Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Turistička sezona neće biti loša usprkos kolovoškom podbačaju, što smo uostalom više puta naglašavali. Predsezona je bila izvrsna, nadamo se da će posezona zbog nižih cijena smještaja proći dobro, a inflacija je pridonijela rastu ukupnog očekivanog turističkog prihoda na 14,5 milijardi eura, prema procjeni Hrvatske narodne banke.
Što sve ne znači da hrvatski turizam ne pati od očiglednih koncepcijskih problema. Hrvatski turizam neće i ne može propasti: Hrvatska ima prelijepu obalu, odličan geopolitički položaj i reputaciju sigurne zemlje. Međutim, da bi mogao zaista rasti, hrvatski se turizam mora značajno promijeniti. Toga je uostalom svjesna i Vlada, pa je zato donijela Strategiju održivog turizma do 2030. godine. Taj je dokument, nažalost, uglavnom niz općih mjesta a ponegdje čak ni to.
U radnoj, originalnoj verziji Strategije gotovo da se nije spominjao gastroturizam, što dosta porazno svjedoči o pogledima autora Strategije na modernu turističku industriju. U ovom smo tekstu u osam točaka pokušali koncipirati glavna mjesta bitnih poželjnih promjena u hrvatskom turističkom sektoru.
Prosječnost je najgori protivnik hrvatskog turizma. Hrvatskim turizmom na previše razina dominiraju ideologija prosječnosti i nedostatak ambicija. U Istri, primjerice, Laguna drži hotele na otprilike istoj razini kao prije deset ili petnaest godina. U Splitu osim Ambasadora ne postoji pravi hotel s pet zvjezdica. U Zadru ne postoji ni jedan zaista vrhunski hotel. Lürsseni, koji su pokupovali pola Opatijske rivijere, u četiri ili pet godina nisu bitno unaprijedili opatijski turizam.
Većina velikih investitora u jadranski turizam, s iznimkom tek nekoliko tvrtki poput Valamara, Maistre i Jadranke, misli da hrvatski hoteli trebaju biti osrednji, nespecifični i jednostavni za upravljanje kako bi uz što manje troškove izvukli što više novca. Ova mediokritetska ideologija nužno utječe na mediokritetsku ugostiteljsku ponudu, na groznu trgovačku ponudu i ne nepostojanje kulturnog turizma kao posebnog turističkog žanra. Turizam koji se svodi na dosadne hotele spavaonice s velikim bazenima ili plažama, ne može privući goste koji vole trošiti u restoranima, barovima, dobrim dućanima ili muzejima. Ovdje ne govorimo nužno o luksuzu.
Ne daj Bože da svih hoteli Jadranu imaju pet zvjezdica. Hotelska ponuda svugdje mora biti demokratska. Govorimo o karakteru, kvaliteti, inovativnom pristupu i vrijednosti za novac, što sve u većem dijelu hrvatskog turizma ne postoji. Ali zato postoji dosadna prosječnost.
Hrvatska može uvesti još desetke tisuća Nepalaca, Filipinaca, Makedonaca, Srba i Bosanaca. Oni su dobri radnici i već nam nekoliko godina spašavaju sezone. Ali, dugoročno je potpuno neodrživo da zemlja koja živi od turizma nije kadra proizvesti vlastitu kompetentnu radnu snagu, barem u pojedinim zanimanjima važnima za turističku industriju. Sadašnje obrazovne turističke institucije to očito nisu sposobne, a država ne čini ništa da bi podigla obrazovanje u turizmu i povezanim profesijama ne višu razinu.
Jedan od strateških problema Republike Hrvatske jesu nedostatak pravne sigurnosti i premreženost državnih institucija korupcijom. Legitimne investitore i prestižne brendove teško je dovesti u takvo okruženje.
A dok u Hrvatsku ne dođu brendovi ranga Four Seasonsa, Peninsule ili St.Regisa, hrvatski turizam neće moći ozbiljno napredovati. Umjesto velikih svjetskih investitora, u hrvatski turizam ulažu poduzetnici iz susjednih zemalja u kojima su korupcija i institucionalizirani kriminal još bitno rašireniji nego u Hrvatskoj. Postizanje višeg stupnja pravne sigurnosti jedan je od ključnih preduvjeta za unapređenje hrvatskog turizma.
Uz sunce, more i prirodne ljepote, hrvatski turizam mora prodavati još nešto privlačno i lako prepoznatljivo. Hrvatska ima niz preduvjeta da postane gastrodestinacija, ali pretvaranje Hrvatske u gastrodestinaciju opsežna je državno-privatna operacija, koja podrazumijeva stimuliranje onih turističkih i restoranskih poduzetnika koji primjenjuju visoke ugostiteljske kriterije, i koji zaista inzistiraju na lokalnom gastronomskom karakteru svojih restorana. Što znači gastrodestinacija?
Gastrodestinacija znači da turisti u pojedini grad, regiju ili državu putuju prvenstveno zbog restorana. Noma je od Kopenhagena učinila jednu od najpoželjnijih europskih turističkih destinacija, o čemu se danas pišu znanstveni radovi i raspravlja na ozbiljnim sveučilištima. Baskija je postala turistička destinacija gotovo isključivo zahvaljujući gastronomiji. Hrvatska je gastronomski anonimna, što znači da baš u afirmaciji gastronomije postoji golem prostor za privlačenje novih turista s ozbiljnom kupovnom moći.
Od Kalifornije do Toskane vinski turizam iz godine je u godinu sve razvijeniji. I u Hrvatskoj, osobito u Istri, vinarije prodaju znatne količine vina na kućnim adresama. No, kupci su uglavnom prolaznici, turisti koji bi ionako došli u Hrvatsku, pa usput eto kupuju nešto vina. U Hrvatsku se, nažalost, još uvijek ne putuje i zbog vina, kao što se recimo putuje u austrijski Wachau ili mađarski Villány. O čuvenim francuskim vinskim regijama da i ne govorimo. Hrvatska vinska industrija polako dostiže potrebnu razinu kvalitete, kojom može postati turistički atraktivna.
Ova je godina jasno pokazala da apartmanizacija obale ne donosi mnogo toga dobrog. Zemlja u kojoj hotelski kreveti čine tek petnaestak posto ukupnog smještajnog kapaciteta, dakle, nekoliko puta manje nego kreveti u privatnom smještaju, naprosto ne može turistički napredovati. To je materijalna, provjerljiva činjenica. Osim toga, apartmanizacija često devastira urbanističke definicije pojedinih mjesta i uništava lokalnu infrastrukturu.
Prije mnogo godina Ministarstvo turizma pokušalo je izraditi strateški plan destinacijske politike, s poželjnim značajkama pojedinih odredišta. Danas se, međutim, u Hrvatskoj gotovo ne vide tragovi bilo kakve destinacijske politike, osim što je Rovinj postao five star destinacija, Dubrovnik ostao lijepa renesansna scenografija, dok su se Split i Hvar pretvorili u partijanerska odredišta, što Splićane ove godine baš i nije činilo osobito usrećilo. Hrvatskim su turističkim područjima potrebne jasnija razlikovnost i prepoznatljivost. Istra je jedina hrvatska turistička regija koja je sustavnim radom postigla tu vrstu prepoznatljivosti.
Hrvatski općeniti turistički PR beznadno je anakron. Slogan Croatia Full of Life nije loš, ali je posve nespecifičan; Greece full of Life, Malta full of Life, Turkey full of Life..Što čini razliku? Onaj prijašnji slogan, Mediteran kakav je nekad bio, prilično je katastrofalan jer gleda unatrag. Želi li Hrvatska privući nove generacije modernih turista, koji razmišljaju, troše i provode su izvan uobičajenih potrošačkih shema, Hrvatska mora početi mijenjati svoj imidž i svoj promocijski jezik.
Hrvatska, simbolički gledajući, treba pokazati da je mala, dinamična, moderna, napredna i slobodoumna i naravno ekološka i održiva, to se danas podrazumijeva). Hrvatska bi se trebala reklamirati vizijom Mediterana kakav bi u idealnom svijetu mogao biti za stotinjak godina, a ne Mediterana kakav je nekad bio.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
