Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Ovaj mali otok u sredini Elafitskog otočja, koji se nalazi između Šipana i Koločepa, turistički je zapravo najrazvijeniji otok zapadno od Dubrovnika. Većina turista na ovom prekrasnom otoku dnevni su posjetitelji koji na Lopud dođu katamaranom iz Dubrovnika i onda odmah malim električnim golf vozilom koje je jedino dopušteno odjure na pješčanu plažu Šunj na suprotnoj strani otoka. Tamo su istina bolji selfiji, ali ništa drugo osim toga.
Oni onda tamo jedu i piju u nekom od restorana koji na plaži koji imaju i koncesije za postavljanje ležaljki i suncobrana, ali tako propuštaju sve što se nalazi s ove, puno bolje strane otoka. A to su, bez imalo pretjerivanja, dva restorana koja se zasigurno ubrajaju među najbolje na Jadranu. Zanimljivo: oba restorana drže – pazite molim vas ovo – isti ljudi. Poznata lopudska obitelj Glumac i njihova tazbina.
Za restoran Dubrovnik čija je terasa skoro pa u moru a svježa riba netom ulovljena i malim čamcem dovezena prvo u restoran a onda na tanjur s tek kratkim odmorom u vitrini s ledom, čuli su svi najkasnije kad je Cristiano Ronaldo odlučio Uskrs proslaviti upravo kod njih. I sam sam, baš na ovom portalu specijaliziranom za gastronomiju, više puta o tome pisao, a spomenuo sam ih i kad ih je posjetila jedna druga megazvijezda: Debeli Sremac. Obavezno pročitajte ako vas zanima kako se ne treba ponašati u restoranu ove vrste… Ono međutim što još nije toliko poznato i ljudi bi umjesto da bezglavo jure na Šunj trebali svakako probati, to je njihov drugi restoran na Lopudu svega stotinjak metara udaljen od prvog a koji je – evo priznat ću to nakon ručka u kojem sam tamo uživao za Veliku Gospu – još i bolji od Dubrovnika.
Restoran La Villa smješten je u sklopu renesansne vile obitelji Mayneri koja elegancijom krasi lopudsku šetnicu ali i podsjeća na bogato kulturno nasljeđe otoka, a zahvaljujući hrani koju poslužuje od Lopuda bi uskoro mogla napraviti fine dining destinaciju dostojnu njegove ljepote. Nisam bio jedini koji se sjetio upravo kod njih ručati na ovaj blagdan. Bio je tu negdje i Jan Koum, suosnivač WhatsAppa, a koji je svoju dvjesto milijuna vrijednu jahtu parkirao pred restoranom, ali i još mnogo drugog svijeta zbog kojega sam se morao pozvati na poznanstvo s konobarom kako bih dobio neki stol.
“Što je danas ovakva gužva?”, pitao sam ga pomalo naivno jer još ni jedanput nisam bio na Lopudu za vrijeme Velike Gospe, a on mi je rekao kako to nije ništa s obzirom na to kako je to nekoć bilo. Po rivi se, govori mi, nije moglo proći, a jedne godine je pjevala i Severina.
Nije doduše ni sada manjkalo ljudi pa je morao brzo dalje primati narudžbe i nije imao vremena dalje me podučavti o tim za Lopud boljim vremenima, ali stigao nas je sjajno savjetovati o jelima pa su nam veoma brzo za stol stigle riblje juhe i one od rajčice. Teško bi bilo reći koja je bolja, a najbolji dokaz kvalitete juhe je kad se sav preznojiš dok je jedeš. Upravo to mi se dogodilo pa sam se malo rashladio hladnim Grkom kojega toče na čaše i koji mi je, unatoč tome što je malo zahtjevnije vino, sjajno odgovarao. Uzeli smo još i kozice u tempuri te tartar od sabljarke jer nismo mogli odoljeti iako nam je to za predjelo svakako bilo previše.
Za glavno jelo su bili špageti od morskih plodova, savršeno pečeni biftek i polpete od hobotnice, kozica i škampi. Sve prekrasno servirano na ručno rađenim tanjurima dubrovačke kiparice koja radi pod brandom Vukoja art i koja je te tanjure izradila posebno za ovaj restoran. A, tart od limuna i Pavlova torta, da spomenem i taj slatki dio, zaokružili su na najbolji način cijelu priču u La Villi za Veliku Gospu… Mogli smo se nakon toga odmah vratiti za Zagreb jer smo znali da bolje od ovoga ne može. Pa ni na prekrasnim Elafitima…
Kako je međutim Velika Gospa ove godine praktično pala na četvrtak, bilo je suludo ne spojiti taj dan s vikendom pa obići i druga dva otoka kojima je Lopud okružen a koja – kako ćete shvatiti ako nastavite čitati ovaj ljetopis za kraj godišnjeg odmora – također imaju mnogo toga za ponuditi.
Priča restorana Tauris na Šipanu skoro je jednako dobra kao i njihova gregada. Osim zbilja fantastično pripremljene svježe ribe i palačinki s nevjerojatnim džemom od domaćeg grožđa, u tom prekrasnom ambijentu na otoku Šipan pokraj grandiozne vile obitelji Stjepović gdje se smjestio restoran Tauris, a uslijed čega imate dojam da objedujete na nekom vlastelinskom imanju, iz prve ruke možete uživati i u zanimljivoj priči o ovom restoranu koji su pokrenuli i koji do današnjeg dana uspješno vode braća Miroslav i Baldo Ivanković.
Ovaj prvi je, da Vam kratko prenesem ono najvažnije što sam čuo iz prve ruke, nakon završenog fakulteta i stečene titule inženjera počeo raditi na recepciji tada veoma slavnog, a danas nažalost zatvorenog hotela Šipan. Ljudi koji su taj hotel kupili prije par godina koriste ga, uzgred kazano, za vlastite svrhe i ljetovanje obiteljskih prijatelja ali nipošto onako kako su naveli prilikom davanja ponude a što je bio jedan od ključnih uvjeta prilikom prodaje. Ugostiteljstvo i turizam bilo je ono što ga je uvijek u životu zanimalo, da se vratim na jednog od ove braće koji tu priču vrlo rado priča, pa za svoju struku nije pokazivao prevelik interes ni nakon diplome. Jedino tko je manje mario za formalno obrazovanje od njega bio je njegov stariji brat Baldo. On je, naime, čitav život želio samo jedno – biti kuhar!
Kako je međutim odrastao u sredini i vremenu koje nije previše cijenilo takav karijerni izbor, majka ga je natjerala da završi neke škole… Ne treba je zbog toga kriviti. Žena je imala najbolje namjere za svog prvorođenog i jednostavno nije mogla znati da će s vremenom to postati jedno od najcjenjenijih zanimanja, a talentirani kuhari slavni poput holivudskih glumaca. Odlučan da ostvari svoje snove, Baldo odlazi prvo u vojsku a potom na prekooceanski brod na kojemu naposljetku izučava zanat, ostvaruje svoj dječački san i postaje kuhar.
Istovremeno, njegov promućurni brat Miroslav, od milja zvani Miro, uviđa da sve ovo što u hotelu radi za druge, a u čemu se pokazao kao vrlo spretan i omiljen, može raditi i za vlastiti džep. Na brzinu preuređuje jedan zanimljiv prostor u Šipanskoj Luci nedaleko od hotela u kojemu je radio te znajući s kakvim kulinarskim virtuozom dijeli genetski kod, otvara jedan od prvih privatnih restorana na otoku: Tauris.
Njegov stariji brat zbog tog gastronomskog i poduzetničkog pothvata svoga buraza nakon skoro trideset godina tijekom kojih je oplovio svih sedam svjetskih mora i obišao sve luke, napokon se vraća kući. Na Jadransko more, u onu luku koja mu je najdraža – Šipansku!
O uspješnosti te ideje i njihova restorana, da malo skratim jer mi je već kretao katamaran prema Koločepu gdje ću provesti treći dan, najbolje govore godine uspješnog poslovanja kojima svjedočimo i brojni zadovoljni gosti koji im se iz godine u godinu, baš poput mene, uvijek rado vraćaju.
Iako na spomenutom otoku rade još dva veoma dobra restorana, Kod Marka i Stara mlinica u Suđurađu koje bih svakako posjetio da kojim slučajem na Šipanu ostajem duže od dvadeset i četiri sata, Tauris je ipak moj izbor kada je riječ o jednodnevnom izletu.
Uz ovu priču o braći koju već drugi put slušamo ali nam i dalje nije dosadna jer svaki put iskrsne neki novi zanimljivi detalj, ove godine jeli smo gregadu od škarpina koja je potkrijepila sve ono što je do tada bilo izrečeno. Za desert smo osim palačinki s džemom od grožđa probali i one s džemom od smokvi, također prvoklasne, a probali smo i tortu od skorupa. Tradicionalni je to dubrovački kolač na koji su mnogi zaboravili, ali restoran Tauris se pobrinuo da i nove generacije okuse tu lokalnu delikatesu za koju je skoro pa nemoguće nabaviti recept.
Dva buraza su, da zaključim, dobro učinila kad su odlučili krenuti svojim putem i otvoriti jedan od najboljih restorana na Elafitima a na Šipanu svakako. Ne znam samo koliko njihove struke za koje su se školovali zbog toga pate, ali nije me, dok sam uživao na njihovoj ugodnoj terasi, za to ni bilo briga.
Konoba Škerac na Koločepu jedna je od najbolje čuvanih restoranskih tajni na Jadranu. Njihov broj telefona pogotovo! Uz Lopud i Šipan, treći otok s Elafita koji lokalci nazivaju i Kalamota a u široj javnosti poznatiji je kao Koločep, krije nešto zbilja fantastično. U naselju Gornje Čelo, trideset minuta hoda uz brijeg od trajektnog pristaništa i direktno iznad male pješčane plaže s prekrasnim pogledom na zaljev Don Divan, nalazi se mala konoba Škerac. Itekako se isplati prehodati taj put iz Donjeg u Gornje Čelo koliko god bilo naporno, jer nagrada na je takva da evo već drugu godinu zaredom samo zbog te obiteljske konobe svoj inače opuštajući godišnji odmor pretvaram u ovu malu planinarsku avanturu.
Na njihovoj prekrasnoj terasi ispred 300 godina stare ribarske kuće natkrivenoj krovom od prirodnog materijala da bi gosti osim debele hladovine imali osjećaj da su i dalje na plaži, jede se – evo otkriti ću vam bez obzira na to što je jedna od najbolje čuvanih restoranskih tajni na Jadranu – fantastična orada punjena ružmarinom, lagano pečena na ugljenu i dovršena češnjakom i začinskim biljem. Ljudi su, poznato je, brodovima znali potegnuti s drugog kraja svijeta samo da bi to probali… u tome nažalost nisu svi uspjeli.
Najveći problem ove konobe je, naime, dobiti slobodan stol. To je prava igra na sreću. Telefonski broj koji se na Googleu navodi kao njihov već godinama nije aktivan, a simpatična obitelj koja već dulje od trideset godina uspješno vodi ovu konobu nije uspjela izaći na kraj s birokracijom internetskog diva i promijeniti broj. Uslijed toga, nemoguće je napraviti rezervaciju jer ljudi sumanuto zovu broj koji se više ne koristi pa bi se događalo da kad ljudi brodom dođu s tog drugog kraja svijeta ili propješače od luke u Donjem Čelu, jednostavno ne mogu dobiti slobodan stol i ostanu gladni. Ukupan kapacitet je svega desetak stolova, a kad netko zasjedne toliko mu je tamo lijepo da se zna dogoditi da po cijeli dan ne ustane. Za razliku od uobičajene prakse na Jadranu gdje bi ga gazda onda potjerao jer je, jasno, važno okrenuti što više stolova u radno vrijeme, obitelj Vlajki je sušta suprotnost tom ekonomski zapravo opravdanom modelu pa turističkoj slici naše države doprinose s malo ljudskosti. Nikoga ne diraju i puste ljude da sjede koliko god požele. Nažalost, neki to i zlorabe pa mnogi koji bi također željeli uživati u zbilja prekrasnom ambijentu ostanu bez te mogućnosti…
Ove godine sam uz već opjevanu oradu koji pripremaju na vanjskom roštilju gdje ih gosti mogu vidjeti, za predjelo jeo girice i dagnje, a za desert njihovu nevjerojatno ukusnu štrudlu od jabuka. Imao sam naime sreću da nabasam na prazan stol. Porcije su velike a cijene relativno niske. Ručak za tri osobe platio sam manje od stotinu eura, što je na Jadranu za ovakve morske specijalitete zbilja rijetkost.
Na plaži Don Divan, a gdje sam se nakon ručka još jednom okupao prije nego ću se upustiti u okomitu pješačku turu prema luci i katamaranu, zaboravio sam kupaće gaće. Umjesto da se zbog toga uzrujam, shvatio sam to kao kozmičku poruku da ću se, eto, i sljedeće godine vratiti na ovo malo šarmantno mjesto. U potragu za kupaćim i na ručak. Ovo prvo nisam baš siguran da ću pronaći, ali ručati u konobi Škerac zasigurno hoću jer sam ovom prilikom nabavio ispravan broj telefona pa ću iznimno moći i rezervirati stol. Kako ova najbolje čuvana restoranska tajna na Jadranu ipak ne bi postala neko opće mjesto na koje može doći svatko tko ima telefon bez da se mora potruditi i onda još malo riskirati, isti ću, evo, ipak zadržati za sebe a neka svi ostali okreću onaj s Googlea.
Ljetovanju je tu došao kraj. Nakon Velike Gospe i, evo, ovog vikenda nakon tog blagdana ionako je za svakog radno sposobnog čovjeka skoro pa nepristojno još biti na moru. Sve se seli u Zagreb, a do idućeg godišnjeg odmora držat nas mogu samo uspomena na ovu vrlo neobičnu turističku sezonu u kojoj su mnogi, kako se čini, ostali bez gaća – pri tome ne mislim na one kupaće. Za sve nas ostale tu su Elafiti i dogodine!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
