Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Pisao sam neki dan o prezentaciji Prve generacije Motovunskog Green Angusa održanoj u prekrasnoj Motovunskoj vinariji Tomaz, a kojoj sam prisustvovao kako bih po prvi put u životu kušao nešto zbilja posebno: steakove Black Angusa koji se, pazite molim vas ovo, hrane industrijskom konopljom.
Osim što je to dakle, meni bilo prvi put da to jedem, bio sam i jedan od prvih ljudi na svijetu koji to čine, jer ovaj inovativni pristup spajanja konoplje, biljke s vjerojatno najviše dobrih svojstava za ljudsko zdravlje, i hrane – nigdje i nikada do sada nije iskušan.
Svijetlo dana ugledao je tako na jednom od najljepših mjesta na svijetu, u podnožju 277 metara visokog brijega na vrhu kojega se smjestio stari grad gdje se sijeku čak tri energetska zemljina meridijana. Tvrtka Hemp Histrica iz Motovuna, koja je u suradnji s Chefom Davidom Skokom i uz podršku Klaudija Tomaza organizirala tu prezentacijsku večeru, jedna je od prvih farmi na svijetu koje su se, evo, odlučila za takav eksperiment. Uzeli su skoro sto i pedeset grla Black Angusa, najkvalitetnije meso dakle od čistih grla s pedigreom, i stavili ih na poseban tretman dohrane industrijskom konopljom. Hraneći domaće uzgojeno govedo na taj način nastoje dobiti meso s posebnim karakteristikama i za sada, kako se čini, u tome uspijevaju. Kad se naime spoji ta nevjerojatno korisna biljka koja u našem organizmu stvara pozitivne masnoće, esencijalne masne kiseline poput Omege 3, s prošaranim mesom mramorne teksture životinje koja ima skoro pa idealne karakteristike za ovu vrstu simbioze – shvatili su ti poduzetni Istrijani prije svih drugih – nemoguće je da rezultat ne bude dobar.
Nakon što ga je onda još Ribarev sin David Skoko, njihov schullkolega, pripremio u čak četiri izvrsna slijeda, poštujući to meso toliko da ga je pripremio u njegovom najjednostavnijem obliku s minimalno začina, shvatili su da im je rezultat zapravo sjajan.
Opisali su ga i kao “Jedinstveno gastro iskustvo”, a pri tome, naveo sam već u ranijem tekstu, ništa nisu slagali. Zbilja je bilo tako, shvatio sam čim sam njihovo meso kušao kao štosommelieri kušaju vina, procjenjujući miris, okus i boju, a komotno su tom opisu mogli dodati i pridjev “najbolji”. (Jer, ponovit ću još jednom ali ovaj put u zagradi, jedini je to Green Angus na svijetu! Time je, jasno, i najbolji!)
——-
Kako je moguće uzgajati tako kvalitetno govedo, zapitao sam se odmah, je li tajna u tome da su krave baš poput nas ljudi malo veselije za vrijeme konzumacije te biljke? Pa onda zato i ukusnije?
Jesu li zbog tog dodatka prehrani sretnije, smiju li se i lošim šalama te poveća li im se nakon konzumacije apetit kao i nama? Žude li nakon toga za sladoledom i, ako da, koliko plaćaju kuglicu?
Sve to me nakon ove prezentacije Prve generacije Motovunskog Green Angusa održanoj u prekrasnoj Motovunskoj vinariji Tomaz počelo strašno zanimati, a najviše od svega: tko su, pobogu, ti genijalni luđaci koji su se tako nečega sjetili? I, jasno, kako?! Ono “zašto” me nije interesiralo jer mi je, čim sam čuo za tu ideju, a pogotovo kada sam okusio prvi sočni komad steaka koji je Skoko pripremio na premijernoj degustaciji, bilo jasno da je ovoj planeti to itekako potrebno…
Uputio sam se stoga odmah idući dan u obilazak njihove zelenim brežuljcima okružene farme u selu Murari gdje su se registrirali za uzgoj, proizvodnju i preradu industrijske konoplje. Odgovore na mnoga od svojih pitanja nisam dobio, bilo je to iluzorno i očekivati jer su naravno šaljive naravi, ali ono malo što sam tamo čuo o tome odakle su krenuli i i dokle su dosad stigli, bilo je dovoljno da shvatim kako je pred ovim njihovim projektom neupitna budućnost.
Nije mi naime bilo teško zamisliti – kada sam vidio tih šest hektara na kojima su pokrenuli proizvodnju industrijske konoplje koja se koristi u različite svrhe od farmaceutike pa do, evo, gastronomije – da se rijeke turista upravo ovdje slijevaju kako bi izbliza vidjeli cjelokupni proces uzgoja i prerade ali i sve ove prekrasne kravice koje se time hrane. Ne bi, palo mi je tada na pamet, bilo loše ni da škole organiziraju obilazak ove farme pa da djeca između ostaloga shvate kako krava zapravo nije ljubičaste boje a što se posljednjih godina sve češće može čuti među mlađim generacijama koje su je vidjele jedino na Milkinom omotu. (Zelena je! Onim višim razredima iz tih škola, kojima čokolada više aš i nije najpoželjniji okus, to bi možda moglo biti drago za ćuti…)
Osim toga, na farmi se nalazi još i autohtona sorta istarskih i dalmatinskih magaraca, nešto ovaca, zečeva te legendarno istarsko govedo boškarina. Djeca, ali i odrasli koji bi bez ikakve sumnje dolazili iz cijelog svijeta u obilazak te farme koja proizvodi kvalitetno meso goveda othranjenog na industrijskoj konoplji, ali i još mnogo toga drugoga, uživali bi zasigurno upoznavajući se sa cjelokupnim putem od uzgoja pa do gotova proizvoda mesa.
I, ne samo da bi u tome uživali, već bi s obzirom na posebnost cijele te priče sasvim sigurno bili spremni to i debelo platiti. Baš kao i njihovo meso koje s obzirom na način uzgoja i njegovu kvalitetu već u startu mora imati višu cijenu od goveda othranjenog na, štojaznam, fast foodu… Ili, evo, nekim dodacima prehrani za koje nipošto ne bi voljeli da se nalaze u vašoj hrani pa makar ovako posredno.
Prekrasnom farmom provela me gospođa Rafaela Babić, voditeljica proizvodnje u Hemp Histrici ali očito i mnogo više od toga jer je o svakom govedu, koje je poimence znala, pričala skoro pa s majčinskom brižnošću, a idejni začetnik cjelokupne priče Karlo Kovačić ispričao mi je pri tome kako je dobrobit industrijske konoplje spoznao doslovno na vlastitoj koži pa je tako i dobio ideju za ovako nečim.
Uvjeta međutim za realizaciju nije bilo sve dok se igrom slučaja nije ponovno susreo sa starim prijateljem iz mladosti Igorom Arnoldom, kojega prije toga nije vidio više od dvadeset godina, a koji mu je čim je čuo ideju odmah ponudio da se od sada počnu viđati svaki dan. Uđimo zajednički kao partneri u projekt, predložio mu je Igor, a Karlo je pristao… Tvoje ruke – moj materijal, glasio je otprilike dogovor koji je već nakon par godina doveo do toga da pod motovunskim brijegom, dijelom Motovuna za koji sam shvatio da je mnogo zanimljiviji od onog starog grada prema kojemu svi posjetioci hrle, nastaje nešto što bi, evo, zbilja moglo znatno utjecati na budući smjer razvoja tog (k)raja.
Green Angusa iz Hemp Histrice bi za Istru, a time i za cijelu Hrvatsku, tvrdim ovo ni pod kakvim opijatima; bilo onim koje dobijemo od sjajnog Motovunskog grožđa kod Tomaza ili biljke konoplje s ove farme, vrlo vjerojatno mogla biti ona “iduća velika stvar” (next big thing) za koju u turizmu i gastronomiji mnoge države svijeta, pa tako i mi, već predugo bezuspješno tragamo.
Naslovna fotografija/Shutterstock (ilustracija)
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
