Fužine, pitoreskno malo mjesto na putu za obalu, zadnjih su godina sve popularnije. U pandemijsko doba, kad smo svi morali ili biti doma ili provoditi vrijeme u prirodi, za stanovnike Primorsko-goranske županije Fužine su bile idealno mjesto prepuno zelenila i lijepih šetnica uz jezero. Međutim, gastronomska ponuda nikad nije bila dobra, uglavnom je to tek poneka prosječna pizza, laka jela opće prakse poput piletine ili poluamaterskih tjestenina.
Gotovo uvijek se zapitamo što bi bilo s Fužinama da su smještene primjerice u Sloveniji, gdje skoro svako malo selo ima neki ambiciozniji restoran. Ipak, svi znaju za hotel Bitoraj i njegov restoran koji je na glasu kao vrhunac goranske gastronomije, koliko god nedefinirana ona bila. Hotel Bitoraj u srijedu predvečer bio je krcat azijskim turistima, što nam je bilo u najmanju ruku neobično iskustvo.
Čim se uđe u Bitoraj očekivanja se prilagode, a osjetila kao da putuju kroz vrijeme. Bitoraj izgleda, vrlo vjerojatno namjerno, misleći da je to pravi autentični doživljaj, kao da od osnutka hotela nije uložio ništa u uređenje. Namještaj iz osamdesetih i devedesetih, posude za sol i papar koje nikako da odumru u kvaziugostiteljskim mjestima, čaše za vodu od dva deci, ogromni aparati za sok i kavu (pretpostavljamo da se u istom prostoru gdje je i restoran poslužuje i hotelski doručak) i stanica na kojoj gosti sami slažu salatu, s koje nam je udaralo LED svjetlo u stol. Ne baš autentičan ugođaj, više nedostatak volje za ulaganjem u objekt.
Ne bi bio problem obići susjednu Sloveniju, Italiju ili Austriju, pa makar kopirati neki od njihovih dizajnerskih odabira za hotele i restorane u brdima. Hrana u Bitoraju mogla bi biti fantastična, s naglaskom na riječ mogla. Dobre strane kuhinje su u tome što zaista koristi solidne namirnice. Primjerice, ručno rezani domaći krumpir. Vidi se i pokušaj afirmacije goranske kuhinje kroz razne vrste divljači, gulaša od divljači, poneku riječnu ribu i domaće sireve. S druge strane, vidi se i kolekcija jela koja nema veze s domaćim, poput pilećih medaljona i prženih lignji.
Naručili smo pršut od jelena, distinktivnog moćnog okusa koji je bio čak i premoćan za početak. Pa smo za glavno jelo uzeli teletinu pod pekom za koju su nam rekli da je u dnevnoj ponudi i gulaš od medvjeda. Teletina pod pekom definitivno je slabije jelo, s tek nekoliko dobrih strana. Meso je meko ali serviraju ga suho, bez ikakvog umaka, toća ili nečega što bi dodalo sočnost, već s nekakvom amaterskom zgusnutom zaprškom za koju stvarno ne znamo što bi trebala predstavljati. Krumpir koji je inače domaći i vrlo dobar, nije proveo ni trenutka s teletinom već je pržen u fritezi i na stol je došao premastan. Zaista šteta, ali ta se greška lako može ispraviti.
Gulaš od medvjeda već je bio bolji, propisno pikantan, dok su knedle koje smo dobili uz gulaš bile sasvim solidne. Medvjeđi gulaš intenzivno je i opako jelo, ponešto žilavije nego što bi htjeli, međutim, takvo je meso medvjeda. Za desert smo dobili pečenu štrudlu s borovnicama koja je bila savršena. Kuhinji Bitoraja sasvim malo nedostaje za bolju i ambiciozniju hranu. Kad bi se riješili nekih amaterskih problema, poboljšali prezentaciju i sasvim malo rafinirali okuse, bili bi vrijedni pažnje u gastronomski pustom području. Vinska lista je korektna, ali nefokusirana. Ranu večeru platili smo 100 eura za dvoje.
HRANA 3 Vina 3 AMBIJENT -3 SERVIS +3
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.