Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Divider Text

U POVODU LIVAJINOG DUJE Kratka povijest hrvatskih nogometaša ugostitelja

livaja-duje

Tradiciju da nogometaši nakon igračke karijere otvore kafić ili restoran, a što je u Splitu sada učinio Marko Livaja kao još uvijek aktivan igrač ali bivši reprezentativac, u Zagrebu je prije nešto više od 50 godina započeo Mirko Braun – Charlie.

Taj vrsni obrambeni igrač koji je bio član poznate uže obrane Dinama Škorić-Belin-Braun, te koji je s Dinamom nastupio i u finalu Kupa velesajmskih gradova 1963. protiv Valencije, otvorio je prije više od pola stoljeća u Gajevoj ulici na kućnom broju 4 kafić od kojega je vrlo brzo napravio kultno mjesto okupljanja tisuća Zagrepčana, i još važnije, Zagrepčanki. Ponukani valjda njegovim uspjehom, mnogi su nogometaši, a posebno naši Vatreni iz Francuske – kad bi se odlučili otisnuti u poduzetničke vode – slijedili upravo Charliejev svijetli primjer.

Istina, nije baš ni da su svi poput Slavena Bilića, diplomiranog pravnika, mogli otvoriti svoj odvjetnički ured, ali kafana i restoran uvijek su nekako svima bili prvi izbor… Spomenuti Slaven Bilić, da ne bi bilo zabune, nikada nije otvorio svoju kancelariju, ali nema nikakvog razloga da sumnjamo kako bi, da je kojim slučajem to zbilja učinio, procese ljudi koji mu potpišu punomoć vodio jednako kao klubove i reprezentacije koje trenira. Naizgled bi bilo sve dobro i činilo bi se kao da će dobiti spor, tj. pobijediti, a onda pred sam kraj – na izricanju presude ili eto u zadnjem kolu – totalna pušiona!

“I sudski troškovi padaju na Bilićevog klijenta…”, rekao bi zasigurno sudac, te nadodao, “kao što pada forma i rejting njegovih klubova”.

Zvonimir Boban je, slično kao Bilić, sa svojom visokom stručnom spremom mogao krenuti nekim drugim putem i s titulom profesora povijesti mogao je danas, štajaznam, predavati u nekoj srednjoj školi. Ili možda još korisnije i za njega svakako lukrativnije, mogao je Joeu Šimuniću davati privatne instrukcije, ali i Zvone je – poput njegovih suigrača iz te sjajne brončane generacije – odlučio postati ugostitelj. Njegov restoran Boban u Gajevoj ulici, jedan je od poznatijih talijanskih restorana u Zagrebu, a s obzirom da je sa svojom obitelji vlasnik i Korčule, Vinodola, Il seconda te fantastične slastičarnice u Masarykovoj B041, možemo samo zažaliti što se odmalena nije bavio isključivo ugostiteljstvom.

Time ne samo da bi ponuda restorana i kafića u Zagrebu bila znatno bogatija i raznolikija, već ne bi imao tko u polufinalu Svjetskog Prvenstva ’98. onako olako predati loptu Lillianu Thuramu. Takva Hrvatska reprezentacija bi, nema nikakve sumnje, bila uspješnija i od ove Dalićeve…

Robert Prosinečki, kojemu su mnogi nakon zbilja impresivne igračke karijere, u kojoj je prodao više lažnjaka nego svi ovi političari uključeni u HEP-ovu aferu zajedno, prognozirali zaposlenje na neodređeno upravo u tom sektoru – otvorio je pizzeriju na Pešćenici. Na parkingu kod Super Konzuma… Nije to, nažalost, dugo potrajalo, ali ipak dulje od mnogih njegovih trenerskih angažmana.

Istina, mogao je Žuti prihvatiti i mjesto na carini koje mu je bilo ponuđeno na temelju toga koliko je za vrijeme utakmice znao držati loptu ili kako bi raja rekla cariniti, ali Robi je već tada bio čvrsto odlučio stati na suprotnu stranu šanka od one za koju su ga sasvim promašeno uvijek optuživali da na njoj provodi vrijeme.

Ni Dražen Ladić se nije, kako se očekivalo, zaposlio na carini. Rekli su, naime, da nije uspio ništa zaustaviti te da mu previše stvari prolazi, neke i kroz uši, pa je legendarni Ladara čije obrane protiv Njemačke još uvijek pamtimo, umjesto toga otvorio restoran s međimurskim specijalitetima na Zvonimirovoj ulici.

Njegov ugostiteljski pokušaj s tim restoranom Tajer i nije bogzna što, ali svakako bolji od svega ostaloga što je nakon golmanske karijere probao. Tajer mu se, za razliku od ostalih poduhvata, nekom srećom ravnoj onoj koju je imao u Francuskoj – još uvijek hrabro drži.

Ne treba zaboraviti ni da i Igor Štimac, taj bivši izbornik reprezentacije i bivši komentator na HRT-u koji je trenutno student na nekoj poslovnoj školi u Splitu i izbornik indijske reprezentacije, one rijetke slobodne trenutke koje koristi kako bi se prehranio dok uči za rokove ili Indijce podučava nogometu, vjerojatno ne provodi u studentskoj menzi negdje podno Marjana, već u restoranu svog nekadašnjeg hotela Therapija u Crikvenici. Štico je, doduše, obavljao i neke druge poslove koji nisu usko vezani uz ugostiteljstvo, pa je tako bio trener mnogih klubova u HNL-u, imao je kladionicu, bio na čelu Hajduka, obnašao funkciju predsjednika Udruge prvoligaša, uzgajao masline, veoma uspješno vodio vlastiti profil na fejsbuku, glumio u Stipi u gostima i još mnogo toga.

“Pa, ipak…”, pomislio sam razmišljajući nešto i o njegovoj pjevačkoj karijeri, i time se naime bavio, te onom velikom hitu s grupom Boemi, “najviše mi paše upravo u kafanu!”

A hit su, baš poput Mare i Kate, i kafići koje otvaraju braća Šimić. Njihov History u Tkalči, ali i ostali ugostiteljski objekti širom Zagreba kojih, nota bene, uopće nije tako malo, jedina su ozbiljna gradska konkurencija kafiću Zvonimira Solde – još jednog legendarnog bivšeg reprezentativca, a sadašnjeg vlasnika ugostiteljskog objekta.

Njegov Bulldog pub koji, ako smijem primijetiti, vodi mnogo bolje no što je to činio s 1.FC Koelnom u Bundesligi, mogao bi bez pretjerivanja biti jedan od najboljih kafića gradu, a ukoliko još vrati one nevjerojatno popularne i dobre nastupe Cubisma u podrumskom prostoru uz rum party, što su njegov poslovođa Vlatko i Alber Papo svojevremeno sjajno vodili, to mjesto bi mu slično kao i ono u reprezentaciji nekoć, bilo zagarantirano.

Šimićima bi, u tom slučaju, opet ostao samo onaj Josipov gol protiv Ajaxa kad je lobao Van der Sara, i ovo Darijevo lutanje po Dinamovim hodnicima, ali ni to nije loše…

I ima, naravno, još mnogo takvih primjera da nogometaš otvori kafić ili restoran nakon što pređe tridesetpetu godinu života, a među Vatrenima ih je bilo pogotovo. (Jozo Gašpar, uzgred kazano, nije jedan od njih. On osim što se ne sjećam da je ikada bio Vatreni, onih 36 boca Jägera koje je kupovao na tuđu karticu nije uzimao za svoj kafić ili restoran, već za vlastitu konzumaciju).

Pravo pitanje je, međutim, koliko će se od tih bivših reprezentativaca – baš poput legendarnog Mirka Brauna Charlija, spomenutog na početku ove priče, ali i svake priče koja ima veze s ugostiteljstvom u Zagrebu – uspjeti od svog lokala napraviti kultno mjesto i sebi novu karijeru.

Navijajmo da Marko Livaja u tome uspije, kao što smo to, eto, činili i dok je igrao za reprezentaciju.

PODIJELI
Plava
Sve sto stvarno trebate znati o gastronomiji
Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.