Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
“Kod nas se jako puno izlazi. Kad smo doma onda smo doma, ali zapravo se nalazimo u kafićima, kafanama i tu smo kao doma. Naše su kafane stalno pune i tako funkcioniramo kao narod,” pričali su nam predstavnici vinarijeTikveš s kojima smo se našli na doručku.
I zaista, svaki od lokalnih restorana u Skoplju koji smo obišli bio je pun do zadnjeg mjesta. Makedonci zaista vole izlaziti, živahno pričati za restoranskim stolovima, pušiti cigarete uz kavu kojom završava skoro svako jelo bez obzira na doba dana, kao i započeti svaki obrok rakijom. Pa čak i doručak.
“Ovdje su vam kafane pune i za doručak, tako započinjemo dan.” Čim smo sjeli za stol u Dukatu, jednom od najpopularnijih restorana u gradu, konobar je bez pitanja donio rakiju. Tako se započinje dan, bio on radni ili vikend. Rakija je svetinja. Ona grije, trza iz sna i daje energiju za ostatak dana. Rakija je loza naravno. Druge ovdje skoro ni nema. Duboko je to ukorijenjeno u narod. Natoči se i nekoliko rundi. Nitko međutim nije agresivan ili pijan.
Dapače, atmosfera u našem lokalu za doručak bila je puna veselja, zdravog uzbuđenja i optimizma. Stari prijatelji našli su se da bi popili koju rundu i nastavili dan.. Unuci s bakama i djedovima ispijaju čorbu do zadnje kapi. Obitelji se masovno druže u restoranu iako podne dolazi tek za nekoliko sati. Svi su na doručku, kao da je on zapravo glavni dio dana. U Hrvatskoj posve nezamisliva scena u mnogim restoranima koji ne poslužuju brunch. Oni otvaraju tek od podne, čak i oni najpopularniji i najnacionalniji.
Pitamo naše sugovornike ako je ovako puno i nakon doručka, radi li ovaj lokal, restoran ili gostiona ne znamo ni sami kako bi je klasificirali, i nakon podneva. “Naravno da radi, ovako je od osam ujutro pa sve do kasno navečer.” Ispijemo i mi gutljaj rakije, iako nismo najveći obožavatelji jakih pića prije prve jutarnje kave. Zaista nije loše, ima nešto u tome. Razumijemo zašto je atmosfera dobra, prijateljska i uslužna.
Onda je stigao apsolutno božanstveni ajvar. Opet malo neobično za doručak, možda su naši domaćini samo željeli pokazati najbolje iz svoje zemlje. U tome su itekako uspjeli. Domaći ajvar iz Dukata, koji se ručno radi, prema starim recepturama, jedan je od najboljih koje smo probali u životu, pun čistih ali moćnih, gustih okusa koji su nevjerojatno dobro išli uz kruh punjen sirom. Pasta od češnjaka je već bila prejaka, ali su zato pržene tikvice skoro briljantne.
Na stol je stigla slavna čorba, u dvije verzije: riblja i teleća. U Makedoniji je popularno jelo za početak dana upravo gusta juha s komadićima mesa ili ribe, krumpirom i mrkvom. I tako tijekom cijele godine bez prestanka. Juha se jede i zimi ljeti. I na plus 35 i na minus 10. Uz nju dolaze i neobično dobra peciva savršenog okruglog oblika i lijepe teksture. Idu dobro uz teleću čorbu.
Nakon svega zaslužili smo kavu. Makedonski doručak je jak, bogat i ukusan. Okrijepi vas za skoro cijeli dan. Nakon cjelodnevnog razgledavanja Skoplja,, zabavnog i svojski živog, za ručak smo se uputili u popularni Skopski Merak u Boemskoj ulici. Nešto poput Skadarlije u Beogradu i njezina Tri Šešira. Žive muzike za ručak nema, što nam je odgovaralo. Ima međutim jako dobre tradicionalne hrane.
Skopski Merak je ogroman restoran, rekli bismo s više od stotinjak sjedećih mjesta, u koji smo došli oko tri ili četiri poslijepodne. Dakle između ručka i večere kad restorani obično imaju pauzu. Skopski Merak je bio pun, a tek se zagrijavao za večernje goste. On je vrsta turističkog lokala koji nudi best of iz Makedonije, ali i restoran u kojem jedu lokalci, lokalne zvijezde, njihovi gosti i tek turisti ako ostane mjesta za njih i ako su se na vrijeme sjetili rezervirati stol. Za stol su opet stigla klasična predjela: pržene tikvice, razne vrste ajvara, opet neobično ukusan kruh punjen sirom, svježi sir, salata…
Ajvar je bio korektan, natprosječan za hrvatske standarde ali ne toliko dobar kao u Dukatu. Ovoga puta nismo počeli s rakijom već s makedonskim vinima, koja naravno predvodi Tikveš i njegova ogromna proizvodnja. O njihovim vinima, položajima i proizvodnji u sljedećih nekoliko dana napisat ćemo detaljan izvještaj. Na stol stiže balkanski odgovor talijanskoj pizzi. Pastrmajlija. Pastrmajlija je toplo ukusno krušno tijesto sa svinjetinom, makedonska inačica turske pide. Sasvim fino i ukusno jelo.
Tavče gravče bio je apsolutno fenomenalan, snažan, dovoljan je bio jedan zalogaj da što prije zaboravimo sve hrvatske inačice. Mesna jela bila su prilično dobra, posebno kruh sličan lepinji s mesom, jedno od boljih jela koje smo pojeli na našem putovanju. Za kraj smo pojeli solidne baklave.
Hrana u Makedoniji, o kojoj nismo previše znali osim iskrivljenih percepcija pojedinih jela iz hrvatskih pečenjara, tako je srčana i u pojednim slučajevima neodoljivo utješna. Ponegdje pati od viška masnoća, prženja, i češnjaka ali to je očito neizbježno. Treba spomenuti i da je servis jako profesionalan i srdačan u svim lokalima koje smo posjetili. Iako Makedonija nema mnogo različitih restorana i žanrova, fine dininga nema ni u tragovima kao ni modernijih gastronomskih bistroa, njezina tradicionalna kuhinja je apsolutno vrijedna pažnje.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
