Izakaya nipošto nije najbolji sushi restoran u Zagrebu. Izakaya nema najbolju ni najširu vinsku kartu u Zagrebu. Izakaya koristi neke proizvode koji su, blago rečeno, dvojbeno deklarirani poput navodnih jastoga za bao bunse. Pa ipak, Izakaya je u ovom trenutku vjerojatno najuspješniji samostalni restoran u Zagrebu. U konkurenciji je još jedino Carpaccio.
U Izakayinu uspješnost uvjerili smo se, ponovno, u utorak navečer. Poslije jednog poslovnog sastanka u Areni, oko sedam smo svratili u Izakayu. Ljubazna hostesa jedva nas je uspjela ugurati za jedan malo bolji stol, s pogledom na gust promet Selskom cestom.
U osam više nije bilo ni jedne slobodne stolice, osim velikog stola za šestero ili osmero koji je bio rezerviran. E sada, ako u utorak navečer, poslije težeg pljuska koji je maltretirao grad restoran izvan svih turističkih ruta radi toliko dobro da nema ni jednu slobodnu stolicu, očito je da se radi o fenomenu lokalne i nacionalne gastronomske scene.
Zašto je, dakle, Izakaya toliko uspješna? Prvo, zato što nije skupa. Šest nigirija, zdjelu pokea, par čaša šampanjca i Knollova rizlinga Federspiel platili smo 98 eura, što je neobično jeftino. Ako se dobro sjećamo menija, nigiri s torom košta pet eura, najmanje među svim zagrebačkim profesionalnim azijskim restoranima. Drugo, Izakayin je meni iznimno prijateljski; obuhvaća jednostavne formate kao i upmarket sastojke poput plavoperajne tune.
Žanrovsko-cjenovna širina menija osigurava široku publiku. Treće, gosti se u Izakayi osjećaju kao da su na večernjem izlasku u bitno skupljem dijelu Zagreba. Četvrto, servis je gotovo automatiziran do te mjere da nitko predugo ne čeka na narudžbu, da nikome čaše nikad nisu prazne, a da opet nije bezličan kao u mnogim restoranskim lancina.
Peto, Izakaya je uspjela privući određeni broj gostiju koji inače idu u skuplje restorane, neformalnom vinskom liston, koja nije otisnuta.
Nas su u utorak navečer ponudili briljantnim šampanjcem Egly Ouriet. Vrlo ljubazni i kompetentni sommelier nije se bunio što smo naručili samo dvije čaše, jer zna da do ponoći može prodati ostatak butelje. Uspjeh Izakaye svjedoči o tržišnoj superiornosti dobrog i uravnoteženog, održivog ugostiteljstva.
Davor Bienenfeld, vlasnik Izakaye, prije pet ili šest godina vodio je Time, u ono vrijeme najpopularniji restoran u gradu, koji se nalazio u strogom centru. Sad je Bienenfeld jednako uspješan na Trešnjevci.
Gospodin Bienenfeld jedini je legitimni nasljednik Vlade Lisaka, najvažnijeg hrvatskog restoratera, zagrebačkog Dannya Meyera. Stoga smo prilično sigurni da će i novi Bienenfeldov projekt Kiyomi biti jednako uspješan kao Time i Izakaya.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.