Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Priča o velikom uspjehu Milana Labusa počinje prije više od petnaest godina. Negdje krajem devedesetih ili početkom dvijetisućitih u sportskom centru u zagrebačkom naselju Ravnice otvoren je roštilj koji je zapalio cijeli grad. Lokal, Bistro MZ, nalazio se među svlačionicama, i premda baš nigdje u Zagrebu nije neugodnije sjediti i jesti, svake je večeri bio prepun.
Milan Labus s maksimirskim je MZ-om u Zagreb vratio tradiciju srpskih roštiljarni , koja datira još iz sedamdesetih godina kada se na uglu Kaptola i ulice Pod zidom, nalazila popularna krčma Aleksinac (na tom je mjestu danas grozni turistički restoran Ex Cathedralis). U MZ-u su u redu čekali političari svih opcija, mladi marketingaši, novinari i izdavači, sportaši i pisci, pa se Labus uskoro proširio prema zapadu. Drugi je restoran otvorio na zadnjoj tramvajskoj stanici jedanaestice u ulici Črnomerec, pa ga je prigodno nazvao Mitnica, jer se ondje svojedobno nalazila gradska mitnica.
Mitnica je odmah počela okupljati niz časnika Hrvatske vojske iz obližnjeg Vojnog učilišta, kojima, hvala Bogu, nije smetalo da im Srbin servira vješalice i pljeskavice, kao ni Maksimirski niz (u originalu, valjda, Leskovački voz) ili Ružu Hrvatsku.
Milan Labus, tako, roštiljskim dimom već skoro dva desetljeća širi toleranciju i razumijevanje, što valja pohvaliti; najgori incident koji se ikada desio u lokalima kolokvijalno poznatima pod imenom Kod Srbina, posljedica je pogrešnog rukovanja plinom prilikom servisiranja hladnjaka. Poginuo je serviser, kojeg je gospodin Labus smatrao osobnim prijateljem. Nekoliko godina prije te tragedije, u Mitnici je izbio veći požar, no gospodin Labus tvrdio je da vatra nije podmetnuta. Labusovim lokalima i danas ide izvrsno.
U subotu zadnjeg dana travnja, Mitnica je bila gotovo prepuna. Gosti su se sigurno doimali zadovoljno; vidjelo se da se osjećaju kao kod kuće. Sama je hrana bila nešto manje uvjerljiva od atmosfere.
Naručili smo pljeskavicu, ćevape, zapečeni grah, šopske salate i ljute pečene paprike. Pljeskavica i ćevapi bili su izrazito zadimljeni, nekako teški, kao da smjesa sadrži previše masnoće. Ne želimo reći da se radi o lošem mesu, ali u usporedbi s Kostinom tvornicom pljeskavica, ono je definitivno previše prekriveno dimom i premalo živo.
Šopske salate bile su upravo izvrsne, dok grah baš i nismo mogli jesti, zbog zagorenosti luka i češnjaka na kojem se pekao. Ljute paprike imale su, nažalost, manje scovillea čak i od zelenog Tabasca. Ponuda vina i piva uobičajeno je depresivna za staromodne zagrebačke roštiljarne; najlošije domaće pivo, plus Budweiser, plus osrednja do loša otvorena vina.
Labusov roštilj prije petnaestak je godina kreirao avangardni ulično-gastronomski trend, koji je danas doveo do niza vrlo korektnih roštljarni, gdje se za malo novca može dobro jesti. Klasik kao što je Labus morao bi se, međutim, mijenjati i poboljšavati.
Njegovi svojedobni epigoni i sljedbenici danas su ga definitivno nadmašili: od Koste do Žara, pa su tako glavni Labusov argument ostale smiješno niske cijene: pljeskavica i ćevapi koštaju samo trideset kuna, a cijeli smo, preobilni ručak, s dva Budwesiera, i s nešto otvorenog Krauthakerova sauvignona (moramo priznati kako nismo znali da Vlado Krauthaker puni sauvignon u velike formate), platili samo 220 kuna.
ROŠTILJARNA MITNICA
Črnomerec 37
OCJENA -3/5
sve kreditne kartice osim Amexa
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
