Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Godine 1889. u Italiji je prvi put dostavljena pizza. Dostavu su primili kralj Umberto i kraljica Margherita, iako zapravo ništa nisu ni naručili. Pizza je došla iz poznate pizzerije di Pietro e Basta Così. Pizzerija je to sa sjedištem u Napulju u kojoj su izmislili pizzu Margheritu, a za koju su se željeli uvjeriti da će je članovi kraljevske obitelji dobiti priliku probati. Kad su, dakle, kralj i kraljica došli u grad, glavni kuhar Raffaele Esposito dopremio im je tu pizzu osobno, a mnogo više od stoljeća kasnije upravo je to jelo postalo oslonac ekosfere dostave hrane.
Od kraljevske obitelji, dakle, pa sve do običnih gladnih i za kuhanje preumornih ljudi poput mene, Mire Para, a koji sam se, evo, baš jučer zaželio tog talijanskog specijaliteta…
Pizzerija iz koje najradije naručujem nije međutim prisutna na aplikacijama za narudžbu hrane pa kako bih došao te željene margarite potrebno je da učinim nešto nevjerojatno anakrono te okrenem njihov broj telefona i porazgovaram s pravim, živim ljudskim bićem. A upravo tu učestalo nastaju problemi…
——-
Elem, kako je to zvati se Miro Par? Nekad je moram priznati zbilja lijepo. Svega sedam slova, zvučno poput imena na dresu neke buduće Plave Devetke ili, štojaznam, agenta britanske službe, a ne postoje ni – isto vrlo važno – dvojica koja se odazivaju na to ime i prezime. Doduše, ponekad zna biti i naporno. Na primjer kad telefonski naručuješ pizzu iz omiljene pizzerije pa oni, eto, s druge strane linije po nekoliko puta pitaju koje je prezime.
“Par?”, pitaju, “kao par cipela?”
Onda moram, iako nije ni približno kao “par cipela”, već više kao “već sam kod vas naručivao PAR milijuna puta pa ste mogli i zapamtiti”, odgovoriti potvrdno na tu njihovu lošu šalu te na veliku sramotu svih mojih predaka koji su stoljećima ponosno nosili to prezime, reći: “Da – upravo tako. Kao par cipela”.
Sve samo kako bih dobio tu njihovu božanstvenu pizzu s mozzarellom.
Naporno je i kad pitaju je li s dva “a” ili s jednim. Mislim ono, što te briga, ne namjeravaš mi napisati razglednicu, a i da je kojim slučajem s dva “a” – a što nije – u razgovoru to drugo “a” ionako ne bih izgovarao. A ako te pak zanima zbog toga da znaš kome pozvoniti na portafon kad doneseš pizzu, razmisli malo o tome kolike su šanse da će u istoj zgradi biti dva Para – jedan s jednim “a”, a drugi s dva. U svakom slučaju manje nego da pogodiš koji od njih dvojice je naručio pizzu.
Ili je to možda ipak zato što je svima u jednom trenutku njihova školovanja kroz ruke prošla knjiga iz fizike akademika Vladimira Paara… Često mi se, naime, i to pitanje postavi odmah nakon što završi inkvizicija o tome s kakvom korom želim pizzu.
“A što Vam je Vladimir Paar?”, pitat će redovito, želeći mi na neki način dat do znanja da su, nemam pojma, jako obrazovani i upućeni u fiziku.
Bilo bi mi draže da nisu, te da ih zanima samo ime osobe po kojoj moja ulica nosi naziv tako da mogu ispravno dostaviti moju narudžbu, ali to još uvijek nisam doživio nakon što navedem svoje prezime.
——-
S imenom je ipak nešto lakša situacija nego s prezimenom. Najkasnije od bronce u Francuskoj ’98. uz ime Miroslav i njegov skraćeni oblik Miro, vežu se ljudima uglavnom lijepe uspomene. Miro je i Klose, najbolji strijelac u povijesti svjetskih prvenstava, a Krleža, kojeg je Bela iz milja također nekad zvala Miro, zadovoljava apetite i onih koji pate od nekog kompleksa K und K Monarhije da nešto mora biti hoch i nobel, pa tako da i moje prezime mora biti s dva “a”.
Spominjanje Mire Krleže, onako usput u nekom razgovoru ili ecimo tekstu o vlastitom imenu i prezimenu na portalu za gastronomiju, svakako je veoma “hoch”, ali i malo “štapler”.
A za Miru Škoru, da se vratim na ime, čuo je i dostavljač iz ove moje pizzerije, kojemu Milo moje trešti iz Smarta sve od Gračana gdje su prije par godina izmjestili svoje poslovanje pa do ulaznih vrata nekog čovjeka koji se zove kao Krleža a preziva kao par cipela.
Inače, to slavensko muško ime, koje u korijenu ima taj lijepi pojam koji svaka misica želi u svijetu, ima i druge izvedenice, poput: “Miki”, “Mirek”, “Ćiro”, “Mimo” ili na šatrovačkom “Romi”, ali ova koju je poznati katalonski slikar i kipar Joan koristio kao prezime, nekako je najprihvaćenija u društvu.
Miro je i Slavuj iz Mrčajevaca, Ilić mu je prezime, a pjesma Pozdravi je, pozdravi!, usput budi rečeno, hit samo takav. I naravno, ne kažem to samo zato što smo imenjaci… Pa ipak, i to poprilično poznato ime zna bit problematično kada se izgovara u kombinaciji s mojim prezimenom.
“MiroPar”
“MiroPar”
Kada vam se naime ime i prezime – kao što je to slučaj kod mene i Dennyja Cranea – izgovara kao da je zapravo jedna riječ: “MiroPar”!, a niste nova Plava Devetka kao što sam na početku teksta naveo, ili onaj prokleti tajni agent, već jedan običan čovjek koji tu i tamo voli naručiti pizzu, to ime zna i poprilično komplicirati stvari.
Za mijenjati ga, ipak, prekasno je, ali za zapamtiti ga – barem ako se bavite dostavom hrane – ovo je pravi trenutak. Inače bi me poput u tekstu spomenute pizzerije mogli trajno izgubiti kao klijenta.
Od one prve dostave pizze u povijesti čovječanstva, a kada ju je Raffaele Esposito osobno dopremio kraljici i kralju, tehnologija je toliko napredovala da bi ova dostava koja se dogodila jučer na mojoj kućnoj adresi komotno mogla biti posljednja takva u povijesti. Sa strancem, naime, kod kojega naručujem preko aplikacije i koji nikada nije vidio osnovnoškolski udžbenik iz fizike, ne pati od kompleksa Austro-Ugarske Monarhije te nije čitao Glembajeve za lektiru, nikada nemam ni približne problema po pitanju dostave hrane kao što je to, evo, s domaćim čovjekom koji iako pravi najbolju pizzu i dalje nije stupio u korak s vremenima u kojima živimo.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
