Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Najveći u skupini otoka smještenih zapadno od Dubrovnika je Šipan, a tu skupinu osim njega, od onih otoka na kojima još uvijek obitavaju ljudi, čine Lopud i Koločep. Od nenastanjenih tu su Jakljan, Ruda, Goleč, Crkvina te neki manji otoci i hridi poput Grebena.
Za sve ove potonje, da odmah napomenem, uslijed nepostojećeg ljudstva pa time i gastronomske, ugostiteljske ili bilo kakve druge ponude, neće biti mjesta u ovom malom vodiču, ali tema života na pustim otocima je u literaturi ionako već poprilično dobro obrađena pa ukoliko je upravo to predmet vašeg interesa, svakako pročitajte Robinsona Crusoea ili pogledajte Cast away s Tom Hanksom u glavnoj ulozi. Ukoliko vas, međutim, zanima kako se provesti od jutra do sutra na Šipanu, Lopudu i Koločepu, onda nastavite čitati ovaj mali pregled najboljih mjesta za jelo, piće, spavanje i kupanje na ovim južnodalmatinskim otocima koji su osim pod ovim nazivom, kroz povijest poznati još i kao Jelenski.
S obzirom da se na tim trima najvećim otocima o kojima će u nastavku biti više riječi nalazi značajna kulturno-povijesna baština, tj. mnoštvo crkava, kapelica i ljetnikovaca dubrovačke vlastele te još više prekrasnih, pretežito pješčanih plaža i krajolika koji oduzimaju dah, Elafiti redovito privlače i brojne turiste. Dnevno su, naime, izvrsno povezani brodskim linijama s Dubrovnikom i svakodnevno na tisuće ljudi dolazi na te otoke kako bi proveli pola ili u najboljem slučaju cijeli dan.
Koliko god to bilo dobro za te otoke i otočane koji žive od turizma i veliki priljev turista im sasvim sigurno generira dobru zaradu, toliko je loše upravo za dnevne posjetitelje koji će doživjeti samo jedan mali dio nevjerojatne ljepote i, zbilja bogate ponude koju ova prekrasna skupina zaista jedinstvenih otoka nudi. Za vrijeme tih par sati koliko u pravilu turisti na Elafitima provedu prije nego će pokušati uloviti posljednji katamaran koji će ih vratiti na sigurnost kopna, oni se mogu eventualno par puta okupati, i to samo na jednoj plaži, maksimalno u jednom restoranu nešto prezalogajiti i popiti kavu ili dvije ovisno o količini kofeina koja je potrebna njihovom izmučenom tijelu da izdrži tu jurnjavu brzinskog i o Jadrolinijinom rasporedu ovisnog turističkog obilaska.
To nipošto nije dovoljno da se stekne prava slika o ponudi, ljepoti i lokalnim specifičnostima i zanimljivostima jednog ovakvog komadića zemlje za koji možemo biti samo sretni što je u nekoj božanstvenoj podjeli karata, u partiji koja je odlučivala o teritoriju, morskim miljama, meridijanima, paralelama i ko zna čemu još, pripao upravo nama. U nastavku stoga, samo za Kult Plave Kamenice, portal o gastronomiji ali i još mnogo više od toga, ponudit ću nekoliko vrlo praktičnih savjeta iz prve ruke kako popuniti vrijeme ako se na Elafitima odluči ostati nešto duže nego što je to kod mnogih posjetitelja ovih krajeva uobičajeno, a ipak kraće nego li je preporučeno za sve ljude koji nastoje kvalitetno provesti svoje dane na ovoj planeti: cijeli život!
Najbolje je odsjesti na Lopudu jer taj mali otok u sredini Elafitskog otočja, a koji se nalazi između Šipana i Koločepa, turistički je zapravo najrazvijeniji otok zapadno od Dubrovnika. Hotelska situacija na Lopudu, međutim, ali i na druga dva otoka, nekoć je bila mnogo bolja nego što je to danas slučaj. Nakon domovinskog rata, naime, u kojemu smo potukli protivnike i agresore na svoj teritoriji, uslijedio je jedan drugi rat, onaj privatizacijski, a u kojemu su agresori bili naši domaći. Potukli smo tom prilikom, kako ćemo s vremenom shvatiti, sami sebe.
Tako je došlo do iznenadnih i, ne nužno potrebnih stečaja ranije nacionaliziranih “Hotela Lopud”, koji su obuhvaćali hotel Grand, hotel Lafodia, hotel Pracat i mnoge druge objekte “pokojne” lopudske hotelske tvrtke u kojoj su prije rata radile generacije stanovnika Elafita i u čijim hotelima je odmaralo mnoštvo domaćih i stranih turista, a sve s ciljem kako bi netko vrlo jeftino došao do vrijednih nekretnina. Proces privatizacije se međutim uslijed zahtjeva za povrat imovine, te raznih neriješenih imovinsko pravnih odnosa koji su zaustavili prodaju stečajne mase, odužio i na skoro trideset godina tijekom kojih su svi ti hoteli uglavnom propali. Nedavno je tek, evo, prodan hotel Pracat, pa su neki radovi tamo i započeli, Lafodia je prodan nešto ranije Talijanima i on je jedini od nabrojanih zbilja aktivan, iako ne baš pretjerano atraktivan, a onaj najljepši među njima – hotel Grand napravljen od armiranog betona i projektiran od strane slavnog beogradskog arhitekta Nikole Dobrovića – neće, čini mi se, biti u funkciji još najmanje isto toliko godina.
Bez obzira na sve navedeno, Lopud je i dalje najbolja opcija za odsjesti na Elafitima, a dok se u funkciju ne stave i svi previše godina zapostavljeni smještajni kapaciteti, ovo je nekoliko prihvatljivih opcija za prespavati:
Kompleks Lopud 1483 nekada je bio franjevački samostan koji je obnovila grofica Francesca von Habsburg i pretvorila ga u kombinaciju muzeja, elegantnog boutique hotela i duhovnog utočišta 21. stoljeća kojemu je nedavno pribjegla i obitelj Beckham. Ugovorom potpisanim 1997. franjevci su Francesci von Habsburg ustupili samostan na 99 godina, a ona se obvezala da će obnova samostanskog kompleksa, površine 12.500 četvornih metara, koji se sastoji od crkve, klaustra, velikog vrta i tvrđave, započeti u roku od pet godina. Pa, iako nije bila ispoštovala taj rok predviđen ugovorom, a zbog čega je, između ostaloga, pretrpjela mnoge kritike lokalnog stanovništva, uspjela je samostan dovesti na razinu da jedno noćenje u kompleksu može naplaćivati čak i preko 1500 eura, a najam za tjedan dana premašuje iznos od 10000 eura. Ukoliko vam budžet to dozvoljava, ovo je svakako najbolje mjesto za odsjesti na Elafitima, pa i šire.
Obitelj Glavović, koja je 1925.g. kupila staru mlinicu uz obalu za gradnju hotela koji je otvoren 1927.g., te zajedno sa starom kućom kao depandansom imao 70 postelja i bio prvi hotel na Lopudu, jedni su od najznamenitijih utemeljitelja turizma na otoku. Svoj prvi restoran otvorili su, samo da stvari stavimo malo u perspektivu, još davne 1903.g., a 1928.g. nabavili su prvu električnu centralu koja je počela prvo raditi za unutarnje potrebe hotela, dok je već iduće godine pružala privatnu i javnu rasvjetu cijelom Lopudu.
Hotel im se nalazi u središtu mjesta, u neposrednoj blizini pješčane plaže, niza caffe barova i restorana, prodavaonica, mjesnog muzeja, pošte, crkve te turističkog ureda, a detaljno je obnovljen 2004. godine te kategoriziran s tri zvjezdice. Ovu povijesnu komponentu koja se veže uz hotel, te činjenicu da je isti i dalje u obiteljskom vlasništvu pa ćete imati jedinstvenu priliku upoznati potomke slavne braće Glavović koji su započeli cijelu priču, a među kojima je gospođa Vlasta svojevrsni spiritus movens hotela i, zapravo, cijelog otoka, nemoguće je kategorizirati na ovaj klasični način, ali vrijedi najmanje jednu do dvije dodatne zvjezdice svakome tko se barem jednu noć odluči prespavati pod njihovim krovom.
Hotel je u vlasništvu talijanske obitelji Marazzi, ima 182 sobe sve s pogledom na more, dva bara, restoran, teniske terene, igralište i moderno opremljenu dvoranu. Ispod njega nalazi se šarmantna plaža i mali hotelski restoran koji za razliku od mnogih sličnih ugostiteljskih objekata na Jadranskoj obali ne pretjeruje s cijenama hrane i piće.
Privatni smještaj je također poprilično dobro razgranat na Lopudu pa tako nije rijetkost da iznajmljivači soba i apartmana osim smještajnih kapaciteta u sklopu svoje kuće imaju i restorane. Takav slučaj je, naprimjer, s Apartmanom Pavlović koji vodi simpatična Njemica Gaby, a uz koji se nalazi i njen vrlo praktično pozicionirani i u lokalnim gabaritima popularni restoran Peggy s čije terase se pruža možda i najljepši pogled na lopudski zalazak sunca. Drugi takav slučaj, ali nipošto posljednji na otoku, već samo u ovom malom vodiču je ‘Mandrač‘. Lijepa kuća na Obali Iva Kuljevana ispred koje se nalazi i mala šarmantna plaža koju u večernjim terminima pretvaraju u poprilično hvaljeni restoran s kojim ja nažalost nikada nisam imao previše sreće jer kada god bih htio nešto pojesti, oni nisu radili, a kada su radili – u ponudi nisu imali ništa od onoga što sam htio jesti, a što im je, nota bene, bilo navedeno u jelovniku. Isto tako nisam ni ljubitelj “slow food” koncepta u gastronomiji, a koji je jedno od glavnih obilježja njihova šarmantnog restorančića. Nema međutim razloga sumnjati u hvalospjeve koje sam o njima čuo, a ponajviše od ljudi uključenih u organizaciju Lopudskog filmskog festivali kojima je ovaj apartman i restoran služe kao neslužbena centrala tijekom tih ranih lipanjskih dana kada se održava.
Ukoliko ste smještaj ipak odlučili potražiti na Šipanu, osim onih privatnih smještajnih jedinica, u narodu poznatih kao Zimmer frei, skoro pa jedina opcija je hotel Božica koji se nalazi u Suđurađu. Drugi hotel naime, onaj nekoć poznati Hotel Šipan koji je 2018.g. nominalno kupila gospođa Ines Grosse iz Leipziga preko svoje tvrtke Ombla-Ragusa d.o.o., a zapravo njen navodni životni partner Reinhard Allan Radeo, još uvijek nije otvoren. Vlasnici hotela, koliko god ovo suludo zvučalo, hotel su u međuvremenu koristili isključivo kao vlastitu vikendicu u kojoj su ugošćavali rodbinu i prijatelje bez ikakve namjere da pokrenu poslovanje hotela koji je nekoć bio i gospodarski pokretač na otoku.
Hotel jamči udobnost i pruža svu ljepotu otoka – mir i tišinu, boje i mirise. Interijeri Hotela Božica pružaju sav potreban komfor za opušten i bezbrižan odmor, a prostrane sobe i apartmani, klimatizacija svih prostorija, osigurano parkirno mjesto i pogled na more iz svake sobe, ovaj hotel čine vrijednim svake preporuke. Hotel je osim toga udaljen svega 15-ak metara od mora, posjeduje vanjski bazen, vlastito privezište za jahte te lijepu plažu koja mu je priskrbila četvrtu, po svim kriterijima itekako zasluženu zvjezdicu.
Što se Koločepa pak tiče, tamo je inače luksuzni hotel TUI BLUE Kalamota Island Resort kotirao kao hotel s izvanrednom uslugom, ali posljednjih godina se našao na meti kritika gostiju i otočana. Većina gostiju najviše je kritizirala hranu, ali prigovora je bilo i na uslugu jer nisu imali dovoljno konobara pa su sadržaje poput bara na bazenu otvarali relativno kasno i zatvarali rano. O tome kakva je ove godine situacija još je prerano za suditi, ali s obzirom na promjene u upravljačkim strukturama u Resortu do kojih je došlo nakon tih očito opravdanih prigovora, za očekivati je, ili možda bolje reći: za nadati se, da bi se situacija trebala promijeniti na bolje.
Na vrhu ove liste, ali i mnogih drugih koji se bave gastronomijom, nevezano isključivo za ovu mikrolokaciju Elafita, svakako se mora naći restoran Dubrovnik na Lopudu.
Terasa im je, naime, skoro pa u moru, svježa riba netom ulovljena i malim čamcem dovezena prvo u restoran, pa onda od strane nevjerojatno profesionalnih i ljubaznih konobara na tanjur, sa samo kratkim odmorom u vitrini s ledom u kojoj na zadovoljstvo svih prolaznika ponosno izlažu svoj dnevni ulov. Premda su na jelovniku mnoga mesna jela, od bifteka, Dalmatinske pržolice, pa do ribeya, specijaliteti iz mora su ono zbog čega ih osim lokalnog stanovništva, jahtaša i sve brojnijih gastro-turista, posjećuju i mnogobrojne svjetske zvijezde poput Cristiana Ronalda, Edwarda Nortona, Calliste Flockhart pa i našeg malog Kovačića koji se ove godine, odmah nakon što je potpisao za Manchester City, odlučio počastiti u njihovom cijenjenom ugostiteljskom objektu. Ispod fotografije njega i osoblja restorana koju su vlasnici postavili na svoje društvene mreže netko je sasvim ispravno komentirao: nakon najboljeg kluba u Europi, došao je u najbolji restoran na Lopudu, pa i šire!
Prošle godine ovaj restoran je unatoč izvrsnoj ponudi bio skoro pa stalno prazan, a ove, koja je turistički navodno mnogo slabija od prethodne – bez rezervacije skoro da ne možete dobiti stol. Što se promijenilo unazad 365 dana? Odgovor na to pitanje je uvijek isti: vlasnik! Restoran je, naime, ove sezone preuzela obitelj koja vodi i gore hvaljeni restoran Dubrovnik, a koja se ugostiteljstvom bavi, evo, već u trećoj generaciji.
La Villa je smještena u sklopu renesansne vile obitelji Mayneri koja svojom elegancijom krasi lopudsku šetnicu, ali i podsjeća na bogato kulturno nasljeđe otoka, a zahvaljujući hrani koja se poslužuje od Lopuda bi uskoro mogli napraviti fine dining destinaciju dostojnu njegove ljepote.
Vlasnik Miroslav Ivanković, koji s bratom Baldom, kuharom koji je 28 godina kuhao na brodovima po svim lukama i morima svijeta, pripravlja izvrsne specijalitete domaće kuhinje, postavio je Šipanski restoran Tauri na gastronomsku kartu Hrvatske.
Restoran-konoba je obiteljskog tipa, gdje svi iz obitelji daju svoj udio da bi se gosti još dugo sjećali lijepih izvornih jela i bakine kuhinje.
Riba je uvijek svježa, nabavljena od lokalnih ribara, kao i rakovi i školjke koji su iz bistrog Jadranskog mora. Povrće i voće su s otoka čiju zemlju još uvijek nije zagadila industrija, a lokacija je u središtu mjesta lijevo od prekrasne obiteljske vile obitelji Stjepović uslijed čega imate dojam da objedujete na nekom vlastelinskom imanju. Njihova gregada, uzgred kazano, nešto je što će te sasvim sigurno dugo pamtiti, zbog čega ćete se na taj otok rado vračati, te ukoliko vam se ukaže prilika – o čemu ćete pisati na portalima specijaliziranim za gastronomiju.
Pero Šare, dinamični je nastavljač tradicije ugostiteljske obitelji iz Malog Stona koja se pod brandom Bota Šare proširila Hrvatskom. Od znamenitog ishodišta u Malom Stonu, do Dubrovnika, Splita i Zagreba. U uvali Vrbova, najbolje dostupnoj brodom, otvorio je sada i restoran Bowa koji je postao hit destinacija slavnih. Tenisač Novak Đoković, bivši nogometaš David Beckham i Bayernovac Manuel Neuer, redatelj Danis Tanović, glumica Eva La Rue i DJ Mirza Mulabegović samo su neke od poznatih osoba koje su posjetile ovo spektakularno mjesto na našoj obali i uživale u ukusnim zalogajima na natkrivenom dijelu tik uz more, ali i u jednoj od Cabana, šarmantnih kućica što lebde nam morem, i koje nude posebno i puno intimnije iskustvo.
Na meniju se svakodnevno može pronaći vrhunsku svježu ribu, malostonske kamenice, ručno ubrano povrće, voće iz vlastitog vrta i domaće šipansko maslinovo ulje, ali i slastice poput cheesecakea od jabuka ili čokoladne torte od rogača.
Svi nabrojani restorani nude, naravno, i sladoled, ali isti je najbolje konzumirati u slastičarnici Palma na Lopudu gdje posljednje tri godine nisu dizali cijenu kuglice, a koja je i dalje niža od one cijene po kojoj PPD kupuje plin od Hepa.
Ovo je posebno važno za napomenuti u sezoni kada se cijena kuglice sladoleda, sudeći barem po medijskim natpisima, nametnula kao glavna politička tema u državi te osnovna mjerna jedinica za financijsko stanje nacije.
Isto, bezbeli, vrijedi i za kavu. Za Euro i pol taj vrući crni napitak, naime, više ne možete konzumirati ni u vlastitoj kući, ali možete u Lopudskoj Palmi s prekrasnim pogledom na more i veoma vibrantnu luku u koju se konstantno slijevaju mnogobrojni turisti, ali i stižu pošiljke iz Grada potrebne za funkcionira je ovog mikrokozmosa na otoku.
“Dinner and Show”, rekli bi Ameri, a Albanci iz Makedonije zaslužni za postojanje ovog koncepta na našoj obali još od pamtivijeka, pa u manjem broju i oni s Kosova, ne kažu ništa, već samo vrijedno rade spašavajući od prenapuhanih cijena još jednu turističku sezonu u nizu. Ti uvijek uslužni i poslovično dobro organizirani ljudi, koji nikada ne prigovaraju na turiste, politiku, radnu snagu, vremenske ili bilo kakve druge uvjete, zaslužuju svakako veće priznanje za naš turizam od onoga koje dobivaju. Bavili su se njime, naime, i onda kad nitko drugi nije htio, i to na mjestima za koja ćemo mi tek s odmakom vremena shvatiti da su turistički potentna, poput Istre, a onda ćemo ih pokušati izgurati od tamo i na njihovo mjesto postaviti neki prevarantski ugostiteljski koncept od nekog bezimenog fonda s prikrivenim stvarnim vlasnicima koji se bazira na šupljoj priči i dobrom marketingu.
Na Lopudu, sva sreća, još uvijek nije došlo do toga, a nadam se – mala digresija od Elafita – da neće ni u Istri baš u potpunosti.
Nalazi se na jugoistočnoj strani otoka Lopud, u prekrasnoj uvali do koje je moguće doći barkom ili pješice od mjesta Lopud kroz borovu šumu. Ovo potonje, jasno, samo ukoliko posjedujete kondiciju olimpijskog natjecatelja u triatlonu, ali za sve ostale tu su električna golf vozila kojim će vas lokalno stanovništvo, za svega nekoliko euro kovanica, rado prebaciti do odredišta. Jedini problem što za vrijeme te petominutne vožnje ne postoji, kao u Uberu, opcija da vam se vozač ne obraća. Nećete ni krenuti kako treba, a već ćete čuti sve lokalne tračeve i nad vama će biti provedena manja inkvizicija tijekom koje ćete nekom potpunom strancu priznati stvari koje niste još u potpunosti priznali ni sami sebi…
Plaža je pješčana, a plićak se proteže stotinjak metara daleko od obale. Šunj je poseban upravo po tom dugačkom plićaku i izrazito toplom moru. Kako biste zaplivali, trebate hodati gotovo 150 metara pa je zbog toga – osim za sve one mlade ljude i dnevne posjetitelje koji na Lopud dolaze skoro pa isključivo zbog ove plaže i selfija na ljuljački pozicioniranoj u moru – savršen izbor i za roditelje s malom djecom koji mogu bezbrižno odmarati dok im se djeca brčkaju u plićaku.
Šunj krije, nadalje, i jedan fantastičan restoran: Rajski kutak by Bindo! Vlasnik restorana, gospodin Svetac među lopudskom čeljadi poznat i kao Bindo, širokogrudni je čovjek velikog i iskrenog osmijeha kod kojega ćete se odmah osjećati dobrodošlo, a svoj restoran nije nazvao rajem samo zbog svog prezimena već ta velika šumska površina ukrašena prekrasnim ljuljačkama, mrežama za ležanje i dekicama za piknik, gdje uz izvrsna jela s menija svakodnevno u ponudi ima i neko gotovo jelo zbog kojega se itekako isplati potegnuti iz grada do njega, najbliže je što za života možete doći onom pravom, nebeskom raju. Bio je stoga Bindo apsolutno u pravu kada mu je dodijelio upravo taj božanstveni naziv, a nećete ni vi pogriješiti ako samo zbog njega potegnete do Šunja.
U blizini Šipanske Luke nalazi se uvala Priježba specifičnog izgleda. Ova uvalica predstavlja, naime, uski komad kopna između dva dijela otoka na samom zapadnom vrhu Šipana. S jedne strane nalazi se mirna šljunčana plaža, dok s južne strane pogled preko hridi puca na otvoreno more i zalaske sunca. Na plaži se nalazi i beach bar u kojemu po prihvatljivim cijenama možete potražiti osvježenje i skriti se od sunca, te morski ‘bazen’ za vaterpolo koji s pravom možemo nazvati dubrovačkim sportom.
Ono što je, međutim, najveći adut ove plaže to je kristalno čisto more kojemu, sasvim sigurno, ni najveći talasofob ne bi mogao odoljeti. Privatizirati ću dodatno ovaj dio, navodeći da mi je četvrrogodišnje dijete upravo na ovoj plaži napravilo svoje prve samostalne plivačke pokrete.
Riječ je o prekrasnoj šljunčanoj plaži koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Veliki broj Dubrovčana kupa se upravo na plaži u Gornjem Čelu jer je uistinu jedna od najljepših u okolici Dubrovnika, a zbog činjenica da Koločep ima preko 250 sunčanih dana godišnje, što ga čini rekorderom u Hrvatskoj, konstantno je privlačan kako domaćim, tako i stranim posjetiteljima.
Elafitsko otočje zapravo je najpoznatije po svojim plažama, pa ovu preporuku u kojoj sam izdvojio samo tri plaže, treba uzeti samo kao neki mali orijentir, ali prava i puna istina je da nećete pogriješiti gdje god prostrete ručnik na ovoj magičnoj otočnoj oazi. Greška će biti samo ako to ne ponavljate iz godine u godinu te se, sasvim suprotno na početku proklamiranoj tezi i poput nekih poluinformiranih turista koji nisu pročitali čak ni ovaj mali vodič po Elafitima, na njima zadržite svega nekoliko sati.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
