Jučer smo se zatekli u društvu nekoliko iskusnih chefova i restoratera, koji su prošli puno hrvatskih i internacionalnih kuhinja. U jednom se trenutku razgovor poveo o svojedobno vrlo renomiranom i popularnom zagrebačkom restoranu. Restoran nećemo imenovati, jer je u međuvremenu promijenio nekoliko vlasnika, a njegov sadašnji vlasnik nipošto ne može biti odgovoran za loše kuharske postupke prije desetak godina.
Restoranski investitor, koji je sjedio u našem društvu, pitao je što mislimo o tom restoranu iz njegovih najuspješnijih dana, prije desetak godina. Iskreno smo odgovorili da nikad nismo bili fascinirani kuhanjem ni prezentacijama, no da nas je najviše zbunjivala prezastupljenost pire krumpira, koji se servirao uz svako treće glavno jelo, ili češće.
Tu se upleo jedan od chefova, kojem su iz prve ruke poznate neke zabavne činjenice o spomenutom restoranu, pa je posvjedočio: “Najsmješnije od svega je to što su ondje pripremali pire od praška, dakle od instanta, a ne od pravog krumpira. A taj je prašak za krumpir vlasnikova firma uvozila iz inozemstva.”
Zašto je ovo važnije od anegdote? Pa zato što je taj zagrebački restoran, gdje se, dakle, pire od krumpira pripremao od instantnog praška, a ne od pravih krumpira, svojedobno bio proglašen najboljim restoranom u Hrvatskoj, i to u izboru koji je dobio veliki publicitet, u vrijeme dok su još postojali Marcelino i Valsabbion.
Danas ni jednom ozbiljnom chefu ne bi palo napamet da u svojoj kuhinji koristi bilo što slično. No, prije desetak godina s instant pire krumpirom mogli ste postati najbolji restoran u Hrvatskoj. Što dosta govori i o ondašnjim gastronomskim kriterijima, koji su se poslije Velike krize 2009. drastično srušili, kao i o stanovitoj naivnosti dijela zagrebačke restoranske publike, koja je iskreno voljela i respektirala taj instantni restoran.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.