Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U Tuhelju u Krapinsko-zagorskoj županiji, prilikom održavanja 35. Kongresa ugostitelja i turističkih djelatnika kojem je u fokusu bio nedostatak radne snage, predsjednik Hrvatske obrtničke komore Dalibor Kratohvil ustvrdio je nešto sa čime se nipošto ne mogu složiti.
“Želja svakog ugostitelja,” rekao je među ostalim taj gospodin, inače i sam ugostitelj i iznajmljivač kuće za odmor, “da mu gostu pristupi hrvatski čovjek!” Pravdao je to time da taj “hrvatski čovjek” bolje zna kakvi su običaji, način života i povijest turizma u Hrvatskoj nego, štajaznam, tamo neki stranac. Sve dakle stvari koje su mi apsolutno nužne i o kojima nadugo i naširoko raspravljam sa svakim konobarom kod kojeeg naručujem piće…
“Jednu kavu, molim vas!” baš sam nedavno naručio u jednom kafiću i zamolio baristu da mi, dok priprema istu, ukratko ispriča povijest dolaska kave u Hrvatsku te ulogu prekupca Johanna Francka u tom procesu. Nije mi znao ništa reći. Bio je, jebatga, stranac. Kava je doduše bila spektakularna, ali ipak iz ugostiteljskog objekta izišao sam razočaran jer sam ostao bez povijesnog konteksta za taj svoj dnevni ritual.
Gospodin Kratohvil, u potpunosti zanemarujući činjenicu da je nedostatak radne snage problem koji muči cijelu Europu i to desetljećima pa su upravo i ti “hrvatski ljudi” vjekovima odlazili, a isto čine i sada, u druge zemlje popunjavati te pozicije, naveo je i kako se ugostitelji susreću s jezičnom barijerom radnika koji dolaze s dalekih istočnih destinacija.
Osobno, bez namjere da ikoga uvrijedim kao što to spomenuti gospodin čini, bolje se uspijevam sporazumjeti sa svakim radnikom koji, kako on kaže, dolaze s dalekih istočnih destinacija nego što to uspijevam s onima iz Krapine. To je, međutim, nebitno. Na kraju se uspijem dogovoriti sa svakim bez obzira odakle je došao, dok god postoji dobra volja s obje strane.
Predsjednik Ceha ugostitelja Franz Letica također smatra da je nužno u Hrvatsku vratiti hrvatskog radnika. Ne uspijeva se suzdržati kad bira riječi niti poput g. Kratohvila barem donekle odglumiti diplomatičnost, pa u jednom dahu izgovara nešto što je, pretpostavljam, pročitao u izbornom programu Viktora Orbana, Marine Le Pen ili ove pudlice s fen frizurom koja je pobijedila na izborima u Nizozemskoj: “Nikome od nas nije ugodno vidjeti strance na ulici, to je činjenica. Teško je o tome govoriti u javnosti, ali hajdemo se suočiti s činjenicama da nije ugodno vidjeti ni ljude koju su zamotani, drugih kultura. Nije!”
Zdravog razuma, pri punoj svijesti i ni od koga nagovaran, kao čest gost ugostiteljskih objekata, dakle onaj zbog kojih ti objekti postoje, iznosim mišljenje oprečno ovome koje je iznio Predsjednik njihova Ceha i tvrdim da su strani radnici koje posljednjih godinu dana viđamo na svakom koraku, od ulice preko dućana pa do skoro svakog ugostiteljskog objekta – pazite molim vas ovo – veoma dobrodošli na našem tržištu rada.
Ugodnije mi ih je vidjeti, a i ovo je činjenica, nego one koji se protive tome da na našim ulicama baš poput ostatka Europe i svijeta budu zastupljene i druge kulture. Teško je o tome govoriti u javnosti, pa evo i pisati, ali hajdemo se suočiti s tom činjenicom. Ugodnije je, da se poslužim još malo njegovim riječima: jest!
——-
Elem, naši ljudi su valjda zbrisali na sezonu ostavljajući poslodavce tako na cjedilu, a onda su umjesto da se vrate kući produžili negdje dalje na zapad kako bi tamo, nota bene, radili poslove koje kod nas sada obavljaju Nepalci, Filipinci i Indijci. Simpatični Azijci su nam, eto, uskočili kao spas u zadnji čas da se kafići i restorani po Zagrebu ne bi morali zatvarati. Dostavne servise koji bi bez njih vjerojatno morali odmah zatražiti brisanje iz sudskog registra da ni ne spominjem…
S obzirom da su svi ti radnici veoma ljubazni, uslužni, a ni ne glume neke velike face kojima je ispod razine donijeti vam šalicu kave ili komad Pavlove, njihovo prisustvo, poglavito u našem ugostiteljskom sektoru, veoma mi se sviđa. Engleskog sam se u posljednje vrijeme, da spomenem samo ovo, najviše napričao objašnjavajući čovjeku koji mi nosi Big Mac na koje zvono da pozvoni, a njemački koji sam govorio s jednom djevojkom zaposlenom na odjelu suhomesnatog u kvartovskom dućanu nisam prije toga prozborio još od osnovne škole. Baš mi je nedostajao i sad sam ga malo obnovio…
Što se znakovnog jezika tiče, i onog univerzalnog govora ruku koji bi trebao postati drugi službeni jezik u zemlji, to bih mogao predavati na Hrvatskim studijima ako taj fakultet još postoji. Kaže mi jedan od onih dostavljača paketa s Best Secreta da su i oni sada posegnuli za tom stranom radnom snagom.
“Nema tko drugi voziti,” žali mi se čovjek, a ja sretniji zbog toga što je rekao nego zbog onoga što je donio. Traperice, naime, koje sam naručio preko te e-komerc stranice mi nisu baš odgovarale u struku, a ni boja nije bila onakva kakvom mi se učinila na malom ekranu mobilnog telefona preko kojega sam ih naručio pa sam ih, eto, kasnije vratio. Ali ovaj pomak na tržištu rada u uslužnim djelatnostima mi itekako paše te bih ovakvu situaciju rado zadržao zauvijek. I to, a ovo je vrlo važno za istaknuti: u svim sektorima!
Živim za dan kada će i Plenković, nakon što mu ponovno nekog od ministara spreme u bajbokanu, po mogućnosti ovog smiješnog šeširdžiju kojemu je svaki dan kolinje, u Vladu RH imenovati jednog Nepalca. Nitko drugi tko drži do sebe to ionako ne želi raditi, a po iskustvu i referencama ne mogu, složit ćete se, biti lošiji od onih koje je do sada postavljao. Lopovluka će, baš kao u situacijama dok mijenjaju naše domaće konobare koji su prvo zbrisali na sezonu a onda na zapad, svakako biti manje! O tome kako bih volio da zamijene barem nekog predsjednika cehovskog udruženja, a po mogućnosti ovu dvojicu, sve sam, evo, već rekao.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
