Zagrebačka Šalata, kvart koji je prestao postojati

Dvijetisućita godina bila je godina mnogih promjena. Mijenjalo se stoljeće, čak i tisućljeće.
Nakon deset godina po prvi put je promijenjena vlast u Republici Hrvatskoj, a vratilo se i sveto ime Dinamo. Promijenjeno je ono izmišljeno i s vrha nametnuto: Croatia. U mome životu te se godine promijenilo to da sam nakon osnovne škole i nekog relativno bezbrižnog odrastanja i školovanja, upisao gimnaziju Matije Mesića na Šalati. Mojoj bezbrižnosti tu je, ne moram ni govoriti, došao kraj.

Pri samom pogledu naime, na tu građevinu s rešetkama na prozorima, barem na ovim nižim katovima, obuzme vas strah… Odjedanput su tu bili neki novi ljudi s kojima sam trebao svakodnevno dijeliti školske klupe, novi profesori i nastavni predmeti, a novi je bio i kvart u kojemu sam se odjedanput trebao svakodnevno snalaziti.

Sjećam se da sam u jednom trenutku pomislio kako ovo zasigurno neću preživjeti, a taj trenutak je, ako je dobro pamtim, bio upravo onaj kada sam saznao da će mi razrednik biti jedan od najstrožih profesora, a na kojega su me stariji učenici koje sam od ranije poznavao upozoravali čim su čuli da namjeravam upisati Osamnaestu.

Govorili su mi da se pazim kemije zbog tog profesora, a on mene ne samo da je tamo dopao, u tom kemijskom kabinetu, mislim da je broj bio 24, već i na satu razrednih zajednica koji je – a to će vam puno toga o njemu reći – zakazivao ponedjeljkom ujutro kao predsat u 7 sati.

Za nekoga tko se još par mjeseci prije toga lijeno vucarao po svojoj osnovnoj školi svega nekoliko metara udaljenoj od roditeljskog doma na Jordanovcu, a posla imao s učiteljicama i profesoricama koje su zapravo bile poput nekih zamjenskih mama, to je bio popriličan šok. Ako ništa drugo, onda barem za organizam koji nije navikao na tako rano ustajanje…

Pojavio se tu, međutim, onda jedan Marcel. Bio je povratnik iz Njemačke i za njega je sve ovo također bila velika promjena i novost. Brzo smo se sprijateljili te otkrili da osim toga imamo još mnogo zajedničkih interesa poput nogometa, djevojaka i izlazaka u obližnje klubove gdje bi nakon nogometa lovili djevojke. (On će, uzgred kazano i u zagradi napisano, mnogo godina kasnije biti i kum mome djetetu na krštenju…)

Bila je onda tu i jedna Nika. S njom je isto bilo puno promjena i novih stvari, da sada ne ulazim u detalje, ali nakon nje je došla i Nina pa sam se, eto, i predsatu razredne zajednice ponedjeljkom ujutro u sedam sati počeo radovati samo kako bih je što prije vidio.

Dino i Dodo iz paralelnog razreda, a s kojima bih pod velikim odmorom u Kocki ispred škole ili kafiću Braća Radić kod bolnice Šalata, koji nam je u to doba bio najbliži od škole pa smo ga toliko često posjećivali da su ostali gosti mislili ili da smo studenti medicine kojih tu također nije nedostajalo ili, jebatga, da imamo neki kronični problem koji zahtijeva dugotrajno liječenje u bolnici, dijelio cigarete, informacije o djevojkama iz naših razreda i pitanja na testovima… Oni su, jasno, također doprinijeli tome da vrlo brzo shvatim kako ne samo da ću preživjeti te četiri gimnazijske godine, a u što sam u početku snažno sumnjao, već da će mi to najvjerojatnije biti najljepše godine u životu.

Šalata koja je geografski gledano kvart u Zagrebu smješten na obronku Medvednice, sjeverno od Vlaške ulice, a koja administrativno pripada gradskoj četvrti Gornji grad – Medveščak, tome je sa svojim sadržajima, pogotovo oko športsko rekreativnog centra, itekako doprinijela te mi je u životu počela predstavljati mnogo više od ovih geografsko-administrativnih pojmova. Postala je, nije me sramota priznati, centar mog svijeta!

Bilo je tu naravno još mnoštvo prijatelja, nezaboravnih trenutaka, provala na nastavi i zbilja dobrih profesora na koje sam kasnije ja upozoravao mlađe učenike skrećući im pažnju da nipošto ne propuštaju njihove sate. “Kod profesora Ferića, na primjer, mogla bi vam se razviti ljubav spram književnosti…”, govorio sam im uvijek, obavezno dodajući na kraju nešto što sam onda smatrao dobrom forom, a nije ni sada loša: “pa čak i njegovom!”. Legendarni Parabić, nadalje, a koji je na vlastitom primjeru pokazivao što je egzistencijalni nihilizam, bio je vjerojatno najbolji mogući profesor filozofije kojega mlad čovjek može dobiti, ali i mnogo više od toga, a ne smijem naravno zaboraviti ni doktora Dronskog. Zbog tog čovjeka sam uostalom i upisao ovu gimnaziju te njihov dvojezični program, a kasnije u životu postao čak i dobar prijatelj.

Bilo je naravno i teških trenutaka kako sam se pribojavao, da spomen, evo, i njih.

I Nika i Nina hladno su me ostavile. Bilo je profesora s kojima nikada nisam uspio pronaći zajednički jezik, oni me nikada nisu ostavljali – na miru(!). A, kemija na koju su me upozoravali je zaista bila stresna, ali i latinski u to vrijeme. Sve sam to, međutim, ipak preživio i, unatrag gledajući na to razdoblje velikih promjena s početka tisućljeća, a koje sam proveo na Šalati – kvartu moje sretne, prijateljima i prijateljicama ispunjene mladosti, fantastičnim druženjima, zabavi i zbilja kvalitetnim profesorima kojih se i dalje rado sjetim, pa evo i za ovu prigodu – meni će ova Mesićeva gimnazija iako se službeno vodi kao osamnaesta, zauvijek biti broj 1.

Isto, bezbeli, vrijedi i za kvart s kojim sam se tih godina po prvi put susreo, a koji sam od tada toliko zavolio da mu se, evo, uvijek rado vraćam. Iako, iskreno govoreći, nema previše objektivnih razloga za takvo što, ali o tome, poštovani čitatelji koji sam pružio mali uvid u svoju intimu, nešto kasnije u priči. Za sada čitajte još malo o tome kako sam se na Šalati dobro provodio u svojoj mladosti…

——

Elem, sadržaj oko Športsko rekreativnog centra Šalata, a na koji se ranije već referirao, sastojao se od tri i pol noćna kluba u koja smo tih dana zalazili. Boing koji je tada držao neki meni nepoznati lik, a sada gospodin Babić, otac nekadašnjih velikih nogometnih nada Stjepana i Ante, koji osim Boinga drži i restoran Odeon kraj Građevinskog fakulteta, uvijek je bio prikladniji za dnevnu varijantu izlaska na kavu i deci mineralne.

Kao da se sjećam da su imali i stolni nogomet, ali može biti i da sam ih pomiješao s kafićem Tangenta kod fakulteta matematike i fizike, a koji je taj nogomet sasvim sigurno imao jer je već tada djelovao kao neka udruga u kojoj je bilo dozvoljeno i kartanje bele i remije.

Boing je baš kao i njemu obližnji klubovi radio do kasno u noć, ali atmosfera je tamo ipak bila više sjedilačka i osim u onim situacijama kada bi se gledale neke nogometne utakmice, nije dolazilo do nikakvih problematičnih situacija. U druga dva kluba, međutim, a koja mu se nalaze u neposrednoj blizini, skoro da nije bilo vikenda koji ne bi završio nekom masovnom tučnjavom.

U Mambo, koji se nalazio u produžetku od Boinga, odmah kraj stepenica kojima bi se klizači spuštali prema ledu, izlazili su uglavnom mlađi ljudi koji već u startu ne bi dobro podnosili alkohol, a s obzirom na to da su se tamo pretežito pravili kokteli, odnosno više alkohola u jednom, oku ugodnom i šarenom piću – ti izlasci bi završavali ili u zagrljaju sa školjkom u zbilja velikom wc-u kraj kluba ili, još češće, na traumi.

Osobno sam tamo proslavio svoj šesnaesti rođendan, potrošio dvije tisuće tadašnjih kuna na koktele koji su se nazivali ‘swimming pool’ i ‘Irish car bomb’, a po ukusu su bili još gori nego što bi se to po imenu dalo naslutiti. Trećina nas je završila uz tu školjku, druga trećina na traumi, a prava raja, oni koji ostaju do kraja, i na jednom i drugom. Ne znam kad sam u životu bolje proslavio rođendan! I još bitnije, zašto sam nakon toga uopće slavio? To je, tek sad mi je jasno, bio vrhunac mog života…

U Papayu koja je tih dana bila jedno zbilja fantastično, šminkersko mjesto za izlazak, prepuno zgodnih cura i s dobrom muzikom na terasi, nije se baš tako lako moglo ući. Osobno sam imao sreću jer je na ulazu u svojstvu izbacivača tada radio jedan robusni student medicine, danas veoma uspješan torakalni kirurg koji bi me zbog navijanja za istog talijanskog giganta iz Milana, a nije AC, puštao da uđem iako je meni sličnima to bilo strogo zabranjeno. Sada mu svako malo odnesem bajaderu i bocu vina u bolnicu iako nisam pacijent, ali dobro me zadužio s tom Papayom u kojoj sam imao neke od boljih izlazaka u svom životu, pa poštivam običaje našeg zdravstvenog sustava…

Prije toga je na tom mjestu bila pizzerija Blue moon ili tako nešto, moguće čak da se zvala i Big Blue, ali osim povremenih narudžbi s bazena koji je za vrijeme lijepog vremena koristio njihovu terasu, taj talijanski specijalitet se tamo baš i nije uspio nametnuti. Srednjoškolcima i studentima medicine koji su preko tjedna tamo gravitirali, bili su naime sasvim dovoljni i forneti s okusom pizze, a koji su se za svega dvije kune prodavali na kiosku kraj ulaza u ŠRC.

Zagreb svako malo iznjedri neko novo mjesto koje postane najbolje i obilježi jednu ili više generacija. Tako su to bili Kulušić i Lap za one generacije osamdesetih, ‘Big Ben’ se pojavio devedesetih i odmah za jedno kratko, ali itekako sadržajem bogato vrijeme, postao najposjećenije mjesto u gradu, pogotovo za šminkere, a krajem tih devedesetih i početkom novog milenijuma; Medveščak, kućni broj 2, postao je svima nezaobilazna adresa za noćni izlazak. Riječ je, jasno, o podzemnom klubu Gjuro 2.

Tijekom svih tih godina je, naravno, Saloon bio jedna konstanta, pa ga nije potrebno posebno ni spominjati, a i ‘Sokola’ bi se, usput budi rečeno, svako malo svi zaželjeli te bi privukao ljude da upravo u njegovim podzemnim prostorijama jutra dočekuju u nečijem zagrljaju. Pa, makar u ‘kravati’ ćelavog izbacivača kada malo pretjeramo s alkoholom..

U moje doba je, da to još jedanput istaknem kako ne bi prošlo nezapaženo, upravo ova Papaya na Šalati bila je to mjesto na kojemu su svi željeli biti, a samo oni koji su, nota bene, poznavali budućeg kirurga na ulazu bi u tome i uspijevali.

Onaj polovični klub koji navodim da je također u sklopu tih objekata djelovao, pa je zato zbroj klubova bio Tri i pol, to je bilo nešto po nazivu Champion. Što je to zapravo bilo nikada nisam shvatio, znam samo da se nalazio dolje negdje kod klizališta i već tada je puštao narodnjake na koje bi se ljudi znali nakratko spustiti nakon donekle urbane zabave u Mambu i Papayi. Klubovi s tom vrstom glazbe tada su uglavnom bili samo na rubnim dijelovima grada, a ovaj je djelovao kao, eto, neka njihova ispostava za one kojima se nije dalo baš predaleko micati od užeg gradskog središta. Kako se to u međuvremenu promijenilo, te su skoro pa svi klubovi postali narodnjački, ovaj Champion je izgubio i to malo smisla što je imao pa trenutno vjerojatno ni ne radi, a mislim da ni sudbina Mamba i Papaye nije drastično bolja.

Tada je to međutim bilo sve što mi je u životu trebalo pa sam živio u uvjerenju da je Šalata kvart koji ti sa svojim Športsko rekreativnim centrom, sportskim kompleksima s bazenima, teniskim terenima, klizalištem, te drugim sportskim, ali i ovim za mladog čovjeka mnogo značajnima noćnim objektima nudi sve što je potrebno.  

Dio kompleksa KBC Zagreb te Medicinskog fakulteta također se dakle, nalazi na Šalati, a u Voćarskoj ulici smješteno je i Međubiskupijsko dječačko sjemenište te Nadbiskupska klasična gimnazija. PMF sam već spomenuo kod Tangente, a ono što je isto vrijedno spomena je da se na Šalati redovito održavaju neki od najvećih koncerata na otvorenom uslijed čega učestalo privlači velik broj ljudi željnih dobre glazbe i još bolje zabave.

Kasnije sam međutim shvatio, kada sam prestao ganjati loptu i cure, a sferu svojih interesa djelomično preusmjerio na neke malo odraslije načine zabave, da po pitanju restoranske ponude – ovaj elitni gradski kvart, u kojemu su nekretnine tradicionalno kupovali akademici, liječnici, odvjetnici i obitelji s bogatom poviješću, a kasnije i strana predstavništva te ambasade – zapravo ništa ne nudi.

Ponuda je nepostojeća te osim restorana Kod Pere, kolokvijalno ali sasvim krivo rečeno ‘Ustaše’, a koji je između ostaloga poznat i po tome što je poput biskupa zagrebačke Crkve Josipa Galjufa koji je na približno jednakoj lokaciji besplatno salatom iz vlastitih vrtova hranio umirovljene svećenike te učenike koji u bili u plemićkom konviktu u Gradecu, po toj istoj nepostojećoj cijeni hranio mnogobrojne zagrebačke studente koji si tada ne bi mogli priuštiti obrok kod njega, ali bi mu se zato, kada im se s vremenom financijska situacija malo promijeni, uvijek rado i učestalo vraćali.

U lipnju 2015. u 91. godini umro je Pero Miladin, taj legendarni dubrovačko-zagrebački ugostitelj čiji se restoran na Schlosserovim stubama još početkom sedamdesetih godina pozicionirao kao dnevni boravak zagrebačke intelektualne elite: u Izletištu pri Schlosserovim stubama, kako se restoran tada službeno zvao, redovito su jeli oporbeni političari poslije pada Hrvatskog proljeća poput Vlade Gotovca i Savke Dabčević Kučar, umjetnici Edo Murtić i Mirsad Berber, te većina poznatih novinara starijih generacija, TV i sportske zvijezde, kao i stotine i stotine građana svih društvenih rangova kojima je gospodin Pero određivao ukupni trošak ručka ili večere procjenjujući njihovu kupovnu moć. Kod Pere nikad nitko nije platio previše, poznato je to u ovom gradu, ali su mnogi, osobito studenti, plaćali jako malo ili kao što sam već naveo – ni malo…

Restoran je nakon gospodina Pere preuzeo njegov sin Ivica, matematičar i strastveni igrač bridža, te nastavio upravo tamo gdje je njegov otac stao. Na dvije prekrasne terase obavijene zelenilom tako se i u današnje vrijeme dobro jede, pogotovo hrana koju njihovi gosti najčešće opisuju kao tradicionalnu i domaću, ali osim njih na Šalati zaista ne postoji ništa drugo gdje bi se moglo nešto prezalogajiti, a što je donekle neobično za ovako bogat kvart koji slovi kao jedan od najboljih za obiteljski život.

Eh da, skoro sam zaboravio: nekoć je tamo kod teniskih terena i u neposrednoj blizini bazena bila i neka dosta solidna roštiljara, ali to – kako nemaštoviti reporteri s mjesta nesreće vole kazati – ne pamte ni oni najstariji!

——-

Starosjedioci sa Šalate mogli su nekoć taj nedostatak restoranske ponude u svom kvartu, a koji je zapravo oduvijek bio njihova realnost, donekle kompenzirati činjenicom da ih samo 162 stepenice i jedan pješački prijelaz dijele od Stare Vlaška koja je još do prije par godina bila dosta jak restoranski kvart. Počevši od Šestina, preko još dvije ili tri pizzerije – jedna  se zvala  Lav ili Lavica, do Hole in one puba i formalnog restorana Stara Vlaška, u zgradi gdje je danas noćni klub. Prije noćnog kluba ondje je par godina radila i jedna od Asia gospođe Chen, ona T-House, a u kojoj su se mogle pojesti jedne od najboljih jegulja sa sakeom te curry s jakovskim kapicama, velikim kozicama, dagnjama, lososom i brancinom.

Danas u Staroj Vlaškoj ne postoji nažalost ništa osim loših fast foodova, jedne solidne slastičarnice koja poslužuje i relativno dobre male sendviče te pizzerija koja, unatoč onome kako se predstavlja, ali i cijenama koje naplaćuje, nije daleko od tog koncepta brzog posluživanja ne pretjerano kvalitetne hrane koji je preuzeo primat u ovoj ulici. 

Situaciju nije popravila ni intervencija nove gradske vlasti u staro prometno rješenje koje je tamo godinama bilo na snazi, a koje je podrazumijevalo da ta u svojoj biti veoma lijepa ulica ne služi ničemu drugom osim kraćenju puta prema Draškovićevoj ulici i istoku grada, te kao parkiralište za one sretnike koji su na ovoj blizini od Jelačić Placa naišli na slobodno mjesto za svog limenog ljubimca. Ta mala uličica koju su ranije nagrđivali prekobrojni automobili, nije nažalost postala pješačka zona kako su to najavljivali jer, jasno, pješaci tu nemaju razloga dolaziti. Odumrli su skoro svi lokali u ulici, nema tu više ni dućana, ni kafića, a o restoranima sam sve već napisao, pa je Stara Vlaška uslijed toga, ali i korištenja nekih betonskih prepreka i žardinjera postala još mnogo ružnija nego što je to prije bila.

Najbolje je novo stanje u Staroj Vlaškoj opisao pisac Miljenko Jergović uspoređujući ga sa Sarajevom iz 1992. i 1993. godine kada su se slične prepreke postavljale kako bi se sakrilo od snajperskog oka i, ranom postkomunističkom Tiranom koju je njezinih tadašnji gradonačelnik Edi Rama radikalno zašarenio, prebojio i namaljao veselim bojama, čime je, barem za neko vrijeme, bio stvoren ljubak urbani provizorij. Preciznije od ovoga se Stara Vlaška, na moju veliku žalost, ne može opisati pa isto nema potrebe ni pokušavati.

I dvijetisuće dvadeset i treća godina bila je, da zaključim, godina mnogih promjena.  Nakon trideset i dvije godine postojanja Republika Hrvatska ušla je u Schengen, pa makar, evo, nakratko, a i Dinamo je, moguće ste primijetili, krenuo putem demokratizacije. Prošlo je vrijeme nametanja klupskih odluka iz susjedne nam države…

U ovoj godini mnogim srednjoškolcima, kakav sam i ja nekoć bio, promijenilo se to da su nakon osnovne škole i relativno bezbrižnog odrastanja i školovanja u nekom drugom gradskom kvartu, baš poput mene onomad upisali gimnaziju Matije Mesića na Šalati. Njihovoj bezbrižnosti tu će, ne moram ponovno navoditi, ali ipak hoću: sasvim sigurno doći kraj! 

To međutim, u njihovom slučaju ne bi trebalo biti od straha zbog kemije ili latinskog kao što je to kod mene bio slučaj, pa ih na isto nemam potrebu upozoravati, već zbog činjenice da im ni Šalata koja je tada imala određenu ponudu barem za nas mlađe, a Boga mi ni obližnja Stara Vlaška koja je to činila i za nešto starije, više nemaju apsolutno ništa za ponuditi.

Kada pronađu stoga ti školarci u Osamnaestoj gimnaziji nekog svog najboljeg prijatelja Marcela, inspirativnog profesora Dronskog ili, evo, barem jednu od one dvije Nikoline kojima sam morao davati različite nadimke kako se ne bih zabunio i onda ih u ključnom trenutku pomiješao, njihova sjećanja sasvim sigurno neće poput ovih mojih koje ste upravo imali priliku čitati biti vezana za Šalatu ili Staru Vlašku.

Te dvije nekoć slavne i za sve aktivnosti pogodne mikro i makro gradske lokacije, ostale su, naime, u međuvremenu bez bilo kakvog smislenog sadržaja koji bi tamošnje stanovništvo, ali i one koji se tu samo dođu školovati, rekreirati, raditi ili zabavljati se, na bilo koji način animirao da ostanu i sekundu duže od onoga koliko je to nužno potrebno. To je, čini mi se, nešto na što bi trebalo upozoravati sve generacije, ne samo ove nadolazeće, a kojima je do ovoga grada i njegovih kvartovskih posebnosti iole stalo.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.