Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Od radikalnog Stefana Novella, do umjerenog Aljoše Jakončiča vozi se dvadesetak minuta, možda sasvim malo više. Stefano Novello vlasnik je vinarije Ronco Severo, poznate po narančastim vinima, koja se nalazi u njegovoj obiteljskoj kući u mjestu Prepotto u talijanskom Colliu. Aljoša Jakončič vlasnik je vinarije Jakončič, smještene u obiteljskoj kući u mjestu Kozana, u slovenskim Brdima. Novello i Jakončič , osim načelne strasti prema vinima, dijele strast prema eleganciji u vinu.
Za sjajnom večerom, koju su skuhali Jakončičev pametni i efikasni asistent Matjaž Zagradišnik i članovi Jakončičeve obitelji, raspravljali smo o eleganciji na primjeru Caroline Rebule iz 2013. godine, svakako najboljeg Jakončičeva bijelog vina do danas. Carolina Rebula iz 2013. spada u vina, koja transcendiraju uobičajene žanrovske i regionalne podjele, i koja se mogu uvrstiti među velika, klasična svjetska vina.
Carolina Rebula iz 2013. postigla je onaj fascinantni spoj elegancije, svježine, čvrste strukture, i dugog , punog trajnog okusa, koji se zaista rijetko realizira i u svjetski relevantnim vinarijama. Kad smo gospodina Jakončiča, pitali za tehnološki postupak kojim se proizvodi Carolina Rebula, dobili smo više manje uobičajen odgovor.
Dvije berbe, jedna ranija zbog svježine i jedna kasna zbog većeg tijela, pa kraća maceracija, pa pažljiva primjena drveta. Mislimo da se točniji odgovor ipak nalazi u odličnoj berbi i fenomenalnim položajima. Jakončičevi vinogradi velikim dijelom leže na opoki (laporu), s izvrsnim ekspozicijama, i s dovljno vjetra da grožđe podnese vlažnu, suptropsku klimu, koja zadnjih godina vlada u Goriškim brdima tijekom ljeta.
Završni , presudni dodir velikim vinima poput Caroline Rebule daje, naravno, sam vinar vinogradar, svojom skrupuloznošću prema grožđu, pametnim odlukama u podrumu i osjećajem za razlikovanje vrhunskog od dobrog vina. Jakončičev je podrum, što smo ga posjetili između dva jela, uzorna galerija drvenih bačvi. Pun je barriquea, pa većih formata, a tu su i četiri drvena jaja koja još nisu promočila. Jakončič kaže da su drvena jaja (riječ je o svojevrsnom kuriozitetu jer se većina bačvi u obliku jaja proizvodi od prirodnog betona) mogu sačuvati tako da se peru hladnom vodom, dok vruća voda navodno oštećuje ionako prenapregnuto drvo. Premda, dakle, investira puno u drvo, Jakončič je u uporabi drveta lake ruke, pa umjesto agresivnih vanilija i teškog dima, dobivamo elegantna, zaokružena vina sa sasvim malim dodirom vaniliziranosti.
Nakon instruktivne ture podrumom, ponovo su nas pozvali za stol. Prvo su nam, za doček, uz svježi oštri pjenušac Mozaik, ponudili netom pečeni kruh, slasnu salamu iz vlastite proizvodnje, burratu i slatku rajčicu, pa neodoljive foccacie, da bi sada na red došle ogromne kozice u umaku od vina , čilija i češnjaka. Večera je završila krepkom maneštrom s mladim kukuruzom. Zanimljivo je da dobrodušni, veseli, osmomjesečni rotvajler Luks niti jednog trenutka nije žicao hranu kraj stola. Barem ne od gostiju.
Poslije večere smjestili smo se na prekrasnoj terasi Jakončičeve velike kuće, s pogledom na njegove vinogade, na vinograde njegovih kolega i susjeda (u jednom se trenutku kroz vinograde provezao veliki bijeli pick up. “To vam je sigurno Aleks Simčič,” prokomentirao je Jakončič)
Na terasi osvijetljenoj zvijedama skoro, do pred ponoć kušali smo razna Jakončičeva vina, uključujući pinot noir, koji se proizvodi u malim količinama i koji je, eto, još jedan pinot noir, ali i zaista fenomenalni merlot Carolina Cosana Classic iz 2008. godine. Ovaj merlot spada u ne pretjerano širok krug najspektakularnijih crnih vina sa slovenske strane Brda, skupa s boljim berbama Simčičeva Merlota Opoka i Movijina Velikog Rdečeg. On je bogat i baršunast, jako kompleksnog bouqueta prepunog tamnog voća i crne čokolade, s nešto kože i dima, te pomerolovski dugog zaokruženog okusa – esencija snage i elegancije, reklo bi se vokabularom Wine Spectatora. Na kraju smo još popili buteljku klasičnog šampanjca Henri Abele, što ga je Jakončičev distributer za Hrvatsku Boris Ivančič donio u Brda.
Vinarija Jakončič, koja posjeduje dvadesetak hektara vinograda, promišljen je poslovni koncept, koji svoje proizvode želi prodavati prije svega inzistiranjem na kvaliteti. Njihova prva linija, Vina Jakončič , koja se temelji na svježim jednosortnim vinima, u Hrvatskoj košta oko sto kuna, te predstavlja vrlo dobru vrijednost za novac.
Pogled s terase na zalazak sunca nad Jakončičevim vinogradima
Razne Caroline koštaju između 150 (što je još bolja vrijednost za novac) i 380 kuna. Prva linija omogućuje vinariji stalni dotok gotovine, bez imalo kompromitiranja značajki terroira i kvalitete vina, dok se pojedine Caroline, ponovimo, ubrajaju među najbolja slovenska suha vina uopće, o čemu svjedoči i više Decanterovih zlatnih i platinastih medalja. Noć nad Goriškim brdima bila je sparna i pretopla: oprostili smo se s Jakončičem, njegovom suprugom, sestrom i nježnim Luksom, da bismo iduće jutro iz vinarije krenuli prema velikoj Ani Roš. Aljoša Jakončič pamti gospođu Roš iz razmjerno davnih godina, kad nitko nije mogao ni fantazirati da će Kobarid dati najbolju svjetsku kuharicu. Bračni par Jakončič vjenčao se, naime, u Hiši Franko 2002. godine.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
