Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

KULT PAMTI Drago Vukušić bio je jedan od ljudi koji su stvorili modernu hrvatsku restoransku industriju

U zagrebačkom restoranu Grič na Kraljevcu prvi smo put jeli 17. rujna 1983. godine. Dobro pamtimo datum i zato što smo se malokad toliko dugo smrzavali na jednoj večeri. Naime, Kraljevec i Zelengaj navečer su znali biti dosta hladni već u devetom mjesecu. A u Gričevim blagovaonicama, premda je bio radni dan, početak tjedna, nije bilo ni jedne slobodne stolice, pa smo negdje do dva ujutro sjedili na zaista neugodno hladnoj i vjetrovitoj terasi.

Nismo otišli ranije jer drugima u društvu, valjda zbog viška svih mogućih alkohola, hladnoća nije smetala, a nismo htjeli biti partybreakeri. Osim toga, u Griču se skoro svaku noć dočekivala Nova godina.

Grič je 1974. godine osnovao tada 28 godišnji Drago Vukušić, Drnišanin koji je u Splitu završio Ugostiteljsku školu. Vukušić je došao u Zagreb početkom sedamdesetih, vodio restoran u hotelu Laguna na Trešnjevci, da bi zatim otvorio Grič, naizgled skromnu gostionicu, koja se pretvorila u jedno od najvažnijih hrvatskih društvenih okupljališta u osamdesetim godina. Zapravo, u osamdesetima više nitko nije govorio o Griču, nego o restoranu Kod Drageca, jer je Drago Vukušić postao poznatiji od svog restorana.

U Grič je doslovno dolazio cijeli Zagreb, osim pripadnika komunističke političke klase. Cijeli Zagreb u ono je vrijeme značio: intelektualci, slikari i obrtnici, direktori velikih socijalističkih poduzeća, nogometaši Dinama i košarkaši Cibone, rokeri, jazzisti i estradnjaci, glumci i režiseri, novinari i TV voditelji, liječnici i odvjetnici. Zapravo, svatko tko si je mogao priuštiti skupu večeru, jer Dragec, za razliku od Pere na Šalati, gdje se plaćalo koliko je tko mogao, nije bio jeftin.

Osim što je funkcionirao kao jedan od rijetkih svjetionika noćnog života u sivom Zagrebu osamdesetih, Grič je imao i ne baš mali gastronomski značaj. 

Grič je bio jedan od prvih restorana u Zagrebu, izvan Esplanade i Intercontinentala, koji je redovito posluživao foie gras i žablje krakove. Grič je, također među prvima, pripremao divlje šparoge, svježe vrganje i artičoke; ustvari, vjerojatno se radilo o prvom sezonskom zagrebačkom restoranu. Porcije su bile ogromne. Kad smo se one rujanske  noći prije 39 godina smrzavali na Dragecovoj terasi, pjevač Boe Mladen Puljiz dobio je barem pet ili šest centimetara debeo biftek. A crni rižoto, u osamdesetima vjerojatno najbolji u gradu, uvijek je bio dovoljan za dvoje.

Dragec je petnaestak godina fenomenalno radio. Vlasnik je bio prepun samopouzdanja pa je bilo logično da se iz neugledne kuće na Kraljevcu poželio preseliti u puno veći, elitni prostor  u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, s jednom od najljepših donjogradskih terasa. I tako je 1989. godine nastao Klub kulturnih radnika.

Koji je odmah postao novo najvažnije zagrebačko društveno okupljalište. S tim da su se sada kod Drageca počeli okupljati i političari. Početkom devedesetih Franjo Tuđman i Ivica Račan kod Drageca u Muzeju razgovarali su, pretpostavljamo, o prijenosu vlasti i o neizbježnosti rata.  Početkom devedesetih kod Drageca su zalazili i čelnici Koalicije narodnog sporazuma, legende Hrvatskog proljeća Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo.

Osobno smo više puta kod Drageca vidjeli Josipa Manolića, dok je Marinko Božić u Dragecovom podrumu uređivao Slobodni tjednik, uz veće količine Dom Perignona i kokaina. Negdje 1993. Globus, koji se tada prodavao u 150 tisuća primjeraka, održavao je u Klubu kulturnih radnika svoje tjedne soareje, na kojima se uz živu glazbu, raspravljalo o važnim političkim pitanjima. Na jednoj od Globusovih večera nastupila je tada anonimna Nina Badrić, koja je uz klavirsku pratnju pjevala soul i jazz standarde.

Usprkos velikom broju gostiju, Dragec u Muzeju nikada nije zaista dobro funkcionirao. Hrana, osim svježe ribe i kamenica, zapravo nije bila osobito ukusna, restoran je spadao među najskuplje u Zagrebu, a višak političara, špijuna i tajkuna prve generacije kompromitirao je ugođaj novog Vukušićeva restorana. Osim toga, scena se pomaknula drugdje, prije svega prema Klubu Maksimir, Paviljonu i Esplanadinom Bistrou.

Dragec sredinom devedesetih više nije bio ni društveno, ni gastronomski relevantan. Životario je još desetak godina, da bi se zatvorio 2008. Te se godine u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt otvorio restoran Muzej, koji nije bio ni dobar ni loš, nego naprosto dosadan, a u zadnje su vrijeme taj fantastičan prostor zauzimale razne zalogajnice.

Drago Vukušić umro je od raka pluća 2009. godine. Zadnjih se desetak godina života bavio pisanjem hrvatskih nacionalnih i regionalnih kuharica, skupa s Božicom Mirić. Drago Vukušić spada među svega nekoliko ugostitelja, zajedno s Josipom Taribom i Brankom Bevandom, koji su stvorili modernu hrvatsku restoransku industriju.

Prvo, Vukušić je reafirmirao restoran kao mjesto za izlaske i kao središte društvenog života: takva je definicija restorana u socijalističkoj Hrvatskoj bila izumrla. Drugo, Vukušić je za svoje vrijeme i za ondašnje kriterije, bio gastronomski prilično inovativan (tu mislimo na Grič). Treće, Vukušić je uspostavio najviše standarde restoranskog servisa; ti su standardi u sedamdesetim i osamdesetim godinama u Hrvatskoj postojali uglavnom u vrlo rijetkim hotelima s pravih pet zvjezdica.

Zbog svojih golemih  zasluga za zagrebački javni život, kao i za razvoj hrvatske gastronomije, Drago Vukušić neprijeporno zaslužuje ulicu ili trg u glavnom gradu. 

aqua-panna-sidebar

index

ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

KULT PAMTI Drago Vukušić bio je jedan od ljudi koji su stvorili modernu hrvatsku restoransku industriju

by Kult Plave Kamenice time to read: 4 min