak minuta, a onda se u toplu kremu dodavao čvrsti snijeg od osam bjelanjaka, pa bi se sve pokrilo pločom lisnatog tijesta i rezalo na srednje velike, šest do sedam centimetara visoke kocke.

Ne kažemo da je ovaj recept nužno bolji od drugih; danas bismo, primjerice, koristili pravu vaniliju. Međutim, te su kremšnite bile žute, bogate i glatke. Podsjećale su na kremšnite iz Orijenta u osamdesetim i devedesetim godinama, samo što su ih u Orijentu rezali na manje kocke.

Današanje kremšnite, nažalost, imaju toliko loših značajki da ne izazivaju nikakve ugodne osjećaje, što je golema šteta jer je riječ o jednom od najomiljenijih kolača ovog područja.

Isto, nažalost, vrijedi i za famozne samoborske kremšnite, koje su samo veće od zagrebačkih ali pate od jednakih problema. Evo što nas sve muči u današnjim kremšnitama.

1. Višak brašna u kremi: većina kremšnita su brašnaste 
2. Uglavnom su preslatke
3. Grudice u kremi – znak površnog kuhanja kreme
4. Blijeda boja. Kremšnite bi morale biti sjajno žute 
5. Grozna kvaliteta čokolade u varijantama koje koriste čokoladu umjesto gornje kore od lisnatog tijesta

Kad bi Zagreb danas imao zaista ozbiljnu gastronomsku slastičarnicu, jedan od njenih prirodnih prvih zadataka bio bi izrada vrhunskih kremšnita (varijantu kremšnita prodavao je Time Roberta Hromalića). A ni restoranima ne bilo loše da se upuste u gastroprojekt kremšnita.

Jer kremšnite su zaista ultrapopularan kolač niskog food costa.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.