Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Iako je na terenu Signal Iduna Parka u Dortmundu prije par dana Italija bila ta koja je odnijela pobjedu na Europskom prvenstvu protiv Albanije, samo par sati prije početka utakmice, na središnjem gradskom trgu Hansaplatz, upravo ta u nogometnom smislu poražena reprezentacija odnijela je jednu drugu pobjedu – onu navijačku!
Jedan albanski navijač izvadio je naime na trgu prepunom talijanskih navijača jednu nešto malo drugačiju vrstu navijačkog rekvizita… Nije to bila zastava, kapa, niti šal. Dres? Ma, kakvi! Daleko od toga da je bio i lanac, pajser ili, štojaznam, bokser za u glavu. Anije bila ni ona dosadna vuvuzela koja je negativno obilježila jedno uhu veoma neugodno navijačko razdoblje s početka 2000-tih.
Albanac je iz vrećice izvukao – pazite molim vas ovo – snop špageta.
Navijači protivničke reprezentacije, “ragazzi”, instantno su prestali sa svojom lijepom pjesmom koja je do tada odzvanjala gradom, prestali su, čini mi se, i disati, te zabezeknuto pogledali u njegovom smjeru. (Da je u vrećici bila bomba umjesto špageta, dojma sam da bi reakcija bila blaža a možda bi čak i izostala u potpunosti).
Pri tome su, jasno, prste skupili u onu svoju poznatu gestikulaciju rukom koja više toga kaže nego bilo koji svjetski jezik.
“Che vuoi?”, zavapili su zatim u jedan glas, ali bilo je već kasno.
Hladan kao špricer Albanac je učinio nešto što je u Italiji zakonom zabranjeno, a smatra se i drugim gastronomskim grijehom koji po rimskom Bogu Bacchusu valja itekako strogo kažnjavati.
Špagete je, ne bi li im napakostio na najgori mogući način, prelomio na pola!
Poznato je da se Talijani groze kada vide da netko, želeći dugačke špagete ugurati u lonac, iste prelomi na pola. Oni bi se naime kada voda prokuha svakako spustili u lonac, ali ostali bi pri tome dovoljno dugački da se kasnije mogu vrtjeti oko vilice te skupiti sav umak. S kraćim, prepolovljenim komadima špageta, to jednostavno nije moguće,0 a čemu onda uopće, u pravu su Talijani, pripremati to slasno jelo…
Nakon toga prekršio je albanski navijač još jedno pravilo te počinio i prvi, glavni i ultimativni gastronomski grijeh od kojega vas jedino Papa osobno može razriješiti te je na pizzu stavio ananas.
To je bilo toliko nasilno da talijanska televizija Rai uopće nije željela prenijeti te nemile scene pa su umjesto toga na par sekundi samo zacrnili ekran.
Talijanski navijači koji su se zatekli u Dortmundu pali su na koljena, spominjali su svetogrđe, a šok se prenio i na njihove igrače koji su možda baš zbog toga već u dvadeset i drugoj sekundi igre primili neobjašnjiv gol. Utakmicu su, istina, na kraju dobili rezultatom 2:1, ali slavlja nakon ove pirove pobjede nije nikako moglo biti. Upitno je hoće li Talijani nakon ove gastronomske utakmice uopće biti u stanju nastaviti natjecanje s onim nogometnim…
——
Nije to, međutim, bila jedina gastronomska utakmica koja se odigrala tijekom ovih prvih par dana koliko traje Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Navijači Švicarske visoko su podignuli na tribinama karton s provokativnim natpisom: “Fondue je bolji od gulaša!”
Na prvu se možda čini kako je riječ o dva neusporediva jela jer je jedno idealno za hladnije dane i dugo vrijeme kuhanja omogućuje da gotovo bilo koje meso bude podjednako mekano, dok je fondu zapravo jelo za zabavne večeri s prijateljima uz puno razgovora. Različita im je tekućina, a ni po sastojcima nisu slični. Usporedba je međutim, kulturološki i povijesno gledajući, sasvim na mjestu. Gulaš je naime tradicionalno mađarsko jelo koje se uglavnom pravilo od svega onoga što imate u blizini, a isto je, eto, bilo s fondueom. U oštroj zimi nabrali bi Švicarci sira, umrežili ga u lonac i u njega umočili suhi kruh. Oni bogatiji među njima i kisele krastavce… Oba jela stvorena su dakle iz puke potrebe da se sirotinja prehrani od onoga što im je dostupno, pa kada jedni tvrde da je njihovo bolje od onoga što je othranilo generacije onih drugih, to je, složit ćete se, poprilična uvreda.
Uvrijeđeni Mađari nakon toga nisu se uspjeli dvaput sastavit s loptom na terenu i uz ovaj gastronomski, doživljavaju i sportski poraz.
A Poljaci su – da spomenem i njih ovako pred kraj – izvjesili krpu na utakmici protiv Nizozemske koja umjesto Lewandowskom i drugim igračima, podršku pruža: kobasici! Ona je, tvrde, mnogo bolja od gauda sira.
I, što da na to kažem, u pravu su. Cody Gakpo i Wout Weghorst su možda bolji od Adama Bukse i Jakuba Kiwiora, pokazali su to uostalom i na terenu, pobijedili su 2:1 a trebali su i mnogo više, ali između ova dva jela ovo što Poljaci na očigled cijele Europe bezobrazno svojataju neupitan je favorit.
Koeficijent na kobasicu je, da se izrazim kladioničarskim rječnikom, negdje oko 1.05.
Pred nama je još više od četrdeset utakmica na Europskom prvenstvu u kojima bi moglo doći do sličnih gastronomskim prepucavanja među navijačima, ima tu naime još mnogo kulinarskih velesila, a od toga su najmanje dvije utakmice one naše. Trebamo li se i mi stoga zabrinuti da će nam neki Albanac u Hamburgu umjesto da ismije povratnika iz UAE-a Brozovića ili igru naših stopera, isto učiniti s našom hranom? Hoće li taj narod koji, nota bene, šećeri burek imati obraza tvrditi da nam, eto, zagorski štrukli ne vrijede ni pišljivog boba? Talijani bi nam pod nos mogli staviti svoju mortadelu i izvrijeđati naše suhomesnate nareske pa čak i dalmatinski pršut koji ponekad zbilja zna biti presuh? Možda putem nekog navijačkog natpisa podrže i Sloveniju u njihovom prigovoru upućenog Europskoj komisiji da je slavonski kulen, zapravo, slovensko jelo… “A ni Kranjska kobasica nije Hrvatska!”, uzvikivat će potencijalno za svojim vođom navijača iako smo je već zaštitili u EU.
Neće se valjda, upravo mi je palo na pamet, nitko od naših protivnika usuditi istaknuti transparent koji tvrdi da u Livnu, jebatga, ne valjaju ni treneri ni sir?! Ili, ne daj Bože, da kažu nešto protiv Linolade…
Nogomet bi u takvim okolnostima mogao pasti u drugi plan, ali sudeći po našoj prvoj utakmici to možda i ne bi bilo tako loše.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
