Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

KULT PAMTI: LR u Palmotićevoj bio je prvi primjer arogantnog ugostiteljstva među zagrebačkim privatnim restoranima

lopatny-tereza

U prvoj polovici 80-tih godina podrumi u strogom centru Zagreba bili su premreženi luksuznim privatnim restoranima. U Jurišićevoj se nalazio prvo kineski a zatim argentinski Phoenix albanskog poduzetnika Vebija Vele, reinkarniran u jednoj epizodi Crno bijelog svijetu kao simbol ondašnjeg ultimativnog luksuza.

U ulici Braće Kavurić (današnja Hebrangova) radio je još luksuzniji i zapravo bitno bolji Tiffany nedavno preminulog kontroverznog poduzetnika i kockara Miće Carića.

Blizu Umjetničkog paviljona ulazilo se u podrum restorana Tomislav, koji je kombinirao dugu listu steakova s elementima makedonske kuhinje, pa smo ondje pojeli prvi restoranski tavče gravče. U Palmotićevoj su odlično radili španjolska Altamira i talijanski LR.

Vlasnik LR s bio je svjetski poznati zagrebački varerpolist, olimpijski šampion Ronald Lopatny, dugogodišnji suprug Tereze Kesovije. Pričalo se da je gospođa Kesovija katkad znala zapjevati u LR -u što je restoranu davalo dodatnu privlačnost. LR je, nažalost, bio primjer svih loših ugostiteljskij praksi i u sali i u kuhinji, tipičnih za onodobne skupe privatne restorane.

U LR u smo, primjerice, naučili što je restoranski žilavi ramstek. Negdje u trećem ili četvrtom razredu gimnazije, odmah poslije škole odšetali smo se od Križanićeve do Palmotićeve na ranu večeru od koje smo puno očekivali. Tjestenina je bila uobičajeno pristojna, no ramstek je bio toliko žilav da nismo uspjeli pojesti dva griza. Konobaru, sjećamo se, nije palo napamet da pita što nije valjalo. Na kraju smo se utješili pizzom u obližnjim Šestinama.

Drugi je slučaj bio još drastičniji i govori o aroganciji ondašnjeg LR-ova osoblja. Rezervirali smo stol i došli na večeru s dvoje prijatelja s fakulteta. Jedan od njih nije mogao ništa jesti, bolio ga je trbuh, pa smo konobaru rekli da će nam se kolega pridružiti s vinom, dok ćemo dvojica normalno večerati. Konobar nas je izbacio iz restorana, uz obrazloženje da u LR-u svi moraju jesti. Sala je bila poluprazna i nikome nismo zauzimali mjesto. 

Gotovo četrdeset godina kasnije, ovog ljeta u Noelu, jedan od nas četvero za stolom također nije mogao jesti. Osoblje Noela, restorana s Michelinovom zvjezdicom, oko toga nije pravilo ni najmanji problem. Poslije incidenta s izbacivanjem iz polupraznog restorana, jer jedan od troje gostiju nije mogao jesti, na nekoliko smo godina prekrižili LR.

Vratili smo se jedne zimske snježne večeri, zato što u obližnjoj Altamiri (gdje se kuhala prva zagrebačka paella) nije bilo mjesta. U LR-u je, međutim, opet bilo mjesta i opet je sve bilo isto: pet ili osam vrsta tjestenine koja se poslužuje iz tave za stolom (efektan način prezentacije), prosječna do loša govedina, nadobudan servis…Jedino je ambijent bio zaista lijep, romantičan i bitno drukčiji od sivog istočnoeuropskog, u ono vrijeme ne baš privlačnog Zagreba. Bio je to naš zadnji posjet LR-u.

Pretkraj osamdesetih zagrebačka se restoranska scena počela dinamizirati. Otvorilo se niz novih restorana u raznim dijelovima grada: po dobru osobito pamtimo Bijeli koralj na Tuškancu, s izvrsnim steakovima i velikim škampima, steakhouse Zrinski u Frankopanskoj i jedan jako sofisticirani restoran u podrumu u Gundulićevoj, koji se zatvorio početkom rata.

LR je nastavio raditi još dosta godina. Negdje početkom dvijetisućitih pojavio se, valjda kao prvi hrvatski pop up, na terasi kina Tuškanac, gdje su i hrana i servis bili značajno bolji nego u Palmotićevoj.

aqua-panna-sidebar
ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

KULT PAMTI: LR u Palmotićevoj bio je prvi primjer arogantnog ugostiteljstva među zagrebačkim privatnim restoranima

by Kult Plave Kamenice time to read: 2 min