Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

Sentimentalno sjećanje na ritual pečenja krafni u našoj kući

krafne (1)

Jednom jako davno, kad je u ovo doba godine još bila zima a ne proljeće kao danas, veljača se nije mogla zamisliti bez pripreme krafni kod kuće. Jer, u starim se zagrebačkim običajima fašnik bez velikog pladnja punog krafni smatrao jednako nemogućim kao Svisvete bez makovnjače i orehnjače, Boźič bez išlera i vanili kiflica ili Uskrs bez janjetine.

Zanimljivo je da su se ovi drugi običaji zadržali do danas, dok je ritual proizvodnje krafni iz naše kuće nestao već u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Zapravo, ustupio je mjesto kupovanju krafni u dućanu u siromašnijim vremenima, odnosno u slastičarni Orijent u Maksimirskoj ulici u ekonomski boljim danima. 

U devedesetim smo se godinama prebacili isključivo na Orijent. Tad smo već bili nutricionistički osviješteni, pa mami nije padalo napamet kupovati dvadesetak nego najviše pet krafni, što znači da novac više nije igrao nikakvu ulogu.

Krafne su naprosto morale biti na stolu za fašnik, baš kao vijenac sa svijećama za advent. Na kraju pokladnog utorka netko bi ih i pojeo, premda smo svi već zazirali od te opasne energetske bombe koja, zavisno o veličini, može imati od 300 do 600 kalorija, s tonom ugljikohidrata i 12 do 20 grama masnoće. U starijim vremenima to nismo znali niti bi nas osobito smetalo, ali u devedesetim se godinama takvo prejedanje već smatralo društveno, obiteljski i osobno neprihvatljivim, pa nikome u našem stanu ne bi palo napamet da pojede više od jedne krafne.

krafne1-g

No, nestanak kućnog rituala proizvodnje krafni zapravo nije imao veze s nutricionizmom i suzdržavanjem od viška vrlo loših kalorija. Kako smo već naveli, kućnih smo se krafni odrekli bar desetak godina prije nego što su se ženski dvotjednik Svijet i dnevne novine raspisali o ugljikohidratima i masnoćama (u ono doba nisu postojali specijalizirani gastromediji).

Od kućnog se pečenja krafni odustalo, budimo realni, zbog rezultata koji nisu uvijek bili zadovoljavajući ni proporcionalni uloženom trudu.  Premda se doima jednostavno, priprema krafni, izmišljenih na bečkom dvoru (u Austriji se i danas u karnevalskoj sezoni proda oko 100 milijuna pokladnica) tehnički je složen posao.

A u vrijeme komunističkih nestašica, taj je posao bio i logistički kompliciran. Mama nikad nije htjela raditi krafne sa suhim kvascem nego isključivo sa svježom germom, koje međutim nije bilo u svakom dućanu, pa smo u ponedjeljak popodne poslije škole morali obilaziti sve kvartovske trgovine da bismo pronašli kockice svježe germe, pakovane u bijeloplavom papiru.

Nadalje, uopće nije dolazilo u obzir da se krafne rade s margarinom, a bivša država nije patila samo od nestašice kave i benzina, nego katkad i od nestašice maslaca. Otegotne logističke okolnosti predstavljale su ipak nešto manji problem. Glavne su poteškoće bile tehničke naravi.

Dakle, da bi se krafne ispravno digle, u kuhinji je valjalo osigurati postojano visoku temperaturu, što u hladnoj veljači u stanu bez centralnog grijanja nije bilo posve jednostavno.

Kad bi se tijesto ipak diglo, uslijedio je najtraumatičniji dio kućne proizvodnje krafni, oblikovanje i pečenje pokladnica tako da dobiju onaj prevažan prsten, ili struk na sredini. Jer, kako znamo, krafne bet prstena nisu prave krafne. Prsten je zavisio i od kakvoće tijesta i od visine temperature ulja u velikom loncu u kojem su se krafne pekle (recepti kažu da je 160 stupnjeva optimalna temperatura).

Kad krafne ne bi dobile lijepi žuti, lako vidljivi prsten, mama bi uzrujano govorila kako je ovo, eto definitivno, zadnja godina da se muči s krafnama. A muke nisu prestajale ni vađenjem pokladnica iz kipućeg ulja i procjenjivanjem vidljivosti i ljepote prstena. Muke, doduše nešto manje, nastavljale su se uštrcavanjem pekmeza od marelice u svaku krafnu. Taj se posao morao uzvesti tako da krafna bude dostatno puna pekmeza (pojedini bečki recepti pozivaju na čak 15 posto pekmeza, obavezno od marelica) a da se na samoj krafni ne vidi fizičko oštećenje uzrokovano punjenjem.

I tako dvadeset do trideset puta, jer se nikad nije peklo manje od dvadesetak krafni.

Kućni ritual proizvodnje krafni trajao je cijelo popodne i izazivao puno stresa. Navečer smo ipak svi bili nekako toplo zadovoljni kad bi okrugli veliki tanjur s brdom krafni zauzeo središnje mjesto na stolu u dnevnom boravku.

I onda je jednog utorka, početkom osamdesetih ili krajem sedamdesetih, mama iz dućana donijela veliku vrećicu punu krafni. Od tada više nikad nismo pripremali krafne kod kuće. Danas, kad zaziremo i od samog pogleda na krafne a kamoli da bismo se usudili pojesti više od jedne, ova složena obiteljsko-običajna gastronomska operacija ionako ne bi imala smisla.

aqua-panna-sidebar

index

ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

Sentimentalno sjećanje na ritual pečenja krafni u našoj kući

by Kult Plave Kamenice time to read: 3 min