MIRO PAR U trbuhu grada, kako se tržnice poput Dolca često nazivaju, moj trbuh je prečesto ostao prazan. Ali stvari se ipak mijenjaju na bolje

Velike europske tržnice, od stare Les Halles u Parizu sve do Boquerie u Barceloni, oduvijek su pratili vrhunski restorani raznih žanrova: od bazičnih tapas barova i restorana specijaliziranih za kamenice ili tek obične gablece pa sve do roštiljana sa šezdeset dana odležanim steakovima.

Svi ti lokali podjednako su namijenjeni turistima koji na taj način upoznaju lokalnu kulturu, ljude, običaje i hranu, ali i, a ovo je vrlo bitno naglasiti, domaćem stanovništvu kojemu je odlazak na plac po svježe namirnice svakodnevni ritual.

Tržnica Dolac koja je, istina, velika turistička atrakcija, tradicionalno je ipak značajnija Zagrepčanima nego što je to našim stranim posjetiteljima. Kao najvažnija gradska lokacija za kupnju svježe hrane trebala bi – barem ako se mene pita, a odgovorni za takva pitanja to prerijetko čine – imati i neki restorančić u kojemu se ta hrana odmah može konzumirati. Pri tome, a ovo je možda ključno: cijena mora biti prilagođena dubini džepa domaćeg čovjeka.

U trbuhu grada, kako se tržnice poput Dolca često nazivaju, moj trbuh je, međutim, prečesto ostao prazan. Otkako se prije mnogo godina zatvorio Rubelj na onom polukatu, a koji mi je kao djetetu bio vrhunac svakog odlaska u grad, odmah uz bok posjeti onom pantomimičaru koji je na trgu uveseljavao djecu, na Dolcu se nažalost i nema baš nešto posebno za pojesti.

Istina, u posljednje vrijeme otvorila su se dva  zanimljiva i, kako se na društvenim mrežama čini, sjajna lokala, Broom 44 i Salo, a njihova hrana koju još uvijek nisam probao, zaista sjajno ispada na fotografijama za Instagram. To ne mogu osporiti ni kad bih želio. Ta društvena mreža prepuna je objava iz upravo ta dva lokala, koja pretežno posjećuje klijentela koja hranu više “lajka” nego što je konzumira, ali moj želudac bi – unatoč tome što ova dva mjesta smatram itekako pozitivnim pomakom na bolje koji je na Dolac privukao jednu novu, urbanu mladu klijentelu koja lagano počinje zamjenjivati one pijance koji se uobičajeno tu motaju – ipak radije hranu konzumirao nego lajkao, a da li će to biti slučaj na ova dva mjesta tek ćemo vidjeti.

Međutim, i da jeste, te da je tu hrana upravo onakva kako izgleda na tim kroz par filtera provučenim fotografijama – to je premalo za glavnu gradsku tržnicu!

——-

Elem, ugostiteljska ponuda na Dolcu i nije pretjerano reprezentativna. Od marendarnica donedavno je bila samo jedna, Kotlić kod Draža nekoliko metara ispod zemljine površine na unutrašnjem polukatu Dolca, ali otkad im je nova gradska vlast preko nekog friško instaliranog upravitelja Tržnica najavila višestruko podizanje cijene najma – broj marendarnica pao je na nulu.

Nije ni taj Draž, naravno, bio pretjerano reprezentativan. Zbog konstantne borbe koju su vodili sa žoharima, i prečesto gubili, nije bio za preporučiti ni turistima ni domaćima, ali služio je donekle funkciji i zaposlenici na tržnici i oko nje bili su im redoviti gosti. Sada će, eto, i oni morati potegnuti do Gajeve gdje se Draž privremeno sklonio… Druga opcija za gablec u trbuhu grada, naime, ne postoji!

Ni restoranska ponuda nije ništa bolja. U Kerempuhu nitko živ nije jeo još otkad su Dino Galvagno i Ana Ugarković prestali tamo kuhati, pa tako je i rijetko tko primijetio da već više od pola godine ne rade. Najavljeno je da bi u tom prostoru na jednoj od boljih lokacija koje se uopće mogu zamisliti jedan poznati mladi ugostitelj, koji za sad djeluje ispod Dolca, mogao premjestiti svoj restoran Ficlek. To bi svakako značajno popravilo restoransku sliku na Dolcu, ali o tom, međutim, po tom!

Onaj neki fast food, nadalje, čije ime nitko ne zna ali svi znaju da radi od 0-24, dobar je samo za jednu stvar – za izbjeći! Preko dana ne moram na to nikoga upozoravati jer na prvi pogled je jasno o kakvom je lokalu riječ, pa ako netko pri zdravoj pameti i od nikoga nagovaran odluči tamo objedovati sam si je, bezbeli, kriv, ali u sitnim noćnim satima kad ništa drugo u gradu ne radi, u toj pečenjari skoro da je nemoguće dobiti stol. Na to ovom prilikom i, na ovo za gastronomiju specijaliziranom portalu, itekako valja upozoriti! Hrpa pripite mlađarije, naime, u potrazi za masnom hranom koja će donekle utažiti onu glad koju svi osjećamo nakon  alkohola, a što je po britanskim istraživačima s Instituta Francis Crick samo neuronska reakcija koja tijelu daje signale za prividno povećanje apetita ali ne i pravu glad, prečesto završi upravo u tom fast foodu koji nažalost nikada ne zatvara.

Njihova sreća je međutim ta što su njihovim gostima u to doba sva osjetila, pa i ona za okus toliko otupila da ni ne osjete kada im, ne bi li što prije izbacili što više porcija ćevapa, neke posluže i nedovoljno pečene, a što se, evo, autoru ovog teksta dogodilo tijekom jednog takvog mladenačkog izlaska koji je baš tamo završio.

Bio sam ih, iskren da budem, uslijed tog negativnog iskustva potisnuo u pamćenju, ali kada sam nedavno vidio da spomenik kumice Barice kipara Stjepana Gračara, koji je postavljen na vrh stepenica nedaleko od njihova ulaza, ali u čast svih prodavačica koje svakodnevno prodaju svoje proizvode na Dolcu, koriste u vlastitu promociju stavljajući pred nju znak da su kod njih najbolji ćevapi u gradu, pa to nerijetko završi i na fotografijama turista koji baš tu vole zabilježiti trenutak posjete našoj glavnoj gradskoj tržnici, sjetio sam se da ih treba malo približiti zainteresiranoj javnosti. 

Za ćevape je, spomenuo sam ranije, Rubelj uvijek bio najbolja opcija na Dolcu, barem mi je to neko sjećanje iz djetinjstva, ali kako njega već dugo nema, sada je Plac Grill nesumnjivo najbolji na tom polukatu. A, s obzirom da je tamo sve ostalo propalo, onaj veliki Da Pietro i prije nego je otvorio, onda je, eto, i bez konkurencije… Ćevape tamo prave tete koje su isto radile i u Rubelju, pa je to svakako dobra preporuka, ali kako ih ovdje malo više začine nego što su to tamo činile i nego što je, rekao bih, dozvoljeno i normalno, niti to što umjesto banjalučkih ćevapa ovdje rade sarajevske koje preferiram, nije me prečesto uspjelo navesti da upravo tu utažim glad koja je na Dolcu znala prijeći i u nervozu.

Buregdžinica Burek, isto tako, koja već 35 godina slovi kao najbolje mjesto u gradu za uživanje u tom orijentalnom specijalitetu, ima neke ozbiljne nedostatke. U ponudi imaju burek s mesom, burek sa sirom i jogurt. Ono što nikada nemaju to je – pazite molim vas ovo – sva tri istovremeno. Pisao sam često o tome, još češće govorio, ali situacija se ne mijenja. Najrjeđe će te naići na burek s mesom, pogotovo ako dođete jednu minutu nakon podne, ali i u slučaju da vam se posreći s mesom nema šanse da će biti jogurta. Kad ima jogurta, shvatili ste, nema mesa. Sira uglavnom uvijek ima jer osim što ga mnogi ni ne priznaju kao burek, da sada ne ulazim u tu priču, najmanje je tražena roba i konzumira se isključivo u nedostatku mesa. Uz njega se najčešće potrefi i jogurt kako vam ne bi propao baš cijeli odlazak do tog polukata…

‘Ima li s mesom?’, započinje svaka konverzacija u tom jedva tri kvadratna metra velikom prostoru. (‘Dobar dan’ slijedi tek nakon što se ovo pitanje makne s dnevnog reda).

‘Nema!’

‘Dobar dan’, kaže se tek onda pa naruči jedan od sira. Ili, ukoliko je nekome baš stalo do pravog bureka, onog dakle od mesa, Dolac nudi i alternativu ovom inače dobrom bureku. Kat niže, odmah lijevo kod donjeg ulaza u tržnicu, u sekciji s jajima i mliječnim proizvodima nalazi se također jedno prodajno mjesto koje nudi taj orijentalni specijalitet, ali sve je to još uvijek jako daleko od onoga što na početku zazivam a što su, da podsjetim, vrhunski restorani raznih žanrova. Na Dolcu nažalost nema ni prosječnih restorana makar jednog, pa nek bude i ovog najjednostavnijeg, za naša područja pretipičnog žanra.

——-

Ono što donekle ipak daje nadu da će se stvari s vremenom promijeniti na bolje, osim ranije navedene najave otvaranja Ficleka u prostoru Kerempuha, to je nacionalni projekt turističke revitalizacije tržnica pod nazivom PLACE market, koji želi dati novu vrijednost gradskim tržnicama pretvarajući ih u noćne street food sajmove. Od 2. lipnja do 14. srpnja namjeravaju naime dnevnu tržnicu pretvarati u noćnu gourmet tržnicu na kojoj će gostovati chefovi i proizvođači kvalitetne hrane iz cijele Hrvatske. PLACE Market je projekt koji želi promijeniti činjenicu da tržnice kada se zatvore malo iza podne postaju prazne i otužne plohe na kojima nema života, pa nastoje i poslije radnog vena na njih dovesti ljude željne zabave i ukusne lokalne hrane.

Ukoliko u tome uspiju pa realiziraju i drugi dio svog plana da isto ponove u rujnu, a onda možda da to bude nešto za stalno, Dolac možda napokon postane ono što svakako zaslužuje biti – mjesto na koje odlazimo upoznati lokalnu kulturu, ljude i običaje, tradicionalnu hranu i život grada u kojemu živimo ili smo, eto, samo navratili onako turistički znatiželjno.

Velike europske tržnice, od stare Les Halles u Parizu pa sve do Boquerie u Barceloni, mogle bi se onda sakriti pred našim Dolcem, a ja u trbuhu grada, da iskoristim još jedanput tu frazu, više nikada ne bih ostao praznog vlastitog trbuha.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.