Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Posljednja Nova godina koju sam dočekao u Sarajevu bila je ona 1992. Bilo mi je svega četiri godine pa se ne mogu sjetiti svih detalja, ali ono što je sigurno jest da od dobrih želja koje su si ljudi međusobno upućivali za tu godinu, kako će se ispostaviti svega četiri mjeseca kasnije, neće biti ništa. Nove godine sam od tada dočekivao uglavnom u Zagrebu.
Istovremeno, moji prijatelji Zagrepčani i Zagrepčanke tamo negdje početkom dvijetisućitih počeli su često odlaziti u Sarajevo na doček. Portal za popuste Crno jaje prvi je, koliko se sjećam, počeo u suradnji s hotelom Hills koji se zapravo nalazi na Ilidži, nuditi te neke rabatne posjete Sarajevu u ovo novogodišnje doba pa je moj rodni grad odjedanput postao destinacija broj jedan za ulazak u Novu godinu.
Pitali bi me moji prijatelji pritom, znajući da sam iz Sarajeva, imam li neki savjet za njih, a ja bih im svaki put rekao da ne naručuju burek sa sirom, ali da to nema smisla shvatio bih svaki put kada bi me, jebatga, pitali sa čime da ga onda naručuju…
Bez obzira, međutim, na tu malu gastronomsku zafrkanciju, svaki put bi se iz Sarajeva vraćali oduševljeni i puni dojmova. Prepričavali bi mi neke folove koje im je taksist prodao dok ih je vozio od Ilidže do grada, hvalili ćevape u Želji, gostoprimstvo ljudi, cijene skoro pa dvostruko niže nego kod nas te sve ostale ljepote koje taj grad nudi.
Sve sam to, bezbeli, i sam znao, jer izuzev tih novih godina često sam putovao u Sarajevo, ali opet… lagao bih kada bih rekao da mi nije bilo drago čuti.
Ove godine ipak, nakon pune 32 godine i ja sam, evo, Novu godinu ponovno odlučio dočekati u Sarajevu. Nisam išao preko Crnog jajeta niti sam odsjedao u hotelu Hills na Ilidži, a preskočio sam čak i Željine ćevape, ima boljih, ali dojam je bio isti kao kod svih koji su ovih posljednjih godina to redovito činili: fantastičan doček!
Ili, kao što je to sinoć Severina rekla, a koja je bila najveća zvijezda dočeka u glavnoj sarajevskoj ulici: Sarajevo je jučer bilo centar regije!
——-
Elem, u gradu je po službenim podacima oboren rekord s više od 55 tisuća posjetitelja. Već i nekoliko dana prije dočeka, rekao mi je taksist a oni sve znaju, zabilježene su velike gužve, otežan je promet zbog priprema za javni doček ispred Vječne vatre, trgovački centri bili su puni a ulice vrvjele turistima iz svih krajeva svijeta.
Ovih dana stoga, na sarajevskoj čaršiji nije bio ni malo neobičan prizor, baš kao u vrijeme filmskog festivala, vidjeti mladića u srednjim dvadesetima koje nepogrešivo odaje naša fizionomija (da baš ne kažem velika glava) pš/čedrwčskako na tečnom njemačkom, švedskom, savršenom engleskom s australskim, američkim i kanadskim naglaskom – ili nekom drugom jeziku dobre države koja im je još u njihovom ranom djetinjstvu omogućila da se sklone od ovdašnjeg zla – svojim bljedolikim i ne pretjerano zainteresiranim djevojkama, oduševljeno objašnjavaju ono što su posljednjih tridesetak godina svakodnevno slušali od svojih roditelja.
“Ovdje se jedu najbolji ćevapi”, ćut će se na engleskom i njemačkom jeziku dok se upire prstom u neku od ćevabdžinica, ovisno o tome gdje su im roditelji voljeli jesti, “a burek ovdje”, reći će ispred “Bosne”. (To nije podložno tumačenju).
Kod “Ramisa” prave se da im se sviđa “boza”, i dok je piju, veselo govore “very good!” i “Sehr gut!”, a njihove djevojke, ne pokazujući ni malo razumijevanja spram nekih običaja i osjećaja tog mladića, prave kiseo izraz na licu i traže koka kolu za ispiranje. Ili, ako su posebno neupućene, a uglavnom jesu, u srcu čaršije tražit će nešto alkoholno…
Ipak, ti mladići ni tada ne posustaju u namjeri približavanja Sarajeva osobi za koju smatraju da je toga vrijedna.
“S ovog mjesta je Gavrilo Princip…”, pokazivat će ti mladići i dalje, savijajući prste na ruci u oblik pištolja i, kobajagi ciljajući u prijestolonasljednika Franju Ferdinanda ispred Latinske ćuprije, oponašati zvuk pucnja iz pištolja.
Nije to, kao što sam već naveo, bio ni malo neobičan prizor na sarajevskim ulicama ovih posljednjih dana u godini.
Pa evo i Brad Pitt je prije nekoliko godina ovdje doveo svoju tadašnju djevojku i slično joj pokušavao prezentirati grad. Vodio ju je na Škembiće kod Hadžibajrića i slastičarnicu “Palma” gdje joj je, dok se Angelina uz ugodne zvuke klavira davila u već trećoj baklavi, prepričavao legendu o tome kako su za vrijeme Olimpijade ’84. u jednoj sarajevskoj ćevabdžinici Kirk Douglasu deset ćevapa u pola somuna pokušali umjesto dva ili tri naplatiti sto dolara.
“A levat ih…”, pričao joj je Brad jedva se suzdržavajući od smijeha, “prijavio i oni morali zatvoriti radnju”.
Malo je reći da se Angelina oduševila tom pričom. Zagrcnula se na baklavu, kažu…
Da se međutim vratim na samu proslavu. “Brad Pitt” bila je i prva pjesma s kojom je Severina, pola sata prije ponoći, izašla na pozornicu. Prije nje ljude je zabavljao prijenos tradicionalnog Novogodišnjeg koncerta Sarajevske filharmonije, spektakularni laserski show te nastup domaće zvijezde u usponu Adi Šoše, a koji je nedavno imao čak četiri rasprodana koncerta i kod nas u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.
Njezin nastup ipak, bio je vrhunac večeri, a trenutak kada je odmah iza ponoći otpjevala Sarajevo ljubavi moja bio je posebno emotivan za sve okupljene. Nakon toga uslijedio je hladni vatromet koji se ispostavio kao civilizirana alternativa onim uobičajenim i već pomalo dosadnim, a Severinin predosjećaj da će ovo biti dobra noć pokazao se kao istinit. Nastupala je do dva sata iza pola noći, a nakon čega se raja rasporedila po mnogobrojnim sarajevskim klubovima koji su radili sve do zore.
U mnogim od njih, a ovo je posebno bitno za napomenuti, cijelo vrijeme se može naručivati i neka hrana, poput uštipaka s kajmakom, a koja savršeno pomaže u tome da čovjek nakon velikih količina alkohola malo dođe sebi.
Ja sam se uputio natrag u hotel Swissotel na Marindvoru, vjerojatno najbolji u grdu, gdje sam odsjeo te gdje ću provesti i narednih nekoliko dana jer u Sarajevu zabava nije ni približno gotova. Nina Badrić nastupa naime već sutra, Bajaga je 3. siječnja, a Prljavci u subotu, četvrtog.
Grad u ovo novogodišnje doba, a to sam, evo, shvatio tek sada, zbilja živi punim plućima. Nisu bez razloga svi oni moji prijatelji iz Zagreba godinama uplaćivali aranžmane za doček Nove godine upravo u Sarajevu…
Onog dočeka godine 1992., rekao sam već, ne mogu se sjetiti, ali ovaj za 2025. godinu nikada neću zaboraviti!
Nadam se da će mi se ispuniti i želja da sama godina koja je pred nama bude sušta suprotnost onoj posljednjoj koju sam tamo dočekao.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
