Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Glas Istre danas je objavio izvanredno zanimljiv intervju s Klaudijom Ipšom. Obitelj Ipša iz Oprtlja proizvodi neka od najboljih maslinovih ulja u Istri i cijeloj Hrvatskoj, kao i veoma dobra prirodna vina. Osim toga, Klaudio Ipša glasoviti je tartufar, koji bijelim i crnim tartufima opskrbljuje vrhunske istarske i kvarnerske restorane. No, manje je poznato da je gospodin Ipša veteran Domovinskog rata.
U razgovoru za Glas Istre, Ipša je dosta detaljno opisao svoj ratni put u 154. brigadi Hrvatske vojske, u kojoj su služili vojnici iz Labina, Buzeta, Pazina i Poreštine. Evo izvadaka. “Nema tu puno razmišljanja. Kad zove obrana domovine, kad moraš zaštititi domove, obitelj i prijatelje, samo pitaš gdje i kad se ide. I ništa drugo. Tako sam i ja 1992. u 26 godini života postao dio prve grupe branitelja koja je u sastavu 154. brigade Hrvatske vojske otišla u Liku. Nije mi, dakako, bilo svejedno kad sam dobio poziv. Ulovi te neka nelagoda. Ideš u nepoznato, u rat, znaš da možeš poginuti. Ali kad kreneš, kad se nađeš u autobusu s ljudima koje znaš s fešta, posla, s raznih druženja, crne misli odmah su nestale. Tu smo, ekipa odabranih ljudi koji imaju težak ali jednako tako i častan zadatak, na koji smo bili ponosni,” kaže uspješni maslinar.
Ipšina postrojba bila je smještena na području između Perušića i Gospića, gdje se doslovno sve četiri ratne godine pucalo, a ponekad su se vodile veoma žestoke bitke. “Znam da smo došli u Studence,” sjeća se Ipša, “Nikad prije nisam čuo za to mjesto. Malo kome je bilo jasno gdje se zapravo nalazimo. Do Studenaca smo došli dosta neobičnim putem.
Nakon Senja digli smo se visoko u Velebit, kod Krasnog. Kad smo stigli, dobili smo karte lokalnog terena koje su nam pomogle da shvatimo gdje se nalazimo… No, to ionako nije bilo presudno. Znali smo da smo u ratu, i tu se nije moglo puno toga dodati ili oduzeti… Zima 1992. u Lici je bila posebno hladna. Linija fronte bila je vrlo dugačka. U selima od Perušića do Studenaca frontu su držali vojnici 154. Istarske i 128. Riječke brigade.
Spavalo se u štalama, barakama ili poluraspadnutim kućama. Ipak, atmosfera je bila dobra, premda napeta. Primjerice, ideš po noći na stražu. Reagiraš na svaki šum i nije ti svejedno. No, koncentracija je jača od straha, jer znaš da moraš ostati priseban kako bi u kriznoj situaciji mogao reagirati na najbolji mogući način, zaštititi i svoj život i život pripadnika naše postrojbe. A kad nisi na borbenom zadatku, ono što te drži je osjećaj zajedništva i želja da život na frontu pokušaš učiniti donekle ugodnim, recimo kroz pripremu hrane.”
U vrijeme kad je stupio u Hrvatsku vojsku, Klaudio Ipša radio je u Cimosu u Buzetu. Poslije rata odlučio se baviti poljoprivredom i maslinarstvom: “Ne znam, možda je sve to povezano, a možda i nije. Kad ideš u rat, braniš zemlju. A kad je obraniš, valjda je red da se posvetiš zemlji, da od nje uzmeš ono najbolje što ti zemlja može dati. Ja sam zadovoljan današnjim svojim životom. Zadovoljan sam životom svoje obitelji. A uz rat me vežu lijepa sjećanja na teška vremena. Imam veliku zbirku ratnih fotografija i često ih listam,” kaže Klaudio Ipša, veteran Domovinskog rata.
Zanimljivo je spomenuti da je 154. brigada imala jedan od najviših postotaka odziva na mobilizaciju u cijeloj Hrvatskoj. Govorilo se da je u Istri mobilizacija provedena sa 110-postotnim uspjehom. Poznati političar Damir Kajin, koji se i sam borio u Istarskoj brigadi, danas kaže kako su se primjerice u Buzetu odazvali doslovno svi koji su dobili pozive. A zatim se još mnogo ljudi koji nisu dobili pozive dobrovoljno javilo u Hrvatsku vojsku. I tako je, eto, došlo do 110 postotne mobilizacije u 154. brigadi HV-a.
Istarska brigada aktivno je sudjelovala u Oluji. Borci 154. brigade pomagali su 9. Gardijskoj brigadi u oslobođenju Udbine i zauzimanju udbinskog vojnog aerodroma.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
