Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Da je Opatija savršena destinacija za vikend odmor na moru znaju već generacije Zagrepčana i Zagrepčanki. Svega sat i pol udaljena od Bogovićeve ulice, godinama je bila zagrebačka morska ispostava u kojoj bi sretali sve one koje inače susrećete na zagrebačkoj špici samo u mnogo ugodnijem, uglavnom sunčanijem ambijentu.
Nije međutim to bila samo stvar Zagrepčana i blizine. Opatija, naime, ljepotom oduvijek privlači turiste iz svih dijelova svijeta a posebno bivše Austro-Ugarske Monarhije… Patolog Robert Virchow, primjera radi, ali i botaničar Heinrich Noë hvalili su opatijsko raslinje još u pretprošlom stoljeću, a kirurg Theodor Billroth zadužio je Opatiju ponajviše lijepim opisima koje je isticao u svojim nadahnutim pismima prijatelju i mogućem ljubavniku, glazbenom kritičaru Eduardu Hanslicku.
“U Italiji se čovjek lako prehladi (Acclimationsschnupfen)…” navodi Billroth u najpoznatijem od tih pisama objavljenom u Neue Freie Presse siječnja 1885, “dok u Opatiji nema vjetrovitih i hladnih pasaža pri šetnji.” Nadalje, kirurg naveliko hvali vegetaciju te gravče na tavče u jednom od restorana na samoj obali a u kojemu bi, kako piše, volio počastiti svog dragog prijatelja Edija. (Da kojim slučajem nije otvoren nekih sto godina kasnije, bio bih siguran da misli na restoran Slatina u kojemu sam prije mnogo godina pojeo taj izvrsni makedonski specijalitet).
Najpozitivniju propagandu, pak, na kojoj je uostalom Opatija i stasala u hit onodobne Austrijske rivijere, svakako su napravila pisma poljskog književnika i nobelovca Henryka Sienkiewicza, a koji je izlječenje svoje grlobolje izravno pripisao opatijskom zraku.
Potaknut, dakle, pismima ovih uglednika i navedenim dobrim učincima ovog profinjenog mjesta smještenog podno planine i parka prirode Učka, ali i tom nekom nostalgijom za vremenima prije nego što je Rovinj preuzeo primat nad Opatijom kao najučestalija vikend morska destinacija svih Zagrepčana i Zagrepčanki – to se dogodilo zbog izgradnje ceste do Istre koja je skratila put ali ponajviše zbog Adrisovih luksuznih hotela – u Opatiji sam odlučio provesti bezbrižan vikend kako bih se barem nakratko maknuo od zagrebačkih hladnoća i sivila. Grad je, naime, već dugo u totalnom rasulu, centar je u potpunosti propao i ne vidim kako se može spasiti, pogotovo jer su najave za regulaciju prometa u tom dijelu grada krajnje negativne za razvoj istoga, a to mi je kao lokalpatriotu poprilično teško i gledati.
Bolovi koje zbog toga osjećam su, čini mi se, mnogo veći od onih u grlu gospodina Sienkiewicza pa mi je, eto, Opatija za ovaj vikend bila nužno potrebna terapija…
——-
Elem, za tu priliku prvobitno sam mislio rezervirati Hotel Savoy koji na svojim web stranicama navodi kako je još od davne 1910. godine, kada je Opatija bila omiljena turistička destinacija austrougarske i talijanske aristokracije, bio luksuzno opremljen te da je imao toplu i hladnu vodu, telefon, lift i centralno grijanje.
“Ukoliko su barem nešto od toga, pa makar to bio i telefon, uspjeli zadržati do danas…”, pomislio sam gledajući nevjerojatno povoljnu ponudu za dva noćenja na koju sam naišao i brzo kliknuo mišem da me netko ne preduhitri…”bit ću zadovoljan”.
Supruga me međutim podsjetila da smo u istom odsjeli prije par godina te da, barem u unutrašnjem bazenu, nisu zadržali toplu već samo hladnu vodu. S obzirom na to da smo putovali s djetetom koje obožava plivanje na bazenu, potražio sam neki drugi smještaj.
Hotel Ambasador nudio je noć za nas troje s polupansionom za dvjestotinjak eura, a što bi također bila itekako prihvatljiva opcija da prva recenzija gostiju za taj hotel nije navodila kako je riječ o citiram: “Hotelu nervoznih penzionera.” Ukoliko naime dođete na bazen s malim djetetom, elaborira taj komentator, ostali gosti će vam taj boravak učiniti krajnje neugodnim. Ni osoblje, koje je nazvao veoma neljubaznim, nije bilo nešto zbog čega bih se odlučio za smještaj u tom nekoć slavnom hotelu koji i dalje nosi pet zvjezdica iako im recenzije o tome ne svjedoče.
Osim unutrašnjeg bazena, bilo mi je vrlo bitno da je hotel smješten u samom središtu Opatije, tik uz more i poznatu šetnjicu Lungomare gdje sam na njihovom Walk of Fame namjeravao obići zvijezdu Miroslava Ćire Blaževića, tako da sam se eto na kraju odlučio za hotel Palace Bellevue koji se pokazao kao sjajan izbor.
Cijena noćenja s polupansionom bila je za nekih pedesetak eura niža od one u Ambasadoru, lokacija nešto bolja, parking izvrstan i povoljan a nije, veoma bitno za spomenuti, bilo nervoznih penzionera niti neljubaznog osoblja. Baš naprotiv, recepcionar Mladen, gospodin već u ozbiljnijim godinama, bio je veoma srdačan i spreman pomoći oko svega. Dečki zaduženi za parkiranje automobila i nošnje prtljage isto tako, a za pohvaliti je i gospođa na recepciji čije ime nažalost nisam uspio zapamtiti ali je odmah ponudila popust i upgrade sobe za idući put tako da ukoliko se za ovaj kratki bijeg iz grada uskoro opet odlučim neću gubiti vrijeme na analizu nekih drugih hotela tog cjenovnog razreda poput Savoya, Ambasadora ili, štojaznam, Mozarta… Pogotovo jer je doručak, ali i večera na kojoj sam pojeo savršeno ljutkastu mućkalicu, bila u rangu hotela od četiri zvjezdice.
Eh da, skoro sam zaboravio, dobar je i unutrašnji bazen, mala djeca su dobrodošla, a uz njega se veže i jedna zanimljivost. Čini me se naime da koriste bazen susjednog, trenutno nefunkcionalnog hotela Grand Palace pa je do istoga potrebno doći nekim podzemnim hodnicima uslijed čega osim wellnessa dobijete, evo, i malo tjelovježbe…
——-
Nedjeljno sunčano prijepodne proveo sam u kratkim rukavima na plaži ispod hotela gdje sam pio kavu u kafiću Kremenko, dok se dijete igralo u obližnjem parkiću. Osjećaj je bio kao da je ljeto! Sve je vrvjelo odlično raspoloženim ljudima i razigranom djecom a smijeh se mogao čuti za svakim stolom. Sivilo Zagreba činilo se u tom trenutku udaljeno stotinama svjetlosnih godina, a ne samo devedesetak minuta lagane vožnje. Utoliko se, evo, ova ideja o kratkom city breaku pokazala kao jedna od boljih koje sam imao u posljednje vrijeme. Supruga je otišla čak i korak dalje pa je rekla: “Jedina dobra ideja!”
Nakon toga smo prošetali do Djevojke s galebom koju susrećete na svim opatijskim razglednicama i uputili se u marinu gdje smo ručali na gornjoj etaži renomiranog restorana Yacht Club za koji nisam siguran da se još uvijek tako zove. U donjem prostoru planiran je riblji restoran s ozbiljnom vinskog listom, nisam provjeravao, dok je ova gornja etaža ipak prikladnija za neku malo ležerniju hranu za koju smo bili raspoloženi. Supruga je za sebe i dijete naručila neku tjesteninu kojoj bi možda posvetio malo više pažnje da moja pizza kojim slučajem nije bila tako dobra. Jedva da sam se sjetio disati dok sam je jeo, a kamoli raspitati se o ženinoj hrani… Tek kasnije sam shvatio da se tajna te izvrsne gurmanske pizze na koju sam ovdje sasvim neočekivano naišao, krije u činjenici da je gospodin Marin Vanjak – čovjek zaslužan za prvu, originalnu verziju zagrebačke O’Hare, pizzerije koja je Hrvate prije desetak godina naučila napoletani – odradio kao konzultant tehnološki dio posla te napisao recepture za pizze u Yacht Clubu.
To je bila trešnja na šlagu za ovaj vikend!
Terapeutski učinak opatijskih šetnji, a o kojemu je svojevremeno pisao kirurg Theodor Billroth, shvatio sam vozeći prema Zagrebu nakon ovog savršeno provedenog vikenda u kratkim rukavima, zbilja djeluje blagotvorno na zdravstveno stanje čovjeka koji pati.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
