Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Mariano Garcia spada među središnje figure španjolske vinske industrije. Legenda kaže da je kao dječak, bez ikakvih znanja o vinu, ispravno identificirao čitav niz uzoraka na jednom slijepom kušanju, na koje bio slučajno pozvan.
Mariano Garcia sa sinovima
Pa su ga poslali da studira enologiju, pa je sa samo 24 godine postao winemaker u Vega Siciliji, najglasovitijoj španjolskoj vinariji, gdje je proveo trideset godina. A zatim je sa sinovima uspostavio malo carstvo privatnih vinarija. Vlasnik Vivata Boris Ivančić odlučio je uvesti nekoliko Garcijinih vina, uključujući Mauro i San Roman.
Mauro je prva Garcijina samostalna vinarija, osnovana još krajem sedamdesetih godina dok je radio za Vega Siciliju. Radi se o vinariji u Castilli Y Leon, koja je dobila ime po Garcijinom ocu. Mauro spada među ona španjolska kultna vina koja se prodaju po široko prihvatljivim cijenama, od oko 30-tak eura po boci.
Bazično vino Mauro kupaža je tempranilla i syraha. Loze su stare između 20 i 25 godina, u vinariji tvrde da ne koriste pesticide i herbicide. Verzija iz 2014. godine koju smo probali u srijedu, naglašeno je baršunasta, elegantna, prepuna zrelog tamnog voća, s dugim, slano mineralnim završetkom i s puno svježine. Riječ je o velikom vinu za mali novac (u kontekstu ovako visoke kvalitete i autentičnosti, tridesetak eura jest mali novac).
Zatim smo kušali San Roman iz 2015. San Roman je Garcijina vinarija u Toru, osnovana 1997. godine. Toro je prilično ekstremna subregija, s izrazito visokim temperaturama, koja je u svijetu osobito poznata po Numanthiji i Termanthiji, slavnim vinima s početka 2000-tih godina, koja se danas proizvode pod egidom LVMH-a.
San Roman, koji se vinificira od tempranilla (tempranillo se u Toru zove tinta de Toro), neusporedivo je jeftiniji od Numanthijinih vina a ne dobiva bitno lošije ocjene.
San Roman je koncentriran, moćan i gust, kao svako dobro vino iz Tora, regije gdje se vinogradi sade na nekih 700 metara nadmorske visine. No, San Roman je također elegantan, perfektno balansiran i opet jako svjež, kao skoro sva Garcijina vina..
Na kraju ovog dojmljivog malog španjolskog masterclassa, kušali smo još Garmon iz 2015. godine iz apelacije Ribera del Duero. Garmon je novi Garcijin projekt, s vinogradima zasađenim na 800 do 1000 metara nadmorske visine i s ponešto loza tempranilla, starih oko 100 godina.
Garmon iz 2015. ekstremno je mineralno vino, u kojem se 14, 5 posto alkohola uopće ne osjeti i koje fenomenalno veže visoku koncentraciju voća i masivne , zrele tanine s naglašenim kiselinama. Ono košta oko 40 eura, a moglo bi vrijediti, budimo konzervativni, možda dvostruko. Zasad se godišnje puni oko 35 tisuća boca i oko 500 magnuma. Jedino nam je žao što Boris Ivančić , čini se , ne planira uvesti Aalto, još jedno briljantno Garcijino crno vino.
Prije ovih spektakularnih španjolskih vina, kušali smo desetak zanimljivih i čini nam se visoko komercijalnih talijanskih buteljki , o kojima ćemo detaljnije pisati drugom prilikom. Zasad samo želimo istaknuti dva pecorina vinarije Torre di Beati iz Abruzza.
Pecorino je trenutno najvruća talijanska bijela sorta, čije cijene rastu iz berbe u berbu. Danas je prisutna prije svega u Marcheu, a zatim u Abruzzu, Liguriji i Toscani. Zanimljivo je kako je prije dvadesetak godina, prema službenim statistikama u cijeloj Italiji postojalo još samo 87 hektara pecorina.
Torre dei Beati vinarija je koja inzistira na prirodnom uzgoju i proizvodnji i uglavnom se bavi sortom montepulciano, dok joj je pecorino novi projekt. Svejedno, oba pecorina koja smo kušali izrazito su pikantna, srednje aromatična, s puno bijelog cvijeća, slana, svježa i perfektna za bistronomsko kuhanje. Ta će vina na polici koštati nekih stotinjak kuna.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
