Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Impresivna zgrada amsterdamskog Lloyd hotela nikako vas ne priprema na ono što se nalazi iza ulaznih vrata nalazi. Kada uđete u to veliko zdanje sa 117 soba, nećete pronaći klasični hotelski foaje. U predulazu je par fotelja i veliki automat za fotografiranje, a da bi došli do recepcije morate se popeti uz nekoliko stepenica i suočiti s nečim što više podsjeća na portu socijalističke administrativne ustanove nego na dobrodošlicu u hotel koji među ostalim ima i sobe označene s 5 zvjezdica. Iz perspektive hotelske industrije, u Lloydu je sve čudno i drugačije.
Njihove sobe protežu se kroz pet kategorija, od jedne do pet zvjezdica, hodnike krasi izložba o turbulentnoj povijesti zgrade, a hodajući tim hodnicima i tipično nizozemskim strmim stubištima, imate osjećaj da ste došli u stambenu zgradu iz prošlog stoljeća koju nastanjuju umjetnici i otkačenjaci. Restoran je smješten u stražnji dio zgrade u prostoriju sa stropom visokim tridesetak metara, uz koju se cijelom visinom uzdižu viseće galerije do kojih možete doći drvenim stubištima i koristiti ih za relaksaciju ili sastanke. Na galerijama su knjižnica i igraonica, a nekoliko ih je opremljeno audio i video uređajima. Sve sobe nose pečat umjetnika s kojima hotel surađuje od otvorenja. Sobe se gostima dodjeljuju nasumce, prema kategoriji smještaja koju plaćaju. Gosti uz nadoplatu mogu odabrati i točno određenu sobu u svojoj kategoriji. U nekima od najluksuznijih soba dočekat će vas pravi koncertni klavir ili ljuljačka- Neke imaju i krevet za sedam osoba, ali nipošto i minibar. Za sve što trebate morate naručiti room service, koji je već 14 godina dostupan 24 sata.
Prve večeri kad smo došli u Lloyd, hotel je bio pun uzvanika privatne večere. Jedan od aktera amsterdamske kreativne scene slavio je 70. rođendan. Prizemlje je bilo krcato dizajnerima, slikarima i glazbenicima, ljudima koji su dali ozbiljan doprinos nizozemskoj kulturi, a što sam više otkrivao priču iza ovog zdanja bilo mi je jasnije kako su se svi našli upravo na tom mjestu. Ujutro sam za doručkom sreo Slavoja Žižeka. Nisu mi htjeli to potvrditi, ali uz malo guglanja ustanovio sam da je taman u to vrijeme sudjelovao na Festivalu G10 of Economy and Philosophy, pa je Lloyd bio i njegov izbor smještaja. Očito je da u Lloyd dolazi druga vrsta VIP gostiju – od onog što sam uspio iščeprkati, ljudi poput Richarda Bransona primjerice – ali svi gosti imaju isti tretman. Jedini gosti s kojima se hotel promovira na svojim web stranicama su ljudi iz kreativnih industrija koje sudjeluju u Cultural Embassy dijelu njihovog koncepta.
Lloyd’s Hotel & Cultural Embassy izgrađen je 1920. godine za potrebe Royal Dutch Lloyd kompanije koja je tada masovno prevozila imigrante u Ameriku, i u ovom hotelu za 900 osoba obavljala medicinske preglede i pružala im smještaj do polaska. Kada je Royal Dutch Lloyd 1935. bankrotirao, hotel je postao centar za židovske izbjeglice, a onda u promjeni povijesnih okolnosti 1941. njemački ratni zatvor. Nakon rata, zgrada je ostala regularni zatvor, koji je u šezdesetima prenamijenjen u zatvor (dom) za maloljetnike. Godine 1989. Lloyd je ispražnjen i postao je slobodna država u Amsterdamu. U njemu su živjeli gradski nomadi, radili lokalni umjetnici, a u jednom se dijelu našlo se mjesta i za klub amsterdamskih Srba. Navodno se u tom klubu puno jelo, pilo, plesalo, a ponekad i pucalo. Krajem devedesetih, kad je cijela četvrt prenamijenjena u rezidencijalnu, gradske vlasti objavile su natječaj za prenamjenu zgrade u prvotnu funkciju – hotel. Na natječaj su među ostalima javili razni internacionalni hotelski lanci i mnogi domaći igrači, ali natječaj je dodijeljen grupi ljudi s kulturne scene, koji nisu imali nikakvog iskustva u hotelijerstvu. Nekim su gradovima u komercijalnim projektima očito bitni i sadržaj i socijalni kontekst.
Lloyd Hotel & Cultural Embassy otvoren je 2014. godine. Njegova moderna povijest ne može se odvojiti od njegovog generalnog menadžera Pieta Boogerta. Boogerta sam lani upoznao u Zadru, na Hotel Operations Weekendu, jedinoj našoj manifestaciji koja se bavi stvarnim iskustvima i kreativnim pristupima u tzv. srednjem menadžmentu ove izrazito dinamične industrije.
Piet je u Lloydov tim pozvan šest mjeseci prije otvorenja hotela. Tada je već imao 25 godina iskustva u industriji i bio na poziciji generalnog direktora jednog od hotela iz NH Hotel Grupe, koja je baš u to vrijeme počela centralizirati gotovo sve poslovne i marketinške odluke, pa je Piet imao sve manje prostora za kreativnost u poslu. Lloyd je bio idealna lokacija za čovjeka koji je čitavu karijeru kroz suradnje i projekte koketirao s kreativnim industrijama i lokalnim zajednicama. Prije par mjeseci prodao je svoje udjele. Novi vlasnik Rocco Veenboer, organizator Awakenings tehno festivala, prodao je taj festival američkim investitorima i već 2015. otkupio veći dio Lloyda. Veenboer je odlučio preuzeti 100 posto vlasništva u hotelu, ali i zadržati Pieta na mjestu generalnog menadžera. Promjena u hotelu će sigurno biti, ali osnovni će koncept ostati isti.
Direktor Lloyd hotela Piet Boogert
Koncept kulturne ambasade u Lloydu je od početka postavljen dvojako; kao glavni motor organizacije društvenih umjetničkih i dizajnerskih događanja za goste i lokalce kojih je kroz dan jako puno u njihovom restoranu i na terasi, te kao promocija rada umjetnika koji odsjedaju u hotelu. Odabir umjetničkih djela i umjetnika s kojima surađuju potpuno je spontan. Više ih zanimaju priča i osoba iza djela, nego njihova tržišna vrijednost. Sobe su se do sada preuređivale sporadično, kada bi za to imali povoda (posjet nekog umjetnika ili slično), a moto od otvorenja je da je hotel spreman, ali ne i završen. Podržavaju masu raznih umjetničkih i društvenih inicijativa, ali osnovni filter za odabir projekata i suradnika su vrijednosti jednakosti, održivosti, raznolikosti i ljudskih prava u najširem mogućem smislu. Poštovanje bez predrasuda u Lloydu je jako važno.
Prihvaćanje različitosti očituje se i u poslovnim odlukama, pa su tako prošle godine za Canal Parade (amsterdamski gay pride na brodovima) pripremili tri broda, a njihovi performeri okupljali su se upravo ispred Lloyd hotela. Nekoliko mjeseci kasnije, Lloyd je bio službeni hotel Bijenala gudačkih kvarteta. Ono što je fascinantno u ovoj različitosti ciljnih skupina je i Pietovo praćenje događanja u gradu, ali i na svjetskoj sceni. Zadovoljan je prilikom da kroz novog vlasnika ponovno postanu relevantni za glazbenu scenu (nakon zatvaranja lokalnog kluba s kojim su surađivali, ova ciljna grupa im nije baš forte), ali i da zadrže sve dosadašnje skupine gostiju.
Piet je i jedan od inicijatora dobrotvorne večere za HIV i AIDS koja se održava od 1992. kada je Svjetska AIDS konferencija održana u Amsterdamu, a ove godine, kada se konferencija opet vraća u grad, uključen je i u taj projekt. Projekti izvan hotela pomažu mu da održi svježinu i da mu 14 godina na istom mjestu ne postanu rutina. Teško je nabrojati stvari kojima se ovaj živahni šezdesetogodišnjak stigne baviti, ali dojmila me se još jedna činjenica koju je spomenuo usput. Nakon prodaje udjela u Lloydu zadržao je udjele u SWEETS-u, disperziranom hotelu koji se prostire na 28 lokacija u kućicama na kanalima nekad korištenima za upravljanje mostovima. Svaka od kućica prima najviše dvoje ljudi, starijih od 21 godine, zbog dosta čudnih pozicija i odnosa s kanalima i prometom, a osoblje hotela ih servisira na električnom biciklu.
U vremenu kad se hoteli natječu u standardizaciji usluge, ali i kad svi pričaju o personaliziranom iskustvu posjeta destinacijama, Piet je idealan sugovornik iz perspektive drugog i drugačijeg, pa smo ga zamolili da s nama podjeli iskustva. “Gosti koji se ne informiraju o našem hotelu ponekad se razočaraju,” kaže. Jeftine sobe s jednom zvjezdicom i zajedničke kupaonice užasnu nespremne goste, ali oko toga se ne uzrujavaju. “Puno hotela i hostela s veseljem će primiti upravo takve goste.” Ono što ne dopuštaju jest da se gosti požale na uslugu, koja mora mora biti jednaka za sve. Takve su pritužbe, tvrde, vrlo rijetke. Puno više je primjera koji prenose upravo ono što je u Lloydovoj DNA – susreta ljudi različitih životnih puteva koji se nikad ne bi sreli na istom mjestu, a koji se u ovom hotelu upoznaju i razmjenjuju iskustva. Drugim riječima, prije su pokušavali zadovoljiti sve, dok se danas fokusiraju na goste zainteresirane na specifičnost hotela. Pietova glavna odgovornost je održavanje energije i atmosfere, koja uz sve ostalo ovaj hotel čini posebnim. “Jedini recept za to su ljudi, ne proizvod,” kaže. Piet Boogert ljude zapošljava prema osobnosti i želji za učenjem, a ne prema iskustvu i završenoj školi. Prije par mjeseci zaposlio je frizerku. “Bila je to najbolja naša akvizicija u zadnjih pet godina, iako nikad nije radila u hotelu.” Ima poseban sistem intervjuiranja potencijalnih zaposlenika, s puno naizgled nepovezanih pitanja: tko je osoba po kojoj ulica u kojoj živiš nosi ime i slično, pitanja koja daju bolji uvid u zainteresiranost kandidata za svijet oko sebe, što Boogert smatra ključnom karakteristikom zapošljivih ljudi. Hotelska industrija prati što rade Lloyd i Piet Boogert. I shvaća ih ozbiljno. Predstavnici velikih hotelskih grupacija nerijetko odsjedaju u Lloydu, pa čak i organiziraju kompanijske sastanke kod njih, pokušavajući shvatiti što je to što u Lloydu rade drugačije.
Budućnost hotelijerstva Boogert ne vidi ni samo kroz Lloyd ni kroz Marriott koji uzima kao primjer sveprisutne standardizacije hotela. “Sve moje nade za budućnost su u diversifikaciji i različitosti specijaliziranih projekata,” kaže, “Nažalost, kad predajem studentima hotelijerstva i dovedem ih u posjet Lloydu, šokirani su i pitaju se kako je moguće da takav hotel uopće funkcionira. Mozgovi su im isprani velikim lancima i njihovim pričama o uspjehu, pa očekuju McDonald’s iskustvo na svim lokacijama, bez obzira na lokacijski i društveni kontekst”.
U Amsterdamu je, kako kaže, danas jako teško pronaći hotelsku sobu, a i cijene su jako visoke. Broj soba u zadnjih je nekoliko godina narastao i gradske vlasti ne dozvoljavaju nove hotele, ali nitko ne razmišlja o tome kakve se sobe prodaju. Naime, tijekom krize se puno uredskih zgrada pretvorilo u dosadne servisne hotele koji načelno nisu loši i trebaju tržištu, ali prema Boogertu, problem je aktualna blokada bilo kakvih novih kreativnih projekata, koja sprečava razvoj lokalne hotelske industrije.
Vedran Gulin je osnivač Cocktail Weeka Zagreb i autor koncepta Vino&Ino
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
