Kako je 5663 metra duga Ilica postala jedna od najzapuštenijih ulica u Zagrebu

U Ilici je, govorilo se nekoć, cijeli Zagreb. U njoj je najbolja adresa u gradu, ona u najstrožem središtu na kojoj žive najveći uglednici poput nekoć Ćire Blaževića, ili danas, evo, ne mogu se sjetiti nikog tako uglednog, ali i ona u najdaljoj periferiji gdje nitko ne živi. Ili barem to ne čini dobrovoljno… Razvlači se i krivuda od Trga bana Jelačića pa sve do Črnomerca, gdje je nekoć bio i sam kraj grada s mitnicom, a na nju su se često referirali kao zagrebačku Petu aveniju, Oxford Street, La Fayette ili Mariahilferstrasse. S ovom potonjom trgovačkom ulicom usred Beča, Ilica, dapače, ima i zajednički nazivnik – Kastner i Ohler. Ta dvojica bečkih trgovaca trgovala su, naime, u obje te ulice, a lokacija na Ilici gdje su se pozicionirali na sami početak ulice ostat će mnogim Zagrepčanima trajno upisana u kolektivni memoriju kao adresa svih njihovih prvih i najvažnijih potrošačkih iskustava.

U Nami su, pisao je Milčec svojevremeno, ali i mnogi drugi, Senečić pogotovo, Zagrepčani kupili svoju prvu najlonsku košulju, prvi radio-aparat, televizor ili hladnjak, pa je ona tako – da nastavimo još malo s ranije korištenom usporedbom – zagrebački Macy’s, Harrods ili što ja znam nekadašnji Neckermann. A bilo je i onih pretjerano nadahnutih autora koji se s usporedbama tu nisu zaustavljali pa su paralelu povlačili čak i sa slavnim Broadwayem navodeći da je Ilica, koja je dobila ime po potoku Ilica koji je tada postojao a izvirao je podno Penezih gorica ili Gradečke gmajne, današnjeg Rokova perivoja, zapravo naša ulica namijenjena za umjetnost, zabavu i, jasno, dokolicu.

Svim tim usporedbama je u današnje doba međutim došao kraj. Vjerojatno ste i sami primijetili – ukoliko ste posljednjih godina barem jednom stupili nogom na tu 5653 metara dugačku ulicu s najviše kućnih brojeva u Zagrebu – da se ona pretvorila u jednu po život opasnu, krajnje zapuštenu, razrušenu, grafitima išaranu i smećem zatrpanu ulicu na kojoj tijekom dana ne možete sresti niti jednog prometnog redara kamoli policajca, a potrebe bez ikakvog pretjerivanja ima čak i za vojsku.

Ne zna se naime otkud na Ilici vreba veća opasnost: hoće li vam komad fasade past na glavu s neke oronule zgrade, auto udariti dok hodate po pješačkom prijelazu ili će vas, eto ipak, na trotoaru pregaziti dostavljač prženih lignji koji divljački pedalira na biciklu. Možda vas međutim strese i struja od bliskog susreta treće vrste s jurećim električnim romobilom, a ne bi bilo čudno ni da se utopite u toj ulici kad  uslijed nešto veće kiše poplavi kao da nikada u životu niste platili ni jedan od onih dosadnih računa na kojima vam obračunavaju naknade za slivne vode kojima bi to pitanje valjda trebalo biti regulirano.

“Sreća da je sve u asfaltu…” našalio se neki dan jedan od mnogih građana razočaranih u novu gradsku vlast koja djeluje sasvim suprotno svome nazivu, ali i datim obećanjima, “ne bi se mogli nositi još i s nepokošenom travom”.

Da nije istina, bilo bi smiješno. Ovako je samo tužno.

Sve nabrojane opasnosti za ljudski život koje u toj ulici vrebaju doslovno iza svakog ćoška nisu doduše vrijedne ni spomena spram one koja vreba za samu Ilicu, a to je da uslijed upravo opisane situacije, koja traje već jako dugo i s vremenom postaje samo još i gora, te sve većeg zatvaranja malih obrtničkih radnji, odsustva kvalitetnih ugostiteljskih objekata i nedostatka nekih boljih trgovina, postane ono u što se već davno pretvorila nekoć također slavna Maksimirska ulica. A što je to točno, još uvijek evo nismo sasvim sigurni, ali da je dobro – teško da će netko imati prigovor na ovu konstataciju bez obzira što je iznosim na World Wide Webu koji se pretvorio upravo u poligon za prigovore – nije nipošto!

Pitanje međutim nije hoće li se to Ilici dogoditi ako vrlo brzo ne dođe do određenih promjena, već kada će joj se, jebatga, to dogoditi…

Projekt Q’ART Ilica koji će ove nedjelje Ilicu ponovno zatvoriti za promet ali otvoriti za sve vrste umjetnosti kao i djelovanje umjetnika, udruga, sveučilišta pa i građana unutar zajednice, a koje za cilj ima dugoročno promijeniti urbano iskustvo, osnažiti zajednicu te potaknuti pozitivne društvene procese poput povrata nekadašnjeg sjaja Ilici, dakle – spasiti je (!), nešto je stoga najbolje što se ovoj ulici posljednjih godina moglo dogoditi. Ili možda još bolje rečeno: jedino dobro što joj se dogodilo…

Ilicu će tako po ne znam koji put ponovno preplaviti more kreativaca koji će u obliku pop up izložbi predstavljati svoje rukotvorine, radove i proizvode te će tako barem na jedan dan donijeti veselje i smijeh u ulicu koja već dugo ide u sasvim krivom smjeru. Izložbe studenata Likovne Akademije, nadalje, koncerti, plesne izvedbe, performansi, edukativne radionice za djecu, ulične revije i buvljaci, sastavni su dio ovog projekta koji se primarno bavi transformacijom napuštenih javnih prostora u Ilici, ali nam sekundarno, kao njegovim posjetiteljima, donosi i dobru zabavu. Sve ono što Ilici, složit ćete se, kronično nedostaje.

Ispred Eliscaffea svira se jazz, kremšnite se jedu na tramvajskim tračnicama ispred starinske slastičarnice Ilica na križanju s Kačićevom, a ispred Konzuma se odvija modna revija kakvoj bi pozavidjeli i na milanskom tjednu mode. Lokacije su dakle iste kao i kad je boravak na njima ne samo otužan već i po život opasan, samo je koncept, eto, sasvim drugačiji, a to u potpunosti mijenja stanje stvari.

“Da je barem ovako svaki dan…”, najčešće je izgovorena rečenica na Ilici tijekom tih nekoliko sati, a jedina smetnja tijekom cjelokupne manifestacije su učestale pojave političara koji zapravo imaju mogućnost da to tako i bude, ili barem nešto slično, ali osim interesa za naslikavanje s glasačkim tijelom od kojega pretpostavljaju da bi mogli imati neku korist, barem dok se to tijelo uslijed nebrige o sigurnosti na Ilici ne pretvori u truplo, ne pokazuju baš nikakav drugi interes. Na zapušteni izlog neke davno napuštene obrtničke radnje, da spomenem još i to što sam vidio tijekom posljednjeg gradonačelnikova posjeta, pozornost obrate tek kad se u njemu trebaju ogledati ne bi li popravili frizuru za fotografiju koju će njihove PR službe kasnije dijeliti do iznemoglosti po društvenim mrežama…

Elem, ovaj projekt u Ilici započeo je 2000. godine na inicijativu Aleksandra Battiste Ilića, a aktivnosti projekta obuhvaćale su različite kulturno-umjetničke intervencije i prakse koje su proizvodile društveno angažirane oblike umjetnosti u zajednici. Gestom su ukazivali na aktualne probleme, a uporište projekta bilo je u javnim akcijama koje su se događale u prostorima Ilice kao dio novih umjetničkih praksi, konceptualne umjetnosti i performansa. Posebno je to bilo vidljivo u dijelu Ilice nakon Britanca, koji je bez konkurencije jedno od tužnijih mjesta u gradu, a na koji su upravo oni skrenuli pozornost i onom dijelu javnosti koji tuda ne prolazi jer, jasno, nemaju zašto ako tu ne stanuju.

Međutim, iako je u ovaj hvale vrijedan projekt uspostavljanja odgovarajućih modela održivog korištenja praznih gradskih prostora od samih početaka uključeno i nešto što se naziva Ured za strategijsko planiranje i razvoj grada, ništa konkretno se tijekom svih ovih godina u ovoj jednoj od najdužih zagrebačkih ulica nije dogodilo. Ulica koju već dugi niz godina obilježavaju dućani zamrli u mračne i puste prostorije i dalje strpljivo čeka na neko rješenje koje će dovesti do njihova ponovnog otvaranja i preuređivanja, a koje bi, između ostaloga, potaklo i razvoj zaboravljenih vještina te obogatilo taj zaboravljeni prostor. Služilo bi, isto tako, i kao turistička atrakcija sve većem broju posjetitelja, a cijeloj ulici napokon bi dalo smisao koji itekako zaslužuje ali ga već dugo nema. U tom slučaju bi, uvjeren sam jer po svemu sudeći živimo u državi pa onda i u gradu koji više vrednuje život turista nego vlastitog stanovnika, i prometno pitanje bilo bolje riješeno.

Bilo bi dobro da se stoga svi oni građani koji će na dan održavanja ovog uličnog festivala, za sad jedinog vidljivog subjekta kojemu je spašavanje Ilice u interesu, jamrati zbog činjenice što će ulica biti zatvorena za promet od Frankopanske pa sve do Tuđmanova trga, a bit će, naravno, i takvih kojima je njihov sitni interes važniji od ovog javnog, te svi oni koji su na funkciju u tijelima gradske vlasti došli između ostaloga sipajući bombone iz usta i o ovoj temi, sjete da ni jedna zagrebačka ulica kroz povijest nije imala toliko kina, kabareta, knjižara, galerija i slikarskih ateliera poput Ilice. Kod Kuglija na kućnom broju 30, primjera radi, sve generacije zagrebačkih đaka, studenata i knjigoljubaca nabavljale su svoje prve školske knjige, udžbenike i drugi od ministarstva obrazovanja propisani pribor. Lovački rog bio je sinonim zagrebačkog ugostiteljstva i hotelijerstva, a Zagrebačka pivovara predstavljala je u tehnološkom smislu najviše dostignuće suvremene industrije. O ugostiteljskim objektima, poglavito kultnim kavanama, ali i bogatoj restoranskoj ponudi, da ni ne govorim…

Ukoliko svi oni dakle zaista žele da se ponovno približimo tome, a udaljimo od ovog čemu posljednjih godina svakodnevno svjedočimo, te što, nota bene, nije uopće ugodno ni lijepo, ovaj projekt bi svakako trebalo podržati i djelima a ne samo riječima. Tek onda ćemo naime na Ilici ponovno moći pronaći cijeli Zagreb, a koji će uz malo sreće barem donekle nalikovati onome o kojemu su Milčec i Senečić svojevremeno pisali.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.