Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Divider Text

POSPOTRESNA PETRINJSKA Metropolitanska ulica zanimljivih restorana i ocvalih kafića

Na vrhu Petrinjske jedino što stalno jeste, to je mijena. Heraklit je u ovom slučaju bio u pravu. Za kraj Petrinjske međutim, tamo prema Hatzovoj ulici pa onda i dalje prema Branimirovoj i Glavnom kolodvoru, ne može biti više u krivu. Tamo se ništa ne mijenja već desetljećima…

Stankecov Purger i dalje funkcionira kao muzej starog zagrebačkog ugostiteljstva u koji se ide iz navike, a oni zauzvrat u svako doba godine kao pravi profesionalci poslužuju sarmu i punjene paprike, kuhanu i pečenu teletinu, sve moguće komade mesa s roštilja, izvrstan bečki pa čak i patku. Kvaliteta mesa i nenadmašna kvaliteta usluge omogućuje im takvu dugovječnost i najvažnije od svega: stalno im vraća goste. Isto tako, pomalo dosadnjikava slastičarnica Cukeraj odmah čim pređemo Hatzovu, imuna je na bilo kakve promjene.
U njihovu slučaju to možda i nije baš pohvalno i trebali bi razmisliti o nekim inovacijama, pogotovo jer im La Turka sa svojim ukusnim baklavama uzima mnoge goste, dok u slučaju Lara & Penata – prvog zagrebačkog street food restorana koji je i danas u odličnom stanju – činjenica da se na kraju Petrinjske ništa ne mijenja itekako je dobra vijest.

U obližnjem restoranu Mimes najavljuju, doduše na izlogu, da se tu spremaju neke nove i zanimljive stvari čim ponovno otvore (“something exciting is coming”), ali ako je suditi po njihovom dosadašnjem poslovanju i pizzeriji koju su pokraj toga otvorili, ne trebamo, evo, baš previše očekivati… Visoke cijene, osrednja hrana i niska razina usluge, nešto je što bi tamo također trebalo ostati nepromijenjeno.


Petrinjska ulica u početnom svom dijelu, međutim, tamo gdje njezin ljevkasti početak na spoju s Jurišićevom poput malog trga na kojem od 2007. dominira spomenik Stjepanu Radiću i od 2018. HNS-ov muzej s velikim ekranom na kojem se vrte naši reprezentativni uspjesi, stvara veoma skladnu cjelinu s glavnim zagrebačkim trgom, ne mogu ni nabrojati koliko se lokala promijenilo u samo nekoliko posljednjih godina.

Je li ih bilo pet? Deset? Pedeset? To jednostavno nije moguće utvrditi bez stručnog konzilija sastavljenog od povjesničara i matematičara…

“Pantha rei!”, rekao bi Heraklit kao što sam već naveo, i bio bi zbilja u pravu za taj dio ulice koja je ime dobila po tome što je u ranijim stoljećima bila prometnica koja je iz Zagreba – preko Trnja do Save i Kraljevskog broda (tj. skele) kojim se prelazila rijeka – vodila u smjeru Petrinje.

Trenutačno je tamo na vrhu ulice aktivan lijepo uređeni Caffe Noho na mjestu gdje je još donedavno bila neka polufranšiza čuvene zagrebačke slastičarnice Orijent iz Maksimirske, koja otpočetka nije dobro funkcionirala u toj poslovnoj konstelaciji. Torikaya ramen bar otvoren je na mjestu nekadašnje Mundoake, a Medakov RougeMarin City je upravo tamo gdje je prije njihova poslovnog razvoda bio njegov i Šakotin Xato, koji je za vrijeme svog kratkog ugostiteljskog vijeka uspješno istraživao krajnje mogućnosti hrvatskih kuhinja koristeći se pri tome i japanskim tehnikama.

El Toro?

I on je bio tamo negdje, nemoguće je rekonstruirati gdje točno, ali nije se predugo zadržao. Jednostavno je u Šubićevoj mnogo bolje radio…

Stanari zgrade u Petrinjskoj 2, gdje se Mundoaka nalazila a moguće i taj El Toro, prije nekoliko godina tužili su restoran tvrdeći da je vlasnik bespravno probio stražnja vrata na prostoru gdje ona nikad nisu postojala i lagano su ga izgurali iz tog prostora gdje u početku chef Tvrtko Šakota pripremao neke od boljih gradskih street food formata. Kasnije je, valja i to reći, kulinarski i higijenski standard malo pao, pa nije ni neka pretjerana šteta što su trajno odselili iz ulice. Bilo je na toj adresi još nekoliko neuspješnih ugostiteljskih pokušaja, ali sadašnja Torikaya bi se mogla zadržati jer, kako mi se čini, posluju fenomenalno. Specijalizirani su za ramen, to zna svatko a i piše im u nazivu lokala, ali i gyoze su im bez ikakvog pretjerivanja naprosto fantastične. Samo zbog toga nadam se, evo, da će se što duže zadržati na toj veoma nestabilnoj gradskoj lokaciji…

Što je međutim sa sredinom Petrinjske, ima li tu štogod vrijedno spomena? Događa li se u ovoj ulici išta ili je sve stalo s preranim odlaskom Dine Hotića koji je u središnjem dijelu Petrinjske svojevremeno držao Babbar, jedan od boljih zagrebačkih lokala koji je prijepodne djelatnicima obližnjeg Trgovačkog suda prodavao više kava nego svi ostali ulični lokali zajedno a navečer bi se pretvorio u mali urbani noćni klub s izvrsnom muzikom i gradskom ekipom za koju se pitam postoji i više uopće u ovom gradu, te koji je kasnije u partnerstvu s Bienenfeldom otvorio čak i megapopularni Time bar? U mladosti sam u Babbaru bio stalni gost i upravo sam tamo upoznao svoju sadašnju suprugu, što mi nipošto nije pokvarilo mišljenje o kafiću, a nisam bio stranac ni u obližnjem Timeu na uglu Petrinjske i Amruševe koji je, sjetit ćete se, bio jedan od najpopularnijih barova i restorana sve dok novi vlasnik zgrade Arena Hospitality prije nekoliko godina nije započeo radove na pretvaranju te lijepe palače u hotel.

Eh da, skoro sam zaboravio, bio je i potres koji je na život i dinamiku Petrinjske ulice, a pogotovo njezinog središnjeg dijela, utjecao mnogo više nego na bilo koju drugu donjogradsku ulicu… O tome, međutim, u nastavku teksta. (Čitaj dalje da vidiš zašto su Petrinjska preko tjedna i Petrinjska vikendom dvije sasvim različite ulice).

Elem, ono što Petrinjsku najviše karakterizira to su velike zgrade javne namjene na zapadnoj strani nasuprot privatnim stambenim objektima na istočnoj strani. Nakon potresa u Zagrebu 22. ožujka 2020. godine skoro cijela ta zapadna strana, gdje se nalazilo ministarstvo vanjskih poslova, policija i već spomenuti Trgovački sud, iseljeni su na neodređeno vrijeme. Ostala je Petrinjska tako, doslovno preko noći, samo na jednoj donekle funkcionalnoj strani ulici te bez ogromnog broja ljudi koji su u tim institucijama bili zaposleni ili su ih, eto, samo posjećivali kako bi izvadili osobne dokumente, predali požurnicu na sud ili štojaznam, posjetili od rođaka malog koji radi u ministarstvu. Ulica koja je među Zagrepčanima zbog nekoliko sadašnjih ili bivših policijskih zgrada postala sinonim za policiju, ostala je evo bez iste. Oni dugački redovi koji su se donedavno formirali ispred zgrade na broju 30, sada su izmješteni negdje prema Remetincu, pitaj Boga gdje, a velik broj odvjetnika, mladih i zgodnih odvjetničkih vježbenica te njihovi klijenti, raštrkali su se po cijelom gradu pokušavajući pohvatati sve nove lokacije na koje su sudovi brzinski prebačeni.

Petrinjska je tako, barem preko radnog tjedna jer naravno špiceri koji tu navrate samo preko vikenda kako bi ih se fotkalo za neku portalsku rubriku o tome gdje poznati i slavni piju kavu i nisu neko mjerilo, ostala osuđena isključivo na stanare ulice kojih je također iz dana u dan bivalo sve manje.

Kafići koji su prije potresa mogli jako dobro živjeti isključivo na tim velikim količinama kave koju bi u prijepodnevnim satima prodali onima koji njihovu ulicu posjećuju po službenoj dužnosti, poput CB-a Srce na primjer kraj legendarne voćarne Ptiček, sada nekim danima uopće ne otvaraju vrata već samo stave natpis kako taj dan, eto, neće raditi. Istarski Tunaholic, koji je bio prvi moderni riblji street food u gradu, također je uslijed tog smanjenog šušura oko državnih institucija zatvorio svoja vrata na lokaciji u Petrinjskoj ali oni su to za razliku od Srca učinili za trajno. Prebacili su se u Arenu i tu im se, nažalost, gubi svaki trag. A čak je i Mirza Mulabegović, koji je na broju sedam godinama držao obiteljski dućan s robom visoke mode, odustao od već započetog projekta otvaranja kafića koji bi ujutro potrebe ulice zadovoljavao specialty kavama a poslijepodne snažnim autorskim koktelima. Cjelokupni koncept, nadograđen sa zanimljivom linijom ulične mode, prebacio je uslijed promijenjene dinamike u ulici na kojoj je odrastao, sasvim na drugu stranu centra grada prema Importanne Galeriji u Smičiklasovu…

Da Halin “Cup ‘98.” kojim slučajem nije ostao tamo gdje se već preko dvadeset godina nalazi, te da se tamo i dalje ne okuplja pravosudna ali i sportska krema grada koju ne smeta da ih vlasnik svaki put kad navrate propisno i, nota bene, duhovito izvrijeđa, ne bih bio siguran je li to uopće i dalje ona ista ulica koja je bila prije potresa.

Tri su, međutim, ipak svijetla post-potresna primjera u toj jedinoj ulici u užem središtu grada koja nosi naziv po nekom hrvatskom gradu. (I to baš po Petrinji, gradu koji će nam također ostati trajna asocijacija na potres).

Express bar, otvoren na broju četiri, odmah preko puta nekadašnjeg Bossa a danas nekog dućana sa sportskom robom i opremom, svakako je razlog za optimizam. Iako je otvoren i prije potresa, pozornost na sebe i svoje zbilja briljantne čajeve, koktele i nešto što se zove štrukaniji pelin, ali i na vjerojatno najbolje kave u gradu, privukli su najviše tijekom posljednje tri do četiri godine u kojima su se pozicionirali skoro na sam vrh zagrebačke ugostiteljske scene. Nema ozbiljnijeg gradskog kavopije a da barem jednom dnevno ne ode upravo tamo po svoju propisanu dozu kofeina. Oni fanatici poput kulinarskog virtuoza iz Theatriuma, chefa Filipa Horvata, to čine i po nekoliko puta na dan… Drugi je, jasno, Art’ otel powered by Radisson hotels otvoren na uglu s Amruševom. On je, istina, iz te zgrade iselio nekoliko respektabilnih objekata koji su ranije činili okosnicu Petrinjske, ali ponudom učinio je da brzo na njih i zaboravimo. Osim stotinjak soba namijenjenih uglavnom turistima, hotel za domicilno stanovništvo nudi solidan azijski restoran Yezi koji ambijentom podsjeća na uspješne panazijske gastrotainment restorane u Londonu. U ponudi ima tridesetak ili više jela po iznimno povoljnim cijenama od kojih većina malih jela košta između 10 i 15 eura, a najskuplji je steak od wagyua za 60 eura, što je donja granica za zagrebačke cijene japanske govedine.

Ono međutim najbolje što je Art’ otel donio Petrinjskoj ulici pa tako i Zagrebu, to je njihov rooftop bar na kojemu se također osjećate kao da niste u gradu koji već više od četiri godine nije u stanju obnoviti neke od svojih ključnih gradskih građevina i institucija već da mirni ljetni zalazak sunca promatrate iz neke prave svjetske metropole.

Na tom mjestu, pisalo se tijekom izgradnje hotela, trebao je biti bazen, ali s vremenom je postalo jasno da je jedan ovako kvalitetan bar koji je moguće rezervirati i za privatne proslave, nešto što je mnogo potrebnije Zagrebu i njegovom stanovništvu pa je time i sam hotel dobio na funkcionalnosti i posjećenosti. Moglo bi to, a ovoga sam upravo postao svjestan pišući o Petrinjskoj, biti i ono zbog čega će se ljudi početi lagano vraćati u ulicu koja je, evo, pamtila i bolje dane…

Treća i, za sada posljednja pozitivna pojava u Petrinjskoj nakon onog strašnog potresnog razdoblja koju ću spomenuti u nadi da mi već ovako tekst nije duži od same ulice, činjenica je da je mali lokal Heritage na križanju s Đorđićevom ipak uspio da i u tom teškom razdoblju nekako opstane. Simpatična je to naime, i pametno osmišljena suvenirnica prepoznatljivih hrvatskih prehrambenih proizvoda koje možete konzumirati i na licu mjesta. Od sličnih suvenirnica razlikuje se mnogo boljom i urednijom prezentacijom te bitno većom brigom za kvalitetu robe koju prodaju, a zbog čega su i dobar magnet za turiste koji se o lokalnim specijalitetima informiraju na TripAdvisoru i sličnim travel stranicama. Bila bi stoga prava šteta da je Petrinjska, bez obzira na to što u taj lokal nikada nisam ušao već sam u njihovom prostoru samo vidio velik broj zadovoljnih stranih posjetitelja, ostala i bez tako nečeg specifičnog.

Bez policije se naime, ipak može, pokazati će to Petrinjska, Trgovačkog suda i ministarstva pogotovo, ali bez autentičnih lokala o kojima vlasnici vode posebno brigu, a kao što su ova tri gore navedena, male su šanse za cijeli Zagreb kamoli samo jedna par stotina metara dugačku ulicu.

PODIJELI
Plava
Sve sto stvarno trebate znati o gastronomiji
Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.