Gužve u Crnoj ovci potvrđuju da je Martićeva uvjerljivo najživlja ulica u centru Zagreba

O tome koliko je Zagreb zapravo gastronomski dosadan grad najbolje svjedoči činjenica da sam jučer na otvorenju jedne kvartovske slastičarnice susreo skoro pa sve ljude koje sam ikada u životu upoznao. Neke od njih, nota bene, nisam vidio više od dvadeset godina, pa i duže.

Od srednje škole nismo se nikada i nigdje sreli, a sada je, evo, gledam kako sa suprugom i troje musave djece liže sladoled od gorgonzole kao da se ne sjeća da sam je upravo ja upoznao s tim pljesnivim talijanskim sirom kad sam je svojevremeno odveo na pizzu Quattro formaggi u tadašnji Big Blue na Šalati. Tad joj se navodno nije svidio, baš kao ni ja, a sada je bila spremna petnaest minuta stajati u redu samo kako bi ga okusila u ovom smrznutom agregatnom stanju iz plastične čašice s malom žličicom.

Otac jednog mog prijatelja, nadalje, koji je njega i njegovu mamu ostavio čim se on rodio i rekavši da ide samo po kutiju cigareta zauvijek nestao iz njihova života, također se nakon više desetljeća odsustva upravo ovdje pojavio.

Uslikao sam ga i poslao prijatelju uz poruku da mu je stari tu, raspituje se može li kuglica pola-pola, a on mi je na to odgovorio da je i on u slastičarnici. Stoji u redu i čeka da naruči pa mu nije baš praktično sada pitati oca zašto ih je ostavio jer će, bezbeli, izgubiti mjesto u podugačkom redu a možda mu – napisao je u drugoj poruci – nestane i gorgonzole.

“Ovi navodno rotiraju 200 okusa pa moguće da dok dođem na red ponuda bude sasvim drugačija…”, napisao je sav uzbuđen što se napokon nešto događa u gradu pa makar to bilo i nešto ovako minorno. (Barem naspram ove druge stvari koja mu se danas dogodila…)

Susjed jedan, koji godinama nije napuštao svoj stan niti je komunicirao s vanjskim svijetom, nismo znali ni je li živ, započeo je sa mnom neobavezan razgovor o tome koji mi je najdraži okus, a čak dvoje ljudi koji se i u MUP-u vode kao nestali nisu mogli izdržati da se ovdje ne ukažu.

Bilo je naravno i onih koje ne poznajem niti sam ih ikada sreo uživo, a već duže vrijeme ih želim upoznati. Poznate glumice i pjevačice, zvijezde crvenih tepiha i osobe od većeg društvenog i kulturnog značaja, baš kao i razni akademici, poslovnjaci, sportaši i političari također su odmah nakon posla pojurili da vide što se to ovdje zbiva.

Cijeli grad kao da je jedva dočekao da se nešto napokon negdje dogodi kako bi, evo, mogli malo izaći i barem nakratko doživjeti nešto zanimljivo i novo.

Nitko više nije mario – pazite molim vas ovo – ni za cijenu kuglice, a što je moguće ste primijetili već dugo glavna društveno-ekonomska tema u državi…

Naručivalo se, vjerujte mi na riječ ako ste kojim slučajem propustili ovaj kako se čini najveći happening 2024. godine, kao da sutra ne postoji!

——-

Ne treba to međutim čuditi.

Centar grada je, da vam pravo kažem, najmanje posljednje četiri godine u takvoj silaznoj putanji da je postalo upitno je li revitalizacija istoga uopće moguća. Ili je, nedajbože, ovo sada trajno stanje…

Od potresa naime i korone, stanovništvo u centru grada je prepolovljeno.

Ljudi su odselili iz svojih oštećenih stanova, a dugo najavljivana i za Hrvatsku karakteristično zakomplicirana obnova za koju je država sredstva dobila od EU skoro pa isti dan, rijetko gdje da je i započela. Završiti, pretpostavljam, neće nikada!

Trebali bi, ukoliko se želite nasmijati, prošetati do onog centra ustanovljenog kako bi olakšao podnošenje zahtjeva za obnovu i prikupljanje dokumentacije. Nije čak ni toliko daleko od slastičarnice na koju ću se vratiti odmah nakon ove male digresije… Ta zgrada naime, u kojoj je i Vanđelić jedno vrijeme stolovao a koja se nalazi točno preko puta ulaza u hotel Sheraton, i u kojoj je prije toga bila Privredna banka, sada bi mogla poslužiti kao sjajan muzej hrvatske birokracije.

Iz unutrašnjeg prostora kroz ulazna vrata gurnute su neke debele cijevi, pretpostavljam za hlađenje vojske zaposlenika kojoj je unutra prevruće za njihov nerad, a fasadu su oblijepili s desetak A4 bijelih papira na kojima su napisali da, ovo citiram: “nije banka!”.

Ne piše naravno što je, jer vjerojatno to ni sami više ne znaju, ali banka zasigurno nije. Pa, molim vas lijepo, nemojte ulaziti i prekidati nas dok se hladimo…

“Ovo nije banka!”

Da sam imao kemijsku olovku pri ruci dopisao bih da nije ni pomoglo oko ubrzavanja obnove za što je bilo osnovano, a da sam imao ciglu bolje da ni ne govorim što bih učinio.

S obzirom na to, stanje u kojem je danas centar grada nikoga ne bi trebalo previše čuditi.

Također, nakon fizičkih osoba i sve pravne osobe koje su poslovale u tom i takvom centru, brzo su našle jeftinije poslovne prostore na drugim lokacijama, a nakon koronom uvjetovanog rada od kuće shvatili su da im neki raskošni i reprezentativni prostori možda i nisu baš nužni. Sve to odrazilo se, jasno, na život i dinamiku centra.

Od nekoć veličanstvenog, koji je bio na najboljem putu da postane podjednako dobar kao i u drugim europskim metropolama pa zbog nekih lokalnih specifičnosti i bolji, postao je u potpunosti nepostojeći. Pa, ljudi moji, glavna zvijezda zagrebačke špice, sudeći po paparazzo izvještajima koje svake subote možemo čitati na portalima, je Mirela Holy.

Ne sjećam se kada je tijekom svoje povijesti zagrebački šminkeraj bio na tako niskim granama…

Taj dio grada, osim što je dakle postao nepoželjan za život i rad, više očito nije atraktivan ni za kratki  vikend posjet. Visoke cijene u ugostiteljstvu, niska razina ponude i usluga i politika parkiranja koju može osmisliti samo netko tko suštinski ne razumije promet ali ni bilo što drugo u životu pri tome misleći da apsolutno sve zna, dovele su do toga da ljudi iz drugih gradskih zona ni u naletu najvećeg ludila ne pomišljaju da odu na piće ili ručak u prvu zonu.

Hodao sam posljednjih dana tim pustim, razrušenim, depresivnim centrom i promatrao sve te prazne lokale pitajući se koliko će još ovako izdržati. Da će netko otvoriti nešto novo i dobro suludo je bilo i pomisliti, a svakoga tko se na to ipak odluči trebalo bi pregledati i procijeniti ima li uopće poslovnu sposobnost. Ukoliko se utvrdi da je ima – po hitnom postupku da mu se oduzme.

Žalba ne odgađa izvršenje!

Turiste neke koje sam sreo pitao sam što pobogu ovdje rade te zašto su uopće došli.

Nisu mi znali reći.

Slegnuli su ramenima i pitali me za savjet. “Vratite se kući!”, rekao sam im, ali ne poput onih Španjolaca kojima turisti smetaju da uživaju u vlastitom gradu pa su ovo ljeto krenuli u veliku kampanju protiv njih, već upravo suprotno od toga – za njihovo dobro sam im to rekao.

U gradu se apsolutno ništa ne događa, restorani i kafići strahovito su dosadni, ljudi naporni, a po gradu samo jurcaju oni biciklisti koji dostavljaju hranu iz nakaradnih žutih i plavih torbetina.

“Povedite i mene…”, dodao sam još, ali već su bili odmaglili.

——-

A onda se, evo, u Martićevoj skoro dvije godine od najave otvorila ta neka zanimljiva slastičarnica i odjedanput smo svi pohitali da svjedočimo jedinom znaku života zabilježenom na 16. meridijanu posljednjih godina. Nismo se mogli strpjeti ni jedan dan pa otići, štojaznam, sutra ili prekosutra… Odmah smo morali biti tamo i polizati taj sladoled. Čak i oni prehlađeni među nama, oni s jakom grloboljom, isplazili su jezik kako bi probali taj neki novi sladoled.

Kasnije će već stisnuti zube…

Ta poznata beogradska zanatska sladoledarnica Crna ovca, da se ovako pred kraj vratim na nju, otvorila je u jedinoj donekle vibrantnoj gradskoj ulici – Martićevoj. Prilično je velika, s dosta sjedećih mjesta i lijepo uređena, a sladoled se osim na kuglice prodaje i u većim pakiranjima za doma. Proizvode, uzgred kazano, i primamljive sladolede na štapiću. Kakav je okus tih sladoleda, to vam međutim ne bih znao reći jer od uzbuđenja što se napokon nešto događa nisam na to, baš kao ni na cijene, obraćao pozornost.

Da su mi poslužili sladoled od morske soli i naplatili ga stotinu eura – ja to ne bih primijetio! 

Poput mog prijatelja s početka priče koji nije mario za davno izgubljenog oca, susjeda koji se zbog ovoga vratio iz mrtvih ili bivše djevojke na koju je, kako će se naknadno ispostaviti, okus gorgonzole djelovao kao spužvasta  madeleine na Prousta i vratio je u mladost koje sam i ja bio dio a zbog čega mi se nešto kasnije i srdačno javila tako da muž i musava djeca ne primijete, jedino važno bilo mi je da sam osjetio nešto što bi se najpreciznije dalo objasniti kao nada da, eto, ipak nije sve bespovratno uništeno.

Postoji još uvijek želja kod ljudi da se malo i živi, a ne samo životari, pa da ovako neka otvaranja kvartovskih slastičarnica, bez obzira koliko kvalitetne bile, bude tek jedna od, ali ne i glavna vijest u centru grada.

Pokazalo je to ovo jučerašnje okupljanje svih znanih i neznanih, a do kojega je, baš kao i do svega ostalog što je dobro, došlo sasvim spontano. Pretvarajući Zagreb, barem na taj jedan trenutak, u ne baš toliko u gastronomskom smislu dosadan grad.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.