Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Hrvati pate za pravim marendarnicama. Kolektivna je to patnja. Ne bi se reklo po statistikama prodaje fast foodova, Wolta i Glova, ali negdje u genomu očito još ima signala. Poštene gostione u kojima se kuha jednostavno ali točno, s najboljom robom koja se može dobiti toga dana, bez fejkanja, hrvatski su nacionalni gastronomski san. Takvih mjesta, međutim, u Hrvatskoj gotovo da nema, ili su vrlo rijetka. I te rijetke autentične gostione, unatoč brojnoj i lojalnoj publici, uglavnom prolaze ispod radara javnosti.
Marenda Niko na Kunišćaku kraj Zagrebačke pivovare klasični je primjer. Iako svaki stanovnik Zagreba koji se razumije u hranu, uključujući lokalne chefove, tamo bar ponekad jede, na Googleu ćete o Marendi Niko pronaći ravno dvije reference, dva stara članka iz Jutarnjeg lista. Ostalo su uglavnom šture korisničke recenzije na Trip Advisoru i sličnim platformama.
Marendu Niko otvorio je brodski kuhar. Kuhaju tradicionalna marendaška jela i pokoji šibenski specijalitet. Ponuda se mijenja dnevno. Gazda ima svoje mesare, svoje ribare, šibensku mrežu dobavljača izgrađenu godinama rada. Stara je to ugostiteljska škola, u nekim elementima i ozbiljno zastarjela, koja radi razlike među gostima (oni stalni, koji su se kvalificirali kod gazde hvale se da za njih ima što za druge nema) ali i ako dođete s ulice kao anonimac, Marenda Niko ispunit će svoju društvenu ulogu i jeftino vas i solidno nahraniti.
U ponedjeljak smo svratili usred ručka. U jednostavnoj sali s desetak stolova koja vjerno evocira tradicionalne gostionice s kariranim stolnjacima i bijelim nadstolnjacima, starim razglednicama i fotografijama na zidovima i duguljastom drvenom kredencom ispod crne ploče, jedinim menijem koji ćete dobiti, gotovo svi stolovi bili su zauzeti. U prolazu između sale i kuhinje stalno je netko čekao da pokupi ručak za van, dok su u lokal ulazili novi gosti.
Konobar, tihi gospodin u godinama, iskusno je i bez nervoze rješavao narudžbe za van i nekako uspijevao smjestiti sve goste za stolove. Marenda Niko je mjesto gdje se nitko ne zadržava dulje od četrdesetak minuta. Na crnoj tabli u ponedjeljak naravno nije bilo ribe, cijeli ručak radili su od teletine i junetine: lešade, pečeno meso, koljenice, šnicel u šugu s domaćim njokima, kotleti u bijelom vinu i frigana teleća jetrica. Pršut i sir za predjelo, za priloge verzot (kelj s krumpirom) i dinstano kiselo zelje, par svježih salata, cikla i neizbježna goveđa juha.
Naručili smo juhu i friganu jetricu. Juhu na stolove donose u velikoj metalnoj zdjeli, u kratko vrijeme koliko smo ručali u Marendi Niko nijedan stol nije preskočio juhu. S pravom, jer kuhaju izvrsnu, moćnu domaću goveđu juhu s konšervom, čistog okusa, s domaćom paštom i slatkom mrkvkom koje su ostale al dente. Nakon juhe stigao je kruh, dobra gusta tanka pogača, i golemi tanjur s jetricom i pireom.
Jedna porcija u Marendi Niko dovoljna je za cijeli dan. Hrana je svježa, skuhana čisto, jednostavno i lagano. Četiri tanje rezane fete jetrica bile su pečene perfektno: sočne, slatke, lagano zapečene na rubovima, doslovno su se topile u ustima i svom tamnom toću. Iako je ovakva porcija iznutrica barem dvostruko veća od našeg stvarnog kapaciteta pojeli smo sve, jer rijetko gdje vani nailazimo na tako ukusna jetrica, isto važi i za juhu. Otišla su skoro tri tanjura.
Marenda Niko posve je autentična u svom žanru, bez ijednog generičkog elementa. Ponuda vina na čaše, Lagunina Malvazija i Krauthakerova Graševina puno su pristojniji izbor nego u većini sličnih gostionica, a drže i buteljirana vina. Ručak u Marendi Niko ugodno je iskustvo, ali kao u gotovo svim takvim gostionicama u Hrvatskoj, ugostiteljstvo je rubni slučaj. Juha, iako izvrsna, nije bila dovoljno topla, pire nije bio pire nego neslana vodenasta kaša od krumpira puna grudica, u ponosnoj dalmatinskoj konobi na stolu je bezimeno ulje. Hrvatska publika toliko pati za ovakvim mjestima da oprašta i traljavo ugostiteljstvo i neke teže greške u kuhanju. Sve to prolazi već dvadesetak godina, ponajviše zbog vrijednosti za novac. Teleća koljenica košta 26 eura kilo, porcija lešo teletine 7 eura, šnicel s njokima 13 eura, prilozi po 3 eura, salate tri, tri i pol eura. Naš cijeli ručak, zdjelu juhe, čašu vina i golemu porciju friganih jetrica s krumpirom, platili smo 15 eura. Činjenica da s današnjim cijenama usred Zagreba možete pojesti nešto pošteno za takav novac, Marendu Niko unatoč njenim slabostima svrstava u zaslužne marendaške institucije.
Kunišćak 24, Zagreb
HRANA 3 VINA -3 AMBIJENT 3 SERVIS +3
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
