Kad preporučujemo da se nešto ne pije, to ne činimo zato da bismo propagirali manju potrošnju vina, nego da bismo čitatelje upozorili kako su pojedini vinski žanrovi i formati neprihvatljivi, nezdravi ili naprosto bacanje novca. Budući da je predbožićno vrijeme apsolutni vrhunac potrošnje za vina u trgovinama, izdvojili smo nekoliko specifičnih tipova vina koja bi trebalo izbjegavati pod svaku cijenu.
1. Veliki formati bez jasne oznake sorte i porijekla
Trgovine su prepune trolitarskih demižona, dvolitarskih i litarskih boca, u kojima se za smiješnu cijenu prodaju vina čudnih naziva poput Viner, Vinko, Veritas, Venus, Viola i slična (ne nužno na v). Riječ je o vinima najniže kvalitete, uglavnom iz nekontroliranog uvoza, koja katkad sadrže i nedopustivi višak kemijskih supstanci kojima ih stabiliziraju ili pak ogromne količine šećera, što je srećom naznačeno na ambalaži. Realno govoreći, vrlo je teško proizvesti tri litre vina, zapakirati ga , distribuirati, dati maržu trgovcu i sve to prodavati za 40-tak kuna. Kad god kupite neko od takvih vina, morate biti svjesni da ste kupili najgori industrijski proizvod.
Ako iz financijskih razloga morate kupovati jeftinija vina u velikim formatima, odlučite se za renomirane prozivođače poput Iločkih podruma, čija su bag in the box pakovanja odlična vrijednost za novac. Ili, naprosto, sa svojim bocama i demižonkama posjetite točionice neke od poznatijih vinarija, pa kupite par litara otvorenog vina za mali novac. To će vino skoro uvijek biti bolje od anonimnih i jeftinih velikih formata iz trgovina.
Proizvodnja pjenušca nikad nije posve jednostavan posao. Ako je bar donekle korektan, pjenušac na policama supermarketa jednostavno ne može koštati dvadesetak kuna. Ali uoči Božića i Nove Godine redovito nas zapljusnu tisuće boca sa zlatnim ili srebrnim etiketama koje se prodaju za 17, 20 ili 25 kuna. Neovisno o tome toga radi li se o hrvatskim ili uvoznim pjenušcima, takva pića valja izbjegavati: ona se proizvode od najjeftinije vinske baze kojoj se dodaju kiseline, šećeri i ugljični dioksid. Ultrajeftini pjenušci spadaju među najiritantnije moguće proizvode industrije vina. Neće Vam donijeti baš nikakvo zadovoljstvo, ali bi Vam mogli izazvati žestoku glavobolju.
3. Prejeftine i anonimne butelje
Ovih smo dana u Billi vidjeli neko kalifornijsko vino, mislimo da se zove Golden Bridge, po cijeni od dvadestak kuna za buteljku. Kao i u prethodna dva slučaja, to je vino smrtonosno jeftino. Ne postoji, naime, ni najmanja šansa da bar donekle pitko vino stigne iz Kalifornije u Europu, i da se ovdje prodaje za 20 kuna. Ako vino doista jest iz Kalifornije, radi se naprosto o vinskom otpadu. Drugu vrstu buteljki koje treba izbjegavati čine one bez imena proizvođača; na etiketi, dakle, piše naziv grožđa i ime branda, dok se eventualno tek na stražnjoj etiketi, malim slovima napisano, može pročitati nešto o proizvođaču. Karakterističan primjer takvog vina jest Santa Domenica Garganega Pinot Grigio, koje vjerojatno potječe iz Italije, ali je sasvim sigurno punjeno u Austriji, a onda je došlo u Hrvatsku gdje se prodaje za manje do 30 kuna. Točionice ili veliki formati renomiranih proizvođača neusporedivo su bolja opcija od ovakvih podvala svjetske vinske industrije. Da ne govorimo o tome kako se za tridesetak kuna već mogu kupiti soldine buteljke dobrih domaćih vinarija
Kupovati vina u bočicama od dva deci jedna je od većih besmislica, kakvima bi se ozbiljni proizvođači morali prestati baviti. Zbog lošeg odnosa tekućine i zraka, vino u tim bočicama izloženo je ekspresnoj oksidaciji i najčešće je potpuno neupotrebljivo. Pakovanja domaćih vinarija od dva decilitra koštaju desetak kuna. Puno je pametnije tih desetak kuna potrošiti na pivo.