Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Kada putujete u neku stranu zemlju, vjerojatno želite ponešto pročitati o njenoj kuhinji, tradicionalnim i tipičnim jelima. Pogotovo ako je riječ o manjoj zemlji, čija kuhinja nije osobito internacionalno poznata i nije još ostavila globalni trag.
U dobra stara vremena, morali biste kupiti Lonely Planet ili Rough Guide, gdje biste mogli doznati ponešto točnih činjenica, pomiješanih s ponešto općeprihvaćenih predrasuda, poput Rough Guideove tvrdnje, u izdanju iz 1996. godine da se kuhinja na Baliju temelji na nizozemskim utjecajima, što je jednom možda moglo biti kulturološki točno, ali već jako dugo nema veze sa stvarnom hranom na tom lijepom otoku.
Danas ste, pak, izloženi internetu, kao uvjerljivo glavnom izvoru informacija. Pa smo, eto, potrošili nekoliko prvih sati kišnog lipanjskog jutra,, poslije pobjede Brazila nad Srbijom, da bismo pregledali što, među ostalim, internet misli o tradicionalnim hrvatskim jelima. Wikipedia na engleskom u članku Croatian Cuisine donosi prilično velik i detalja članak o hrani u Hrvatskoj, iz kojeg moramo, uz niz točnih podataka, istaknuti nekoliko kurioziteta.
Wikipedia se tako čudi što se na hrvatskim otocima i drugdje u Dalmaciji jedu puhovi. Urednicima Wikipedije taj je podatak toliko neobičan, da su ga osnažili autoritetom Andrewa Zimmerna, zvijezde Food Networka, čija se jedna emisija zove Bizzare Food.
Neobično je, međutim, što urednici Wikipedije ne znaju da se puhovi zapravo redovito jedu ne toliko na otocima, koliko u šumskim dijelovima istočnih područja bivše Austrougarske. Pogotovo zato što je Heston Blumenthal svojedobno snimio cijelu emisiju o kuhanju puhova u Sloveniji.
Na Wikipediji, nadalje, možemo pročitati kako se pašticada priprema od janjetine (kasnije se ispravno navodi govedina), kako su ražnjići isto što i miješano meso te kako kuhanu govedinu poslužujemo s kiselim zeljem (ovdje se valjda misli na našu verziju tafelspitza koja se, načelno, zaista ne poslužuje s kiselim zeljem; mora da je autor članka zamijenio zelje s hrenom) te da volimo jesti divlje patke, što također nažalost nije točno: ne znamo kad smo zadnji put ugledali divlju patku na meniju nekog zagrebačkog restorana.
Usprkos ovim zabavnim greškama, urednicima Wikipedije na engleskom moramo priznati da su se potrudili istražiti i neka uistinu rijetka jela za koja ne zna ni većina Hrvata, a koja stvarno postoje.
Jedan od takvih primjera jest visovačka begovica ili begavica, kako piše na Wikipediji. Riječ je o jelu od janjetine, krumpira i kiselog mlijeka, koje se priprema u franjevačkom samostanu na otočiću Visovcu, čiji je recept navodno star više od tri stotine godina. To jelo nikad nismo vidjeli ni u jednom restoranu. Vjerojatno zato što nikad nismo posjetili skradinski restoran Skala, koji se prije pet godina u javnosti pohvalio kako jedini u Hrvatskoj priprema ovaj drevni recept.
Nažalost, na današnjem Skalinom jelovniku begovice više nema, tako da je vjerni čitatelji Wikipedije, bojimo se, nemaju gdje probati. Wikipedia nas je također naučila da se krvavice kažu i čurke. Moramo priznati, na nađu sramotu, da nismo znali za tu međimursku varijantu krvavica.
Zanimljivo je, nadalje, da se na detaljnoj listi mesnih proizvoda, koja uz čurke obuhvaća i široko poznate nazive poput kulena i češnjovki, ne spominje kuhana šunka s hrenom koju ne možemo izbjeći u većini nacionalnih restorana u unutrašnjosti, kao ni šunka pečena u kruhu.
Među prilozima nema, pak, ajvara. Nigdje se ne spominje ni samoborska muštarda, koja svakako spada među najfinije hrvatske gastronomske proizvode uopće, ali je toliko malo poznata izvan Samobora da je ne drži skoro ni jedan zagrebački restoran.
Osobiti je kuriozitet što se u sektoru riba, srdela kao najvažnija hrvatska riba spominje pred sam kraj, te da se tvrdi kako se srdela priprema uglavnom na grilu ili usoljena, dok su, kako znamo, frigane srdele valjda najraširenije hrvatsko riblje jelo uopće. Za turiste je možda važnije što na listi nema kamenica, pa će se brojni dubrovački gosti koji vjeruju Wikipediji iznenaditi kad vide stonska i limska uzgajališta kamenica . Wikipediji, međutim, moramo odati priznanje zato što ispravno navodi kako su prstaci u Hrvatskoj zabranjeni.
Na iscrpnom popisu deserata koji obuhvaća i kuriozitete poput medvjeđih šapa, nema međutim zaista tradicionalnih i masovno prisutnih vanili kiflica. Strani turisti koji se pri odlasku, osobito prvom, u našu zemlju oslanjaju na Wikipediju, mogli bi steći ponešto neobične pojmove o tome što jedemo, pa se upustiti u unaprijed neuspješnu potjeru za puhovima, čurkama i visovačkom begovicom.
Gastronomski govoreći, svakako najveća pogreška članka u hrvatskoj kuhinji u Wikipediji na engleskom jest nespominjanje istarskog maslinova ulja, najvrednijeg i međunarodno najpoznatijeg domaćeg gastronomskog aduta. S obzirom na sve internacionalne nagrade, što su ih zadnjih godina pokupila istarska ulja, ovdje se ne radi o kuriozitetnoj, nego o bitnoj sadržajnoj pogrešci.
Isto tako, ne specificiraju se kvarnerski škampi, koji zaista spadaju među najbolje rakove na svijetu. No, to je sve neizbježna cijena površnog informiranja na webu.
Naravno da bi dublje pretraživanje dalo puno uravnoteženije rezultate, premda se, opet, siroti puhovi spominju u čitavom nizu članaka na engleskom vezanih uz hrvatske nacionalne specijalitete, pa bi neinformirani čitatelj iz neke neeuropske zemlje mogao pomisliti da smo nacija puhojeda.
Srećom, hrvatska su vina na Wikipediji nešto točnije identificirane, pa se među glavnim sortama korektno navode malvazija, graševina i plavac, dok je momjanski muškat, tko zna na temelju čije stare knjige, zamijenjen muscat ottonelom, koji se u Istri masovnije uzgajao prije više od trideset godina,
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
