Evo zašto bi svi hrvatski hotelijeri i ugostitelji trebali voljeti i poštovati češke turiste

Iako su Česi naši najvjerniji gosti na Jadranu, koji su se prvi vratili odmah nakon Domovinskog rata, nikada ne prave nikakve probleme niti se žale na cijene, gužve ili učestalu neljubaznost naših iznajmljivača soba i ugostitelja, te je jedan od njihovih najpoznatijih redatelja i oskarovac Jiri Menzel snimio čak dva prekrasna filma o ljepotama Hrvatske, “Vaše more, naše more” i “Moj Dubrovnik”, svake godine su ti divni ljudi iznova izloženi učestalom vrijeđanju i podcjenjivanju. Vrijeđa ih se, a ovo je veoma bitno za naglasiti, na najneduhovitije i najmorbidnije načine.

Pervan priča mučne viceve o tome kako su otplovili na luftmadracu, a primitivni puk koji nikada nije imao priliku vidjeti ljepote Češke Republike izmišlja priče o ukradenim paštetama. Čak je i ranije spomenuti Menzel prije par godina dobio po nosu od nekog ljutog ugostitelja jer, eto, što taj Čeh ima snimati po našoj obali, pa onda da se još i naziv njegova lokala ne vidi u kadru…

Jedan drugi Čeh koji mi je upravo pao na pamet, Viktor Dyk, bio je jedan od prvih turista na otoku Lopudu gdje odnedavno ljetujem. On je tamo došao još 1927. godine, piše na spomen ploči u crkvi dominikanskog samostana, te za taj tada poprilično pusti otok izjavio da je: “Od Boga dat za lijepi odmor u svako doba godine!”. (Čovjek je bio pjesnik pa su mu, eto, i rečenice tako čudno zvučale, ali u sebi su, pokazalo je vrijeme, krile veliku istinu).

Elaborirao je to dalje najavljujući da će s vremenom turizam postati najveća gospodarska grana na svijetu a da će se to pogotovo vidjeti na ovom od Boga danom komadiću zemlje, a gdje su Česi bili i jedni od prvih investitora u danas zapušteni hotel Grand. Važeny pan Dyk je nažalost na Lopudu stradao, u nekoj strašnoj morskoj oluji, ali građani zahvalni za njegov doprinos njihovu malom otoku podigli su mu spomenik i tako je on postao, evo, jedini Čeh koji je dobio priznanje kakvo je i zaslužio.

Trebalo bi, međutim, u svakom gradu na Jadranu podići po jedan takav spomenik češkim turistima, tim herojima našeg turizma, a ne da ih se kao što je nažalost već dugi niz godina slučaj, omalovažava na temelju sramotnog nepoznavanja činjenica.

——-

Elem, da su kojim slučajem ovi koji tako podcjenjivački govore o tim našim najvjernijim turistima ikada posjetili Prag, na primjer, vidjeli bi da je taj grad jedan od najljepših i poviješću bogatijih gradova na ovoj planeti koja, eto, ne završava baš na Pelješkom mostu.

Karlovo sveučilište u Pragu, osnovano 1340-ih bilo je prvo sveučilište u srednjoj Europi i u svim slavenskim zemljama. Pa i našoj! Neki od njegovih studenata i profesora bili su Franz Kafka, Milan Kundera, Nikola Tesla i Albert Einstein, a i Wolfgang Amadeus Mozart je bio snažno vezan uz Prag jer je u njemu nalazio na više razumijevanja za svoj rad nego što je to bio slučaj u Beču. U Narodnom kazalištu u Pragu održana je premijera njegove opere “Don Giovanni”, a Vila Bertramka u kojoj je stanovao, danas je pretvorena u muzej te svakodnevno privlači velik broj turista.

Poznati su, nadalje, češki kompozitori nacionalne škole iz 19. stoljeća, Bedřich Smetana i Antonin Dvořak, a među književnicima izdvajaju se Karel Čapek, Franz Kafka i Milan Kundera. Slikar i grafičar Alfons Mucha bio je jedan od predvodnika umjetničkog pravca secesije (ili Art Nouveau), dok su Česi bili i među najaktivnijim umjetnicima u pokretu kubizma. Čuveni znanstvenik i otac genetike Gregor Mendel, da spomenem i njega ovako pred kraj ovog usputnog nabrajanja kojim sam želio samo donekle dočarati njihov ni malo zanemariv doprinos ovom svijetu u kojemu živimo, djelovao je i istraživao u prelijepom Brnu.

Nitko od njih, usput budi rečeno, nije krao paštete po našim konzumima, a vi gospodine iz lokalne birtije koji ste prvi u podcjenjivanju tog sjajnog naroda i njihova doprinosu čovječanstvu kojega niste ni svjesni? Kako ste? Popije li se štogod?

O tome kako su Česi na svoja slavna sveučilišta primali naše studente, koji su kasnije postizali značajne uspjehe u filmskoj umjetnosti, ostvarivali velike znanstvene karijere te općenito doprinosili našoj društvenoj zajednici, bolje da ni ne pišem. Spomenut ću samo da ona nogometna lopta što su je u Split donijeli studenti o čijem podvigu, između ostaloga, svjedoči spomen ploča koja i dalje stoji u praškoj pivnici ‘Flek’, nije jedino vrijedno što nam je došlo iz te prijateljske države.

A, o tome kako su za vrijeme i nakon rata primili velik broj naših ljudi koji su tamo odselili u potrazi za novim domom te zahvaljujući pruženoj prilici i susretljivosti političkog okruženja, ali i domicilnog stanovništva, postali uspješni poduzetnici, ugostitelji koji drže neke od najčuvenijih i uglednijih restorana, spretni trgovci s razgranatom mrežom dućana po središtu Praga te cijenjeni liječnici u nekim od najpriznatijih srednjoeuropskih bolnica i istraživačkih centara, najbolje govori činjenica da tamo već imamo i neke naše umirovljenike koji dobivaju svoje itekako zaslužene češke mirovine.

Umjesto da im, evo, pokažemo barem malu dozu zahvalnosti za sve nabrojano, ili barem poštovanje koje iskazujemo svakom drugom pripadniku nekog stranog, ali i bliskog nam naroda koji svojih par dana godišnjeg odmora odluči provesti na našoj lijepoj obali, mi ih tretiramo poput neprijatelja koji zauzimaju mjesto nekom drugom, boljem i – oh, kako li smo samo bahati – rastrošnijem turistu… 

——-

Ista stvar je, da spomenem još i to, s njihovom nogometnom reprezentacijom. Iako su u prošlosti ostvarili neke značajne rezultate – među kojima se svakako najviše ističe osvajanje Europskog prvenstva 1976.g. (tada još kao dio Čehoslovačke) i drugo mjesto na Euru ’96. u Engleskoj, te činjenici da često proizvedu neke izvanserijske talente poput Poborskog, Nedveda, Baroša i Rosickog, a zaslužni su i za najpoznatiji način izvođenja penala na svijetu (panenka) – na svakom loptačkom prvenstvu ih bezrazložno podcjenjujemo. Posljednji primjer toga je bio na Euru 2016, a kada su upravo nas iznenadili u skupini te zahvaljujući sjajnom Patricku Schicku, katastrofalnom Anti Čačiću i hrpi budala na našim tribinama koji su na nekoliko minuta bakljadom prekinuli utakmicu, Česi izvukli bod iz naizgled već izgubljene utakmice. 

‘Kaj bu nam ti Česi…’, moglo se tih dana čuti po nekim zagrebačkim birtijama,’umjesto u kopačkama igraju u sandalama!’

Ismijavali smo kacigu na glavi njihova golmana Petra Cecha, frizuru Alexa Krala koja se sasvim pogrešno nazivala ‘fudbalerkom’, a činjenicu da su Česi jedan od najmiroljubljivijih naroda u povijesti koristili smo, umjesto da ih se pohvali, protiv njih govoreći da su kukavice koje u svakom ratu dižu ruke u znak predaje pa će se tako – prateći dalje tu luzersku, birtijašku logiku koju sam načuo – predati čim ugledaju naše Vatrene heroje. Ništa od toga se, naravno, nije dogodilo, ljudi su hrabrom i muškom igrom koja je rezultirala čak i razbijenom glavom njihova glavnog napadača došli do važnog boda, a mi smo se samo još jedanput mogli uvjeriti u to koliko griješimo kada ih podcjenjujemo i omalovažimo.

Nisam, međutim, siguran da smo tu naučili svoju lekciju. I dalje nema naroda, a turista pogotovo, prema kojima smo tako nepravedni kao što je to slučaj s Česima…

Istovremeno njihove žene, ta prekrasna plava stvorenja utegnutog tijela i mentaliteta mnogo veselijeg i lakšeg od ovog kojega susrećemo kod naših domaćih kupačica vazda namrštena čela, nikada ne podcjenjujemo – o njima, bezbeli, samo izmišljamo priče. Količina laži kojih sam se naslušao na tu temu sasvim je nezamisliva za bilo koje društvo osim ovog našeg. I jedno i drugo, apeliram stoga uoči ove turističke sezone za koju se iskreno nadam da će proteći bez nekih međunacionalnih tenzija, pa i ovakvih naizgled simpatičnih a zapravo krajnje degutantnih, pod hitno treba prestati!

Tim krajnje bezobraznim i nipošto utemeljenim podcjenjivanjem, naime, više govorimo sami o sebi, nego o našim dragim gostima.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.