Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Taverna Go Ro u uvali Magrovica na Dugom Otoku nepretenciozna je ali originalna gostiona, čiji se pokojni utemeljitelj intenzivno fraternizirao sa svim svojim gostima. Kojima to nije nimalo smetalo. Fraternalistički društveni rituali u Go Ro nisu išli na živce čak ni Warrenu Buffetu, jednom do najbogatijih i najpametnijih ljudi na svijetu.
Veliki američki investitor nekoliko je godina zaredom visio u Go Ro, a njegova jahta navodno vrijedna stotinjak tisuća dolara na dan, sidrila se iz ljeta u ljeto u vodama Dugog Otoka. Warren Buffet na Dugom Otoku nije privlačio osobitu pozornost. Paparazzi nisu čučali u okolnom grmlju da bi ga fotografirali kako čisti ribu i jede jastoge. Čamci televizijskih ekipa nisu kružili oko Buffetova broda niti su vodeći hrvatski ekonomski komentatori stajali u redu pred tavernom Go Ro da bi pokušali dobiti intervju od proroka liberalnog kapitalizma. Warren Buffet na Dugom je Otoku pronašao svoj mir. Baš kao i puno tabloidnija Caroline od Monaca, koja je voljela večerati u toj gostionici.
Baš kao i Roman Abramovič u vrijeme svoje najveće slave. Naši prijatelji s posla prije petnaestak su godina kupili vikendice na Dugom Otoku. Šokiralo ih je kad su u Salima u mjesnom kafiću , vidjeli Romana Abramoviča, tadašnjeg vlasnika nogometnog kluba Chelsea i jednog od najbogatijih Rusa, kako mirno pije kavu. Abramovič je imao vrećicu srdela kupljenih u obližnjoj ribarnici. Još ih je više šokiralo što se nitko u kafiću nije obazirao na Abramoviča, kao da nisu znali o kome se radi (a sigurno su znali).
Dugi Otok tako je stekao tihu reputaciju među onima koji znaju, destinacije iz snova za milijardere koji žele da ih se ostavi na miru. Abramovičeva jahta Luna 2010. godine bila je usidrena u vodama Parka prirode Telašćica, gdje se možda mogla mimoići s Buffetovom jahtom. I tko zna sa čijom još, jer Dugootočani nikad nisu željeli spektakularizirati svoje slavne i bogate goste. Dugootočki park prirode Telašćica jedan je od najljepših lokaliteta u Hrvatskoj. I s kopnene, a još više s morske strane. Kopnenim dijelom Telašćice dominira Vidikovac toliko poseban da je na njega nepotrebno trošiti epitete.
S Vidikovca se vide brutalne stijene Telašćice koje pod pravim kutom padaju u more s vrtoglavih visina, pa unutarnji dio Telašćice pun zelenila i slanih jezera, pa još otvoreno more prema Anconi koje po noći kad se lovi plava riba svijetli poput Las Vegasa od svićarica koje izlaze na more. Na nivou ispod Vidikovca smjestio se jedan do najsuvremenijih edukativnih centara u hrvatskim prirodnim i nacionalnim parkovima.
Lijevo od ulaza je golemi ekran s animacijama riba koje žive u dugootočkim vodama. Slijedi više interaktivnih stanica na kojima možete upoznati lokalne kopnene i morske životinje, floru, rimsku povijest Dugog Otoka i njegovu geologiju, ali i slušati glasno njakanje magaraca. Edukativni centar Telašćica iznimno je komunikativan, moderan i zabavan. Učenje o Dugom Otoku nastavlja se i u sobi kraj Vidikovca gdje se posjetitelji mogu detaljnije upoznati s glavnim ribljim vrstama koje žive u dugootočkom akvariju, poput murine, kirnje, škrpine plavih riba, kao i s velikim rakovima. Sa samog Vidikovca pružaju se pogledi kakve je nemoguće precizno opisati osim fotografijom.
Scenografija Dugog Otoka još je dramatičnija s morske strane. Prošlog petka ujutro plovili smo od Sali do Kornata. Evo što smo sve vidjeli i doznali; ovo doznali osobito je važno jer Dugi Otok i Telašćica nisu samo atraktivna mediteranska scenografija, nego poprišta ozbiljnih društvenih sadržaja i gotovo etnografski vrijednih rituala.
Za turiste koji onuda plove Kornati i Telašćica su jedna od najspektakularnijih vizura na Mediteranu, priroda čiju najvažniju dimenziju, njenu čistoću, energiju i dubinu, Instagram ne može dočarati. Dugi otok i 140 kornatskih otočića čuvaju svoje priče i povijest, ne guraju ih pred svakoga. Tri križa od suhozida na strmoj padini Kornata neće primijetiti svatko tko se otoku približi brodom. Spomenik vatrogascima iz Tisnog, Vodica, Šibenika, Boraje, Grebaštice koji su tamo misteriozno poginuli 2007, djelo velikog dalmatinskog arhitekta Nikole Bašića, stopljen je sa suhom kratkom travom, jedinim što prekriva živi kamen brda. Morate znati što je bilo, netko iz toga kraja mora s vama podijeliti tu tragediju da biste znali što gledate u ta tri kamena križa.
Zvono koje nas je pratilo dok smo plovili kraj otoka u lipnju tek je živopisni detalj za turiste koji su zadnjih dana lipnja razgledavali skromnu crkvicu na otoku. Samo par tjedana kasnije ta crkvica postaje središe najvažnijeg lokalnog obreda, Gospe od Tarca, zavjetne procesije brodovima koja kreće s Murtera a završava u uvali Tarac misom s blagoslovom polja i mora. Crkva je sagrađena u srednjem vijeku na temelju starije crkve, zahvale za jedini prirodni izvor vode i komadić plodne zemlje na Kornatu, od kojih su preživljavali i Saljani i Murterini i njihova stoka.
Tragovi tog teškog života, vječnog veslanja, kopanja, razbijanja, tegljenja kamena, borbe za preživljavanje, još se vidi na svakom otoku. Iza kuća za odmor i slavnih nautičarskih restorana i danas raste pokoje stablo, jedna smokva ili maslina ograđena svojim suhozidom. Od toliko su malo zemlje ljudi morali oteti hranu na otocima. Gledajući te gole kamene padine ispresijecane rijetkim suhozidima, čovjek se zapita zašto su uopće dolazili u taj neprijateljski krajolik, ali život je na otocima svugdje bio isti. Ne može se živjeti samo od ribe.
Danas je teško zamisliti da su na tom golom kamenu sadili i vinograde. Nisu to bili tipični dalmatinski vinogradi. Dovesti grožđe do berbe bilo je rizična operacija. Neudane Saljanke njihovi su očevi i braća ljeti kad grožđe zrije brodovima na vesla dovodili na otok, ostavljali ih u kamenim kažunima bez svjetla i vode, da s malo hrane koje su im ostavili čuvaju vinograd “kako Murterini ne bi pojeli grožđe.” Nepovjerenje vječnih konkurenata Saljana i Murterina danas izgleda više kao stvar lokalnog kolorita, ali nećemo biti baš potpuno naivni.
“Čuvarice vinograda zvali su pudarice,” pričao nam je naš kapetan Tomislav Čarić, Splićanin s Bačvica, bivši pomorac koji se suprotno svojim gradskim instinktima doselio u Sali i otada doslovno neprekidno plovi po Telašćici i Kornatima, u tri ljetna mjeseca vozeći turiste a ostatak godine kao ribar i entuzijast big game fishinga. “Moja pokojna susjeda bila je pudarica. Znala mi je pričati da se nikad u životu nije bojala kao u noćima dok je čuvala vinograd. Ti je strahovi možda nikada nisu ni prošli.” Mlade žene, ionako obezvrijeđene u svojim selima, ostavljene danima u divljini, bez svjetla, bez dovoljno hrane i vode, manje vrijedne od škrtog vinograda. Taj sistem vrijednosti, međutim, nisu toliko diktirali ljudi koliko zemlja i zakon preživljavanja. Danas kad Dugi otok i Kornati sve bolje žive od turizma, na pudarice podsjećaju tek ostaci kamenih kućeraka koje se i ne vide s brodova i jahti.
Jedan od najspektakularnijih morskih krajolika na Mediteranu, slavna scenografija suvremene leisure kulture, zapravo je živi spomenik žestokoj borbi za preživljavanje u prošlosti, ali i tragedijama našeg vremena. Već sama geografija Dugog otoka i Kornata, nekad jednog otoka, dokaz je te borbe. Dugi otok, Kornat i otočić Katinu koji je ostao među njima kad su se razdvojili, dijele Proverse, dva uska plitka prolaza, koja su formirali ljudi. Jedan su rukama produbili, iskopavajući i noseći tone kamena u sićima, a drugi su ostavili kakav je bio, metari i pol dubok. Morate znati kako okrenuti brod između dva kamena strateški postavljena na obali da biste ga prošli bez nasukavanja.
Lokalni stanovnici Proverse znaju ga napamet, kao što znaju specifičnosti i tajne svakog od 140 otočića između kojih plove. Znaju gdje se bacaju mreže na rubovima moraskih provalija. Znaju s kojih se stijena u Telašćici može skočiti kako u reklami za Armani parfem skače Aaron Taylor-Johnson, a s kojih je skok opasan po život jer se morsko dno uz same litice strmoglavljuje po 80 metara u dubinu, čak i da preživite udar vode pitanje je da li biste imali snage izroniti na vrijeme. Znaju u koliko sati treba doći na slavnu plažu na Levrnaki da izbjegnete mravinjak turista koje brodovima dovoze iz Zadra i Biograda. Znaju da se na Taljuriću, nevjerojatnom kamenom platou tek metar izdignutom iz mora, mogu nabrati kapari ako znate kada. Znaju svaki strani film snimljen na Mani, najljepšem kornatskom otoku čije kao laserom rezane terasaste stijene vode do lukova i vidikovaca ribarskog naselja iz 6. stoljeća. Znaju čiji je djed podizao koji suhozid na otocima i gdje su nevidljivi ulazi u spilje i škrape ako vas ulovi nevrijeme. Znaju da je Žutu lako, jer je praktički dio otočja a nije dio Nacionalnog parka pa nema ograničenja s kojima oni žive.
Živjeti na Dugom otoku danas, naravno, nije loša karma. Za naše vrijeme to je avangarda, slobodan izbor koji je počnete shvaćati kad počnete dolaziti na otok. “Meni su svi u Splitu govorili da sam lud. Odseliti s Bačvica u Sali mojim prijateljima je izgledalo kao korak unatrag. Ali ja ne mogu zamisliti bolji život od ovoga,” pričao nam je Tomo dok smo plovili ispod Sestrica. Vjerojatno ne mogu ni Lovro i Josip, dobrovoljci koji se svaka dva tjedna smjenjuju čuvajući svjetionik na Sestricama. Ni živahni penzioner iz Vrulja, koji u 75. godini po cijele dane juri među otočićima vozeći turiste u gliserima a navečer u restoranu peče ribu i do sitnih se sati druži sa susjedima i gostima. I Nikica i Katica Žampera, koji su prije 25 godina počeli s desetak koza a danas proizvode nekoliko tisuća sireva godišnje i vode kušaonicu u sira u Žmanu, vjerojatno ne bi birali drugi život. Kao ni nova generacija u čuvenoj Konobi Mare, jednom od najpoznatijih lokalnih restorana, izraslom iz konobice kod Šporke Mare koja je na otočiću Katina ugošćavala ribare i pekla im ribu koju su donosili. Dok mladi vlasnik gostima s brodova pokazuje jastoge iz velikog akvarija i raznosi Aperol Spritzeve, njegov dida još ordinira sa svojom malom barkom, komentirajući vremena prije klimatskih promjena kad se cijelo ljeto moglo ugodno sjediti na terasi.
Dugi Otok može postati prototip novog, postmasovnog segmenta hrvatskog turizma. Dugi Otok sadrži mnogošto potrebno za prvorazrednu jadransku destinaciju: prelijepu raznoliku prirodu, uzorno čisto more, blizinu Kornata koji su već dugo jedno od najatraktivnijih (i najskupljih) restoranskih odredišta u Hrvatskoj, dobru povezanost s kopnom, dugački lukobran u Salima tako da sada na Dugi Otok može pristati mnogo velikih jahti.
Dugi Otok može se pohvaliti i Villom Nai, najboljim i najluksuznijim malih hotelom u Hrvatskoj, s dva veoma dobra i različita restorana. Dugi Otok ima i nekoliko manje ambicioznih ali privlačnih restorana i barova, koji mogu biti jako ugodni. Prošlog smo tjedna pili Lillet u atraktivno uređenom lokalu Gospoja, udaljenom par metara od mora. U uvali gdje se nalazi Gospoja svojedobno su se mogle vidjeti velike morske kornjače. A sokoli nad Telašćicom redovito se viđaju i danas, jer je sokol jedna od najrasprostranjenijih ptica na Dugom Otoku. Budući da su vode oko Dugog Otoka iznimno bogate ribom i velikim rakovima, na maloj ribarnici u Salima može se zateći prilično spektakularni dnevni ulov, poput velikih oslića koji su se ondje prodavali prošlog petka ujutro. No, posebno e važno da je Dugi Otok ostao normalna socijalna cjelina, sa svim potrebnim životnim i proizvodnim funkcijama.
Dugi Otok, primjerice, ima tri liječnika na oko 1500 stalnih stanovnika, što je sasvim solidan prosjek. Još je važnije da na Dugom Otoku vrlo uspješno radi i tvornica Mardešić, jedan od najstarijih jadranskih pogona za konzerviranje ribe. Mardešić danas prerađuje oko šest i pol tona sitne plave ribe dnevno osim kad je lovostaj, i izvozi sardine i inćune u brojne europske zemlje. U Mardešiću je zaposleno oko 120 radnika. Njihova se etnička struktura drastično izmijenila. Mardešić je ranije hranio otočane, danas tamo rade stranci, uglavnom Filipinci i Nepalci ali i Bosanci i Ukrajinci.
“Na prste dvije ruke mogu nabrojati Hrvate koji su zaposleni u tvornici,” rekla nam je gospođa Tatjana, Mardešićeva veteranka, dok nam je pokazivala senzacionalno svježe srdele koje su se upravo sortirale ispred proizvodne trake. “Hrvati se danas na Dugom Otoku bave drugim poslovima.”
Dugi Otok, dakle, ima i more i prirodu, i restorane i barove, liječničku službu i skoro kompletnu komunalnu infrastrukturu, kao i ozbiljnu tvornicu. Tome treba dodati neturističku atmosferu: na Dugom Otoku ne osjećate se kao u konfekcijskim turističkim središtima. Da bi postao novo vruće mjesto novog, postmasovnog sektora dalmatinskog turizma, Dugom Otoku potreban je veći hotel s 50 do 100 soba, s dobrih ali normalnih, ne preluksuznih pet zvjezdica. Zanimljivo je da zagrebački Hilton iduće godine na Ugljanu, dakle u blizinu Dugog Otoka, otvara hotel s pet zvjezdica i pedesetak soba koji će raditi cijelu godinu.
Konfekcijskim turizmom nedotaknuti dalmatinski otoci poput Dugog Otoka i Ugljana mogu postati i središta zimskog otočkog turizma, onog koji se obraća putnicima iz cijelog svijeta (i Hrvatske) koji žele splendid isolation, a ne tipične ljetne gužve. Tomislav Čarić u Saliju već ima goste koji svake godine dolaze samo radi berbe maslina.
Dugi Otok već je danas jedno od najprivlačnijih mjesta na Jadranu. S dobrim hotelom i još par ozbiljnih restorana, Dugi Otok mogao bi doslovno procvasti a da ne ugrozi svoj delikatni društveni i prirodni integritet.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
