PAROVO LJETO U ZAGREBU Kako na Britancu 40 minuta nisam uspio naručiti  kavu

Kad je prije godinu dana na zagrebačkom Britancu u prostoru nekadašnje biljne apoteke otvoren je The Meat, jedna od najmodernijih hrvatskih mesnica, bio sam uvjeren da Britanac napokon postaje kvart kakav sam oduvijek priželjkivao.

Jedno alternativno gradsko središte, od Jelačić placa udaljeno svega dvije tramvajske stanice, koje istovremeno sjajno funkcionira za turiste ali i domaće stanovništvo koje tu zaista živi i svakodnevno pije kavu u nekim modernim lokalima sa specialty kavama, obavlja špeceraj po specijaliziranim dućanima s kvalitetnijom robom i, štojaznam, jede u malim modernim bistroima kakve susrećemo po ovakvim kvartovima u ostatku civiliziranog svijeta.

The Meat je naime bio samo jedno od mnogih novih mjesta koje se u relativno kratko roku otvorilo na trgu kojemu mnogi Zagrepčani i Zagrepčanke vole tepati da je najljepši u gradu. U posljednjih par godina tamo je otvorena Fisherija, koja nudi i fine gablece, a i ekipa iz craft pekarnice Bread Club, na radost svih susjeda, također je tamo otvorila svoju poslovnicu.

Iako pekarnica oko Britanca uopće ne manjka pa tako osim Dinare, pekarnice Britanac 2, jedne privatne bezimene i Mlinara odnedavno tu radi i Dubravica, nešto poput Bread Cluba, složni su bili svi, zbilja je nedostajalo Britancu. Korica na križanju Kačićeve i Deželićeve, naime, i nije toliko blizu koliko se čini…

Na terasi nekadašnjeg Ambar i Knedlica bara, nadalje, u pripremi je tada bilo otvaranje pizzerije, a u prostoru nekadašnje Kava&Tava, koji je donedavno bio i Spika bar, upravo se bio otvorio novi kafić pod imenom  Wave koji je na temelju toga kako su uredili vanjsku terasu ulijevao veliku nadu da će na tom mjestu napokon nešto profunkcionirati. Britanac, međutim, u tome nije uspio.

Godinu i pol dana nakon što sam tako optimistično pisao o tom kvartu, koji osim trga obuhvaća i nekoliko okolnih ulica ali snažno utječe i na stanare Pantovčaka, Tuškanca te Cmroka koji mu snažno gravitiraju, u pola sedam navečer nisam naime dulje od 40 minuta uspio naručiti piće ni u jednom od spomenutih lokala. Na terasi Wavea konobari koji skoro uopće ne izlaze na terasu da vide sjedi li tko i treba li ne daj Bože preuzeti narudžbu, nisu me bendovali ni za suhu šljivu.

Događalo mi se to tamo više puta, a nisam nota bene ni jedini koji je nakon više od dvadeset minuta čekanja na to da Waveovi konobari pređu cestu svoju sreću potražio negdje drugdje. U jednom drugom kafiću pozicioniranom na sjevernom dijelu trga, tamo kod sata, rekli su mi da je kolega eto upravo oprao kafe aparat pa da mogu naručiti samo nešto drugo, a treći lokal je u međuvremenu zapravo postao egzotični restoran pa se nisam uspio ni sporazumjeti oko kave na njihovoj praznoj terasi. Nakon toga uputio sam se u Kačićevu pa desno na Zeleni val do Cogita. U nedostatku adekvatne ponude na najljepšem zagrebačkom trgu, shvatio sam na teži način, ipak nije tamo daleko kako se čini…

——-

Elem, Britanac nije uspio zajahati na tom valu otvorenja kojemu sam prije neštoviše od godinu dana svjedočio. Pizzerija Passione koja je tada najavljivala najbolje pizze u gradu nestala je i na njenom je mjestu otvoren valjda već peti ili šesti ugostiteljski objekt dosad, a ovaj aktualni se, moguće, najmanje uklapa u kvartovski ambijent. Riječ je o libanonskom restoranu Byblos garden koji je prije radio na vrhu Tesline ulice. Ova britanska Garden varijanta ne nudi, čini mi se, sva jela kao i njihov prvi restoran već samo neke sendviče, ali od prašume kojom su ukrasili terasu nisam uspio vidjeti naručuje li ih itko. Ja nisam! Naručit sam htio, naveo sam već, u Waveu ali to eto ne uspijeva ni mnogo izdržljivijima od mene…

Uza sve to sada će, evo, ta mikrolokacija po novoj regulaciji parkinga u centru grada postati i neka nevjerojatno nepošteno skrojena zona koja će omogućiti svega par parkirališnih mjesta za najmanje deseterostruko veći broj automobila stanara. Da se dakle i nađe neki ugostiteljski objekt vrijedan dolaska na Britanac, pa makar nedjeljom kad se na placu održava sajam antikviteta zahvaljujući kojemu se taj mali trg pretvara u društvenu scenu kojom dominiraju knjige, opušteni razgovori i ležerna druženja mahom intelektualaca i umjetnika svih generacija, ne bi se, eto, imalo gdje parkirati. Onaj naime tko jednom tamo pronađe parking za svog limenog ljubimca, neće ga sigurno nikad pomaknuti.

Eh da, skoro sam zaboravio, još jedna stvar je poprilično omela razvoj ovog malog trga koji, zanimljivo, jedini nema nikakav spomenik. Godinama ga se skoro uopće ne čisti. Prije su ga svaki dan nakon što se plac zatvori prali onim velikim šmrkovima da bi bio spreman za drugi dio dana i neki sasvim drugačiji život. Sada međutim o čistoći trga brine samo jedan vrijedni djelatnik gradske čistoće i njegova od drvenih šiba sastavljena, posve nemoćna metla. Trebalo bi njemu, palo mi je upravo napamet, podići taj spomenik koji nedostaje. Ali možda je po pitanju nepomičnih, ukipljenih ljudi od kojih korist mogu imati samo golubovi, onaj konobar iz Wavea sasvim dovoljan za jedan ovako mali trg…

Za godinu i pol svakako ću se ovdje vratiti, ali tada s mnogo manjim očekivanjima od ovog neuspjelog gastrohuba koji – teška srca moram konstatirati – nažalost ne funkcionira ni za turiste ni za domaće stanovništvo.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.