Gračanska je šaptom pala. Što je loše za Zagreb

Nedavno otvoreni restoran Wirtshaus koji se nalazi u neposrednoj blizini sljemenske žičare, na adresi Gračanska cesta kućni broj 112, bez ikakve sumnje najbolji je restoran na Gračanima. Ta činjenica ne govori, međutim, apsolutno ništa o tom restoranu, ali je rekla baš sve o Gračanskoj cesti. Tom ulicom naime, koja je ne tako davno bila jedna od uzbudljivijih restoranskih ulica u Zagrebu, danas je tužno čak i proći automobilom.

Od Gračanke Kamanjo, preko Starog Puntijara pa sve do restorana Kod Pavela i Kod Debelog, redom kultni ugostiteljski objekti koji su svojevremeno to gradsko naselje snažno pozicionirali na zagrebačku restoransku mapu, ta cesta je spala, evo, na ovaj neki austrijski restorančić kojemu ću se ponovno vratiti pred kraj ove priče s najsjevernijeg dijela grada, ali vjerojatno ne i na ručak ili večeru.

Eh da, skoro sam zaboravio, na Gračanskoj se nalazi i nešto što se promatrajući s ceste doima kao ilegalna radionica za popravke ili preprodaju automobila, uglavnom starih Smartova, a zapravo je neka centrala odakle nekoć veoma popularna pizzerija Žac vrši pripremu tih talijanskih specijaliteta i dostavu. Spomenuta pizzerija uživala je tu popularnost na koju se referiram dok se još uvijek nalazila na dnu Grškovićeve ulice i funkcionirala kao prava pizzerija, s restoranskim prostorom, konobarima, tanjurima i beštekom, a ne samo kao ova neka dispečerska centrala koja pizze servira isključivo u kartonskim kutijama na kućne adrese.

Njihova sreća je ta što je natpis s njihovim nazivom i logom ostao istaknut na onoj staroj kućici gdje su ranije poslovali pa ljudi koji nisu upućeni u promjenu lokacije i toga da su posljednjih godina postali isključivo “take out”, a što bi zasigurno barem kod dijela njihove klijentele dovelo do toga da idući put kada ih obuzme želja da glad utaže tim jednostavnim jelom razmisle o nekoj alternativi, i dalje okreću njihov broj telefona koji, za razliku od svega ostaloga, nisu promijenili.

Sve dok se ta žuta kućica ne proda ili iznajmi za neki novi poduzetnički pothvat koji će umjesto njihove reklame radije istaknuti svoju, a isto bi se moglo dogoditi svakog trena jer je ta nekretnina već dugo u ponudi po oglasnicima, ljudi neće znati da je Žac, zapravo, na Gračanskoj cesti. A taj njihov izmještaj nije, evo, nipošto dobra stvar – ni za Žaca, ni za Gračane… O ljubiteljima pizze da ni ne govorim.

Problem restorana na Gračanskoj cesti je isti onaj koji su imali mnogi stari zagrebački restorani, a čijih naziva se danas teško možemo i sjetiti. Njihovi vlasnici nisu investirati u nova znanja, nisu htjeli mijenjati stare prakse, nisu razumjeli da se publika drastično promijenila te da o kuhanju i namirnicama zna više nego ikada prije. Umjesto da se suoče s tom stvarnošću i odustanu od, štajaznam, vrhnja za kuhanje koje teče u potocima i teškim mesinama koje u tim količinama više ne konzumiraju ni najveći mesožderi među nama, oni su godinama tvrdoglavo inzistirali na toj nekoj kvazi tradicionalnošću kuhinje koja više nije dobra ni kao ideja, a kamoli u praksi.

Meniji s preko stotinu jela, isto tako, nisu više nešto čime bi se ugostitelj trebao hvaliti, kao što su redom činili svi restorani tamo, već baš naprotiv – posramiti se ili, još bolje: pod hitno promijeniti!

Niti jedna od tih nužnih promjena se, međutim, na toj mikrolokaciji nije dogodila i tako je Gračanska cesta, ne uspijevajući uhvatiti korak s vremenom u kojemu živimo, a zapravo ni ne želeći to učiniti, restoranski umrla.

Pala je, reklo bi se, šaptom.

——

Elem, u Gračanima su svojevremeno postojala čak tri restorana sličnog imena – Puntijar (u ulici Gračani, bliže tunelu), Puntijarka (kod Crkve) i Stari Puntijar. Prva dva već dulje ne rade, nisu bila neki spektakl ni dok su to činili, a ovaj treći proširio je djelatnost pa je već neko vrijeme i hotel.

Daleko je, jasno, i taj resoran od onog vremena kada je po ugledu, ali i posjećenosti bio ravan čak i Okrugljaku, pa je jednak broj ljudi željnih dobre hrane u to vrijeme skretao na onom semaforu na Ksaverskoj ulici desno prema Gračanima kao što su to tada, ali i sada činili lijevo prema Mlinovima, ali barem, eto, još uvijek posluje te je osim tog nedavno otvorenog Wirtshausa jedini preostali resoran na toj nekoć slavnoj ugostiteljskoj adresi.

Zlatko Puntijar, vlasnik gostionice, hotela, muzeja gastronomije i najveće zbirke kuharica u Europi, sve pod istim krovom, a koji se izmeđuostaloga proslavio i kao predsjednik Ceha ugostitelja, uspio je ipak nekako održati tu obiteljsku tradiciju dugu preko stotinu godina na životu. Pitanje je, međutim, s obzirom na dugi period epidemije koji je ostavio dugoročne posljedice na sve ugostitelje, pa zasigurno i njih, te činjenicu da im je okolina po pitanju restorana znatno grohnula te posljedično tomu zagrebačka restoranska publika, pogotovo ova nova, više nije orijentirana prema njihovom dijelu grada, hoće li uspjeti u svome naumu da oživljavanjem starih recepata osigura barem još koje stoljeće poslovanja njihovoj obiteljskoj, ugostiteljsko-poduzetničkoj priči koju grad Zagreb kao i njegovi stanovnici nipošto ne bi trebao ignorirati.

Od preostala tri gore navedena restorana, a koja su nekoć služila na ponos podsljemenskoj zoni, niti jedan više nije otvoren. Kod Pavela je valjda prvi zatvorio, što je velika šteta jer je imao vjerojatno najbolju terasu koja nije gledala na cestu, a Kod debelog gdje su ljudi uživali u dobro pripremljenoj divljači, ni nekoliko posljednjih godina njegova djelovanja nije se moglo pretjerano dobro jesti. Zatvaranje tog restorana bio je prirodni slijed primjetnog opadanja kvalitete, a njihov jelovnik koji je sadržavao sva jela od tipične gračanske hrane poput lungića, pa sve do jakovskih kapica, dagnji, hobotnica i tko zna još čega iz mora, bio je već na prvi pogled neodrživ.

Kod Gorana Albinija Kamanja, nadalje, velikog dalmatinskog Slavonca koji je kuhao u Gračanki, znale su se po ne baš niskim cijenama pojesti fenomenalne janjeće pljeskavice, vjerojatno najbolje u gradu tih dana, ali i briljantno pečene ribe na ugljenom roštilju. Nažalost, vlasnik te kuće u kojoj se restoran nalazio neprestano je podizao najamninu, a sam objekt je uslijed dotrajalosti zahtijevao stalna ulaganja koja se nikako nisu mogla uklopiti u Kamanjov poslovni plan. Za njega je u tom trenutku bilo najbolje da zatvori restoran i preseli na novu lokaciju, kod Zagrebova stadiona u Kranjčevićevoj ako se ne varam, a za Gračansku ulicu koja je tako ostala bez jednog itekako reprezentativnog restorana – to je bio, čini mi se, posljednji čavao u lijesu.

——

Bračni par Antoljak, Mladen i Liselotte, koji je otprije poznat u ugostiteljskim krugovima jer su dugo vremena uspješno vodili sjajan kafić Kim’s Coffee u Petrovoj ulici, odvažili su se relativno nedavno da stanu na kraj toj negativnoj praksi zatvaranja ugostiteljskih objekata na sjevernom dijelu grada te su učinili suprotnu stvar i, otvorili jednu klasičnu gostionicu u austrijskom stilu.

Njihova ideja, a koja je svakako hvale vrijedna, bila je revitalizirati Gračane, ali u tome – postalo mi je jasno neki dan kada sam se vozio prema njihovom restoranu te stekao ove impresije o kojima ste do sada ovdje mogli čitati, ne bi uspjeli ni da su najbolji restoran na svijetu. Jer, jasno, nije dovoljan samo jedan restoran da oživi ovaj kraj u kojemu se do prije četvrt stoljeća bez rezervacije nije moglo doći do stola, ali oni nažalost nisu uspjeli ni u nekim drugim stvarima koje su bile uvjet bez kojega se ne može.

Taj njihov bečki na primjer, koji pripremaju po vrlo tradicionalnoj recepturi pa mrvice nabavljaju u Austriji, meso peku na svinjskoj masti i serviraju uz kuhani krumpir posipan svježim peršinom i umakom od brusnice, a što bi svakako trebala biti najveća zvijezda na njihovom meniju te razlog zbog kojega bi se ljudi odvažili da potegnuli sve do te posljednjih godina malo zapostavljene lokacije, nije baš vrijedan toga. Bečka je mnoga bolja u, recimo, Theatriumu by Filho, pa i u Esplanadinom Le Bistrou, a ako ćemo iskreno, ni ona u Stankecovom Purgeru ništa ne zaostaje za Wirtshausovom. Baš naprotiv! Sve redom, primijetili ste, restorani u centru grada – mnogo boljoj restoranskoj lokaciji od ove u koju nas nastoje privući.

Pola piceka koje sam također naručio, korektno je, ponuda njemačkih i austrijskih piva je dobra, a
Kajzeršmarn s mousseom od jabuka bio je zaista fantastičan. Ništa od toga, međutim, nije razlog zbog kojega bih ponovno sjeo u auto i krenuo prema Sljemenu, a upravo to je ono što su morali postići sa svojim jelima ukoliko žele trajno uspjeti u svom romantičnom naumu.

Na svojim Web stranicama oni pošteno ističu da su jednostavan restoran koji nudi austrijsku kuhinju, te da ne predstavljaju gurmanski hram niti luksuznu palaču, i tu su, nota bene, u pravu. Znali bi to i da nisu napisali. Kod njih se radi o nečemu mnogo jednostavnijem što se bazira na nadi da će ljudi uživati u ugodnoj atmosferi, pogotovo na maloj terasici u stražnjem dijelu restorana, i nekim svima poznatim jelima, ali za revitalizaciju Gračana – tu skoro pa nemoguću misiju – potrebno je mnogo više od toga.

Gračani se, općenito govoreći, trebaju i malo bolje definirati. Nije naime, u potpunosti jasno da li je to selo, gradsko predgrađe, elitni kvart ili neka zona s mnogo neurednih novogradnji i neuređenoj prometnoj i parkirališnoj situaciji oko žičare i onog dijela s Konzumom te nekim drugim dućanima. Priroda je naravno divna, ali sadržaj koju nudi unatoč velikim investicijama u taj kraj posljednjih godina te mnogim bogatim, pa i uglednim stanarima koji su tamo pronašli svoj dom, ispod je one razine koju su imali prije četvrt stoljeća. A to je, iskreno govoreći, velika šteta za cijeli grad, ali za taj kvart na obroncima Medvednice pogotovo.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.