Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Slastičarnica Palma na lopudskoj rivi nazvanoj po njihovu dobročinitelju i donatoru Ivi Kuljevanu, a sa čije se terase pruža prekrasan pogled na more i vibrantnu luku u koju se konstantno slijevaju mnogobrojni turisti ali i stižu pošiljke iz Grada nužne za funkcioniranje ovog mikrokozmosa na otoku, drugi je po redu ugostiteljski objekt na Lopudu gledajući od samog pristaništa za brodove. Prije njih nalazi se samo neki beach bar otvoren prošle godine. No, po važnosti za cjelokupnu otočnu zajednicu slastičarnica Palma je zasigurno prvi ugostiteljski objekt na obali. Tamo se naime okuplja i mlado i staro, domaće i strano, a uz prvu jutarnju kavu te eventualno svježe cijeđenu limunadu, diskutira se o aktualnim temama od šireg društvenog značaja.
Sjedio sam neki dan tamo, prije nego što će uploviti prvi brod iz Dubrovnika, kada sam načuo jedan takav društveno relevantan razgovor između dvojice iznajmljivača apartmana, koji dosta toga objašnjava.
“Bez obzira koliko jeftino dao svoj apartman,” rekao je jedan od njih onom drugom tako da i ovaj treći čuje, “ljudi neće dolaziti jer im je skupo navečer otić pojest pizzu i popit pivo”.
Na Lopudu je taj apartmanski smještaj, u pravu je čovjek, zaista pristupačan. Može se naći već za 70-tak eura na dan apartman za četiri osobe u neposrednoj blizini mora, što je zbilja povoljno kad se uzme u obzir da su domaćini sve mahom normalni i pristojni ljudi koji vam neće, kao što smo drugdje po obali znali viđati, dodatno naplaćivati korištenje klime ili štojaznam frižider držati na dvojci. Nije međutim taj čovjek lagao ni kad je rekao da si turisti bez obzira na tu uštedu ostvarenu prilikom rezerviranja smještaja teško mogu priuštiti cijene koje su zavladale na ovoj na početku spomenutoj obali Ive Kuljevana.
Pri tome, jasno, problem nije u restoranima koji to svojom kvalitetom opravdavaju poput Restorana Dubrovnik ili La Ville, a koji su zbilja restorani visoke razine pa ne treba ni čuditi što ih svake godine posjećuju neke od najvećih svjetskih zvijezda poput Cristiana Ronalda ili Harrisona Forda. S obzirom na ono što nude, njihovu uslugu koja se uzgred kazano ne razlikuje za nekog od gore navedenih superstarova i običnog turista koji je tu došao provesti samo jedno opušteno poslijepodne, te ambijent koji najbolje oslikavaju stolovi smješteni skoro pa u moru, njihove cijene su i više nego pristupačne. Popust koji daju domaćem stanovništvu, da spomenem i to, u meni izaziva veći patriotski naboj od onoga što sam osjetio kada je Mandžo u zadnjim minutama produžetka potopio bahate Engleze na Svjetskom prvenstvu. Bila bi prava šteta, treba to svaki put posebno naglasiti, posjetiti Lopud a ne doživjeti ga kroz oba ova zbilja fantastična restorana…
Problem je, kao uostalom svugdje na svijetu, u onima koji posluju kao, recimo, restoran brze hrane, a cijenama mogu konkurirati i onima s nekoliko Michelinovih zvjezdica. Takvi su nažalost uvijek u većini. Devetnaest eura za ćevape se zbilja može teško objasniti drugačije nego da je riječ o gospodarskom kriminalu, a zamrznuta Ledo pizza koja ide i za 15 eura već godinama naš turizam unatoč mnogim sjajnim primjerima dovodi na loš glas.
Palačinke za dijete?
Cijena na upit i u inbox.
Turistički analitičar sa susjednog stola izrekao je zatim još jednu istinu, koja nažalost ukazuje da će u buduće, bez obzira na to što je ove godine na otoku 40 posto manje turista nego lani, teško doći do korekcije tih cijena.
“Zbog velikog prometa na otoku zbog dnevnih turista koji svakodnevno dolaze iz Dubrovnika,” zaključio je svoje jutarnje izlaganje, “uvijek će uhvatiti barem par naivaca koji će im to i platiti”.
“Njima je to dovoljno…”, poentirao je snažno za kraj,”a nas ‘ko jebe?!”
Zadnji brod za Dubrovnik ide međutim oko sedam sati navečer, odvozeći tada i posljednjeg od tih dnevnih posjetitelja, a pretežito prazne restoranske terase koje nakon toga ostaju na još dobedavno krcatoj obali Ive Kuljevana svjedoče o tome kako taj model – većinski je toga svjesno i lokalno stanovništvo – dugoročno ne može biti dobar za turističku sliku ovog predivnog otoka na koji se bez obzira na pojedine lovce u mutnom uvijek rado vraćam.
——-
Drugi razlog zašto je toliko manje turista, a do ovoga sam došao sasvim sam i bez pomoći ljudi sa susjednih stolova, jest što jedini veliki hotel na otoku, Lafodia koji broji četiri zvjezdice, jedva da zaslužuje i tri. On je ove godine poluprazan, a s obzirom na to u kakvom je stanju i koliko brine o nekim za hotelski smještaj veoma bitnim stavkama, to je čak i sjajan turistički rezultat. Nije uspio izaći na kraj ni s radnom snagom pa je podigao cijene smještaja jer zna da kad bi imao popunjene sve kapacitete nikako ne bi uspio izgurati sezonu do kraja, a ovako će na polovičnoj popunjenosti ipak uspjeti nešto zaraditi bez da mora tražiti nove radnike. Uloviti nekog naivca, čini se, i njihova je ovogodišnja deviza.
Hotel je u vlasništvu talijanske obitelji Marazzi koja je bogatstvo stekla na keramičkim pločicama, a hotel su otkupili prije više od dva desetljeća iz stečajne mase nekoć slavnih Hotela Lopud. Lafodia ima 182 sobe sve s pogledom na more, dva bara, restoran, teniske terene, igralište i konferencijsku dvoranu. Ispod njega nalazi se mala plaža i hotelski restoran. Na prvu je sve to sjajno, možda i zadovoljava kriterije potrebne za četiri zvjezdice, ali ako boravite u hotelu ili evo poput mene provodite vrijeme oko njega, teško da ćete se oteti dojmu da je tu riječ o svega tri donekle nategnute zvjezdice.
Prošloga ljeta imali su omanji skandal s hotelskom brošurom namijenjenom gostima u kojoj su naveli da se devedesetih godina u Hrvatskoj vodio građanski a ne obrambeni rat, pa su neki njihovi gosti zbog toga prekinuli ljetovanja, dali ih u novine i otkazali ranije uplaćen aranžman. Takva reakcija je moguće bila i malo pretjerana, ali nebriga o bazenu, primjerice, nešto je zbog čega bi takav postupak bio itekako opravdan. Bazen koji im se nalazi na najljepšem mogućem mjestu s pogledom na cijeli zaljev djeluje naime poprilično neodržavano i zapušteno, a voda je ledeno hladna. Na bazenu nemaju nikakvo osiguranje koje bi kontroliralo jesu li na njemu samo gosti hotela pa se kupati može tko god poželi, a kako to pod ovim uvjetima nitko normalan ne želi, osiguranje im zaista nije ni potrebno.
Ili, evo, već danima je glavni hotelski ulaz, velika rotirajuća vrata na vrhu stubišta koje se proteže sve od lijepog dugačkog mola, izvan funkcije. Do recepcije se sada – pazite molim vas ovo – dolazi provlačenjem kroz neki sigurnosni ulaz sa strane. Umjesto da poprave ta rotirajuća vrata pa da gosti mogu normalno ući u hotel, na vrata su zalijepili papir na kojem piše da ona, eto, ne funkcioniraju. Za razliku od onoga što su prošle godine napisali u brošuri o Domovinskom ratu to je zbilja i istina, ali ne objašnjava zašto ih pobogu ne poprave. Mnogi su gosti ove godine možda baš zbog toga, ali i drugih sličnih stvari koje otkrivaju određenu dozu nebrige, odlučili smještaj potražiti drugdje. Budući da je Lafodia jedini tako velik hotel na otoku, posljedice toga trpe, jebatga, i svi drugi lopudski turistički djelatnici…
Pitanje hotela na Lopudu je i inače jedna bolna tema. Nakon rata došlo je do iznenadnih i ne nužno potrebnih stečaja ranije nacionaliziranih Hotela Lopud, a koji su obuhvaćali hotel Grand, hotel Lafodia, hotel Pracat i mnoge druge objekte pokojne lopudske hotelske tvrtke u kojoj su prije rata radile generacije stanovnika Elafita i u čijim hotelima je odmaralo mnoštvo domaćih i stranih turista. Sve naravno s ciljem da netko vrlo jeftino dođe do vrijednih nekretnina. Proces privatizacije se, međutim, zbog zahtjeva za povrat imovine i raznih neriješenih imovinsko pravnih odnosa koji su zaustavili prodaju stečajne mase odužio na skoro trideset godina, tijekom kojih su svi ti hoteli uglavnom propali. Nedavno je tek prodan hotel Pracat koji još nije bi blizu toga da checkira prve goste, a jedini funkcionalan je ovaj upravo opisani Lafodia.
Onaj najljepši među njima – hotel Grand – sagrađen od armiranog betona po projektu slavnog beogradskog arhitekta Nikole Dobrovića, po svemu sudeći neće biti u funkciji još najmanje sto godina.
Taj nedostatak adekvatnog hotelskog smještaja na otoku koji se nekoć upravo time mogao ponositi, ključan je faktor za slabe turističke rezultate o kojima su jučer izvijestili i iz Udruge ugostitelja pri HGK.
——-
Treći razlog za pad posjećenosti od najmanje 40 posto leži u tome da ljudi nažalost nisu u potpuno svjesni kakav je Lopud zapravo raj na zemlji.
Prva dva razloga mogu se odnositi na većinu hrvatske obale gdje su cijene bezobrazno visoke a hotelski smještaj deficitaran i izuzev nekoliko poznatih iznimaka neadekvatan. Na Hvar, Korčulu i Brač, otoke s najnerealnijim pristupom cijenama na cijeloj obali, to se pogotovo može odnositi. Oni su se u cijeloj Europi proslavili kavama za sedam do osam eura i prosječnim šampanjcima za 250 do 300 eura. Na Lopudu na svu sreću situacija još nije takva, ali ako se barem ovo stanje s hotelskim smještajem s vremenom ne poboljša pa postanu otok isključivo orijentiran na dnevne posjetitelje iz Dubrovnika, ni to nije isključeno.
Ovo treće međutim, o raju na zemlji kojeg ljudi još nisu u potpunosti svjesni, možda sam malo subjektivan kada to tvrdim, ali vrijedi ipak samo za Lopud. Kad bi ljudi bili malo bolje upoznati s ljepotama ovog krajolika koji oduzimaju dah, njegovim lokalnim specifičnostima, društvenoj zajednici i zanimljivostima jednog ovakvog komadića zemlje za koji možemo biti samo sretni što je u nekoj božanstvenoj podjeli karata, u partiji koja je odlučivala o teritoriju, morskim miljama, meridijanima, paralelama i ‘ko zna čemu još pripao upravo nama, nema tih pokvarenih rotirajućih vrata, uvjeren sam, koja bi spriječila da jedan ovakav biser od otoka napokon ostvari svoj puni turistički potencijal. Onaj o kojemu je i Ivo Kuljevan, njihov dobročinitelj i donator po kojemu su nazvali glavnu obalu, sanjao dok je još kao golobradi mladić plovio svijetom i mukotrpno zarađivao šolde koje će nesebično darovati svom malom mistu.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
