MIRO PAR Moja istina o sanjkanju na Čelimbaši u Gorskom kotaru: Nema parkinga, nema prihvatljive hrane…

Snježna plahta koja je u petak ujutro nakratko prekrila zagrebačke ulice, podsjetila me koliko je u mom djetinjstvu u ovo doba godine znalo napadati u Zagrebu. Snijeg bi zabijelio cijeli grad i danima se ne bi otopio, a mi klinci bi uzeli sanjke i uputili se prema jednoj maloj padini između Jordanovca i Dobrog dola niz koju bi se onda veselo spuštali, utrkivali i općenito uživali u zimskim radostima.

Uvjeren sam da bi isto činili klinci u svim drugim zagrebačkim kvartovima i da su im svima to još uvijek neke od najdražih uspomena na djetinjstvo. Budući da je to nešto što mnoge današnje generacije ne mogu ni zamisliti jer, evo, ovaj snijeg koji spominjem istopio se i prije nego što ću ovo napisati, jedini način da to klinci i klinceze dožive jest da ih se odvede negdje izvan Zagreba, pa makar samo na dnevni izlet.

Kažu, pa i na Dnevniku prošli tjedan, da je Gorski kotar za to idealan. Osim što je blizu, na nekom od sedam skijališta i sanjkališta koliko ih Gorski kotar očito broji, atmosfera i ponuda je kao na nekima od najboljih europskih skijališta. Okej, jasno je da je to hiperbola,stilska figura preuveličavanja radi naglašavanja emocionalnog stava. Nije joj možda mjesto baš u središnjoj informativnoj emisiji, ali nismo baš ni toliko naivni da bi to mogli doslovno shvatiti pa onda, eto, ni ne smeta.

Neke istine je, međutim, u tome ipak trebalo biti.

Ovako je to samo prva od tri male laži zbog kojih sam protekli vikend, kada je isto ovako malo napadalo snijega, s djetetom otišao na jedno od tih sanjkališta…

——-

Druga mala laž je, odmah da kažem, vezana za parkiralište. Sanjkalište Čelimbaša naime koje sam odabrao za svoj dnevni izlet, na stranicama Best of Kvarner navodi kako o parkingu ne trebamo ni razmišljati jer to nije nikakav problem. Imaju, kažu, veliki parking te iz iskustva znaju da nikada nije bilo nikakvih problema po tom pitanju.

Moje iskustvo, međutim, sasvim je drugačije. Prilikom dolaska naime, tom hvaljenom parkingu se nije moglo ni pristupiti. Dugačka cesta koja do njega vodi bila je u jednoj traci u potpunosti zakrčena parkiranim automobilima koji nisu pronašli regularno mjesto, a u drugoj su dolazila druga vozila koja – možete pretpostaviti – također nisu pronašli mjesto na parkiralištu pa se sada vraćaju.

Na samom parkiralištu situacija je, bezbeli, bila još gora nego na pristupnoj cesti. Tamo su mirne duše jedni preparkiravali druge tako da ovi prvi više ne mogu izaći bez da na sanjkalištu pronađu one koji su ih preparkirali i zamole da pomaknu vozilo, a prolaz na parkingu koji bi trebao omogućiti da se okrenete ako nema mjesta bio je naravno blokiran vozilima.

Nevjerojatan kaos nakon kojega ste spremni za ludnicu, kako je ispravno ustvrdila jedna rastrojena žena iz Pule nakon što je napokon pronašla mjesto gdje će ostaviti svoje vozilo, a ne sanjkanje s djecom…

Pri tome, veoma je bitno za napomenuti da je otežana situacija s parkingom nešto što se podno planine može očekivati, viđao sam to i po Austriji i Sloveniji, ali zašto, pobogu, onda toliko isticati da se o pitanju parkinga ne treba ni razmišljati. To nisam viđao ni u Bosni. Upravo je ta komocija s autom bila glavni razlog zašto sam se odlučio za njih, a ne neko od preostalih šest skijališta u Gorskom kotaru pa je razočarenje zatečenom situacijom bilo još i veće.

Nije bilo ni previše snijega, da spomenem i to, te se uslijed velikih gužvi vrlo brzo sanjkalo po blatu, ali to je nešto za što ih se ne može kriviti. Ne može ih se, doduše, ni pohvaliti! Kao što je, je l’, bio slučaj s onom prvom malom laži izrečenom na malim ekranima…

——-

Treća i, za sada posljednja mala laž vezana za ovo skijalište i sanjkalište u Gorskom kotaru koju ću ovom prilikom adresirati to je ono o bogatoj gastronomskoj ponudi. Također na više mjesta snažno istaknuto na tom varljivom World Wide Webu.

Situacija na terenu svjedoči ipak o dvije kućice, od kojih je jedna zbilja mala kućica na kojoj možete dobiti isključivo nešto za popiti, dok je drugo restoran pod nazivom “Kućica”, te jedan hostel za koji nije u potpunosti jasno označeno da li nudi i neku hranu a ukoliko to čini može li u njemu bilo tko jesti ili samo njihovi gosti.

To eto, ne piše nigdje gdje bi se moglo jasno vidjeti, pa nismo ni ustrajali da saznamo, ali zato se o besprijekornom parkingu pišu romani… Također, na više mjesta je spomenuto da se u ovom restoranu “Kućica” mora rezervirati mjesto. Savjetujem vam da to ipak ne činite ukoliko vam nije baš toliko stalo da jedete pizzu, hamburgere i ćevape. Cijene su slične kao i Zagrebu što, hajde, možemo prihvatiti jer su skijališta uglavnom, pa i ovakva, skuplja od drugih lokacija, ali žaliti ipak treba što je ta jednostavna hrana dominanta u ambijentu koji vapi za širokom ponudom domaćih, tradicionalnih specijaliteta goranskog područja.

Općenito gastronomska ponuda u Gorskom kotaru nije na razini na kojemu bi mogla i trebala biti, pogotovo jer se već par godina pokušavaju izbrendirati kao atraktivna turistička destinacija, ali upravo zbog ovakvih stvari kao u Mrkopalju u tome ne uspijevaju onako kako bih volio da uspiju. Pa da, evo, svaki put kada padne malo snijega, kao što je to bilo i ovaj petak ujutro, radije ponovno otputujem u Gorski kotar nego tri desetljeća u povijest kada sam bio dijete na maloj padini između Jordanovca i Dobrog dola a što je, eto, sada nažalost slučaj…

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.