Okej, McDonald’s je najprisutniji simbol svega što je suprotno gastronomiji. Sa svojih dvadeset i nešto tisuca restorana po cijelom svijetu,
McDonald’s je simbol globalnog nad lokalnim (neovisno o lokalnim projektima poput McRicea na Baliju). Sa svojim salatama koje su svojedobno bile kaloricnije i od burgera, McDonald’s simbolizira najgori zamislivi nutricionistički koncept. Sa svojim uniformiranim receptima, McDonald’s dokida bilo kakvu ideju individualnosti u kulinarstvu. U krajnjoj liniji, McDonald’s zapravo dokida pravo na izbor, za sve one koji uđu u bilo koji njegov lokal. U McDonald’su na salatu ili pljeskavicu ne možete dodati dvije kapi maslinova ulja, kao u svakoj pristojnijoj roštiljarni.
Naposljetku, McDonald’sova je hrana nužno industrijski procesuirana.
Pojam svježine i McDonald’sa esencijalno su suprotstavljeni. Svemu tome treba dodati ružne kartonske kutije koje i bolju hranu čine neprivlačnom. Usprkos svim ovim, posve očiglednim argumentima, nismo sigurni da McDonald’s treba mrziti ili prezirati. Iz dva razloga. Prvo, McDonald’s spada među sasvim rijetke svjetske proizvode koji su uspjeli razviti masovno adiktivan okus. McDonald’s je poput Coca Cole, a Coca Colu je besmisleno mrziti i prezirati. Ona je naprosto tu.
I drugo, McDonald’s je svojom popularnošću stvorio temelje za razvoj kulture hamburgera. A moderni, craft burgeri, spadaju među najplemenitiju uličnu hranu uopće. Naposljetku, ne smije se zanemariti ni socijalna funkcija McDonalds’a. Teško je bilo gdje drugdje dobiti toliko higijenski ispravnih kalorija za tako malo novca. Već godinama nismo jeli u McDonald’su niti namjeravamo, ali ga nekako ne možemo mrziti, ni prezirati, niti se praviti da ne postoji.
Što vi mislite?
