Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Na samom vrhu Bregovite ulice, jedne od manje komercijalnih u starom Rovinju, nalazi se dvorište puno svijeća, cvijeća, zaigranih jastučića na stolicama i s ljuljačkom koja služi kao ležaljka. Prostor je omeđen s nekoliko privatnih ulaza pa stanari praktički sjede s gostima tog inovativnog istarskog bara, koji je prije par godina preuzeo tada mladi istarski turistički poduzetnik Stefano Mužina.
Osim ovog lokala koji je nazvao Korta i u ponudu uveo tapase, Stefano je do sada bio direktor hotela Delfin, sudjelovao je u lansiranju Maistrinih luksuznih hotela uključujući Adriatic, a zatim je mnogo toga počeo otvarati i na svoju ruku, za svoj račun. U blizini Rovinja u Kanfanaru, tamo kod skretanja za Limski kanal, otvorio je neki hotelčić sa zanimljivim restoranom, u Balama je također bio poduzetnički aktivan, a u Rovinju je zaslužan još i za jedan mali bar negdje na tržnici. (U jednom trenutku ga je postalo preteško za pratiti pa nije isključeno da je, u međuvremenu, taj broj ugostiteljskih pothvata i veći).
Riječ je o ugostiteljskom dinamu kojega bi turistička zajednica grada Rovinja trebala angažirati da im osmisli niz ugostiteljskih koncepta za grad. Ne treba, međutim, zanemariti ni Nijemca koji je prije više godina, dok je Stefanu jedini dodir s ugostiteljstvom bilo to što su ga stariji dečki slali po vodu na rovinjskom rukometnom terenu, sve ovo u Bregovitoj ulici i pokrenuo.
Ovo je priča o njemu!
—
Elem, taj fini, pristojni njemački umirovljenik ispunio si je životni san i nakon četrdesetogodišnjeg vrijednog rada u Njemačkoj, kupio nekretninu u starom gradu Rovinja. Magično mjesto koje mu se svidjelo još za turističkih posjeta sa suprugom…
Vrijedan kako to Nijemci uglavnom znaju biti, odlučio je u prizemlju svoje kuće otvoriti i mali lokal s par jela, a među kojima se posebno isticao nevjerojatno ukusan sataraš koji bi pripremala jedna od susjeda. Njezin bi suprug onda, gol do pasa, taj isti sataraš svako malo donosio u lokal i onda opet dolazio po šerpu da je opere i, što brže, ponovno napuni. Taj koncept je unatoč tome što Nijemac nije znao naš jezik, nije znao konobariti, nije znao kuhati kavu, nije znao rezati istarsku kobasicu niti bilo što drugo vezano uz ugostiteljstvo, savršeno funkcionirao.
Upravo zbog njega, te njegove velike ljubavi i želje da uspije u ostvarivanju svog davnog sna da živi na moru i vodi neki mali lokalčić, to mjesto je unatoč svim nedostacima bilo – odgovorno tvrdim pa čak i pod kaznenom odgovornosti – jedno od najboljih i šarmantnijih u gradu! A onda su ga, jebatga, otkrili i turisti pa junak ove moje priče – koji je donedavno i dalje tamo živio, a nadam se da je zdravstveno dobro pa još tamo živi – više nije mogao udovoljiti svim zahtjevima.
Nije bio u stanju stići zaprimiti sve narudžbe, iznijeti ih, ispravno naplatiti i vratiti kusur, pa se, nažalost, u svemu tome malo pogubio.
Postalo je napornije nego što je to želio i nego što je to za vrijeme onih dugih, romantičnih šetnji sa suprugom zamišljao.
—
Njegova dobra ideja je – bilo je jasno svima koji su vidjeli kapi znoja koje mu se cijede sa čela dok je prije dvije godine zapisivao narudžbe u svoj mali blokić – prerasla sve njegove profesionalne kapacitete. Od zabave, kako je to bilo zamišljeno, postalo je ozbiljan biznis koji, eto, ni uz pomoć polugolog susjeda i njegove supruge, vješte kuharice sataraša, nije uspio održati.
Postao je na taj način, shvatio sam tek nedavno kada sam postao svjestan turističkog smjera kojim je Rovinj nepovratno krenuo, a o čemu sam, uzgred kazano, na ovom mjestu već pisao, metafora za cijeli grad. Moj mali šarmantni grad u kojemu sam provodio sva svoja dječja ljetovanja, postat će uslijed nevjerojatnih turističkih gužvi, baš poput dobrog Nijemaca, sasvim nefunkcionalna i za njegove iskrene ljubitelje, ali i domaće stanovništvo, neprikladna destinacija.
Ranije spomenuti Stefano bio je jedini spas za ovaj lokal jer osim toga što se može nositi sa svime što Nijemac nije mogao, u stanju je zadržati onu prekrasno opuštajuću i domaću atmosferu koju je stvorio ovaj stari Nijemac. Upravo zbog njega se, barem kada sam ja u pitanju, ali i svi oni sretnici koji su imali priliku barem jedanput posjetiti to magično dvorište puno svijeća, cvijeća, zaigranih jastučića na stolicama i s ljuljačkom koja služi kao ležaljka, ovo mjesto nikada neće zvati po Stefanovom Korta, ili nekako drugačije ako je u međuvremenu po tom pitanju nešto mijenjano, već će ta mala bašta na samom vrhu Bregovite ulice zauvijek ostati – ‘Kod Nijemca’.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
