Loši dani za konobare

U petak predvečer sklonili smo se od pljuska pod velike i uglavnom nepropusne suncobrane jednog bara u centru Zagreba. Nakon minutu dvije prišao nam je brzi, ali relativno mrzovoljni konobar. Kažemo mrzovoljni jer nije rekao ni dobar dan, što bi konobarski posao ipak zahtijevao. Naručili smo Bloody Mary. Mrzovoljni je gospodin na engleskom promrmljao No Bloody Mary here. Mi smo na hrvatskom odgovorili; “Ali evo, tu je na karti,” i pokazali kartu.

Konobar nije ništa odgovorio nego je otišao do šanka, vratio se poslije pola minute i kazao da danas ne rade Bloody Mary. Naručili smo negroni, koji se stvorio na stolu prije nego što je barmen stigao uzeti čašu u ruke, jer taj bar u centru prodaje unaprijed napravljeni negroni u bočicama koji je, usput govoreći, dosta grozan, toliko sladak da lijepi usta.

Kad smo plaćali, pitali smo našeg loše raspoloženog konobara da li i drugi kokteli dolaze u bočicama ili se miješaju na šanku. Odgovorio je da je jedino negroni unaprijed napravljen.  Pa smo onda pitali, ako je već barmen u baru i ako miješa koktele, zašto nismo mogli dobiti Bloody Mary, koktel koje se bazično sastoji od votke i soka od rajčica, dakle od pića koja svaki bar mora držati.

Mrzovoljni konobar tad se ozbiljno naljutio. Nije ni pokušao ništa odgovoriti nego nas je ošinuo pogledom i odjurio na suprotni dio terase. Zadnji dan rujna bio je, očito, loš dan za konobare.

Što se potvrdilo i u vrijeme ručka, kad nas je u jednom dobrom restoranu u centru grada posluživao upravo ekscentrično ljubazni konobar. Ali nije baš bio siguran u svoj posao. Za aperitiv smo pokušali naručiti katalonski pjenušac koji taj restoran svakodnevno toči na čaše . Konobar vratio s bocom gruner veltlinera. Pitali smo što je s pjenušcem, da bi nam čovjek rekao kako ga ne može pronaći.

Uz predjelo nam je trebalo nešto pikantno, pa smo zamolili za togarashi (togarashi ili shichimi togarashi široko je popularna japanska mješavina sedam začina, uključujući čili i sečuanski papar.)  Ljubazni konobar nije znao što je togarashi. Iskreno je rekao da mora pitati kuhara, premda rečeni restoran od prvog dana uredno drži togarashi. Poslije minutu dvije vratio se s s malom posudicom za začine i rekao da je “ovo jedina ljuta stvar koji imaju, ali da ne zna hoće li nam to odgovarati”. U posudici je, naravno, bio togarashi. Dobronamjerni i zaista ljubazni konobar nije znao kako togarashi izgleda, premda se radi o jednom od bazičnih začina u njegovom restoranu. Na kraju ručka simpatični nam je konobar savjetovao da naručimo desert baziran na okusu Snickersa. Poslušali smo ga, da bi se čovjek vratio za tridesetak sekundi s informacijom kako tog deserta, eto, danas zapravo nema.

Zadnji dan rujna bio je zaista loš za konobare, i one ljubazne, i one mrzovoljne. Ali ni predzadnji dan rujna nije bio osobito dobar za udarnike jedne od najdeficitarnijih profesija u Hrvatskoj. Točno u 11 i 58 sjeli smo na rani ručak u restoran koji formalno radi od podneva. Hostesa nam je istu sekundu donijela jelovnik, koji je bio jako zanimljiv.

Međutim, do 12:08, dakle osam minuta iza službenog početka radnog vremena, do našeg stila nije došao ni jedan konobar, premda je restoran u to vrijeme bio potpuno prazan. Napokon se pojavila jedna opet jako ljubazna, ali pomalo zbunjena djevojka. Naručili smo vjerojatno najoriginalnije jelo s menija, na što nas je konobarica začuđeno pogledala i izustila nešto poput “Što, oprostite?” Ponovili smo narudžbu, i za svaki slučaj pokazali jelo na karti. “A to, da, u redu.” kazala je gospođa. Stekli smo dojam da kuhinja tog jutra baš i nije odradila obavezni brifing s konobarima o sadržaju jelovnika.

Kasnije smo, tijekom ručka, naručili tri različita vina na čaše. Ljubazna konobarica nije nam ponudila da probamo nijedno od ta tri vina, što je kršenje elementarne procedure posluživanja vina; gostu se uvijek mora ponuditi da prvo kuša vino, ako ništa drugo zato što vino može imati loš čep. U ovom slučaju ni jedno od tri vina nije imalo loš čep, ali da je, ne znamo što bismo učinili. Možda bismo vikali za našom konobaricom po cijeloj, velikoj, sali koja se do pola jedan ugodno popunila?.

Važno je reći je da je ovo vjerojatno prvi put u tom restoranu, da nam nisu ponudili da probamo vino, kao i prvi put da smo čekali deset minuta kako bi konobar uopće došao do našeg stola . Sve tri crtice od jučer i prekjučer tipične su za stanje servisa u većini hrvatskih barova i restorana . Svi znamo zašto je to tako i svi znamo da nema rješenja. Kvalificirane radne snage naprosto nema.

Stoga smo, u sva tri slučaja, iako je servis bio neprofesionalan do grozan, ostavili napojnicu, jer je i napojnica dio restoranskog protokola. Kojeg mnogi današnji konobari nažalost ne poznaju. 

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.